"Tada sam zaključio da je SAD zahvaljujući operaciji 'Oluja' odustao od svog tadašnjeg plana podjele Bosne i Hercegovine na dva dijela i iskoristio priliku novog odnosa snaga na terenu kako bi postavio temelj za Daytonsko-pariški sporazum nekoliko mjeseci poslije, koji će održati zemlju nepodijeljenom", napisao je, uz ostalo, bivši hrvatski i bosanskohercegovački diplomat koji je rođen u SAD-u Vitomir Miles Raguž u recenziji knjige "Samo istina - Ratni dnevnik generala Hrvatske vojske", prenosi portal Večernjeg lista BiH.
Raguž, koji je i sam bio sudionik pojedinih pregovora i važnih susreta, koristeći knjigu u kojoj su otkrivene brojne zapovijedi Ademija i drugih zapovjednika, ali i sadržaj digitalne knjižnice bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona te druga saznanja američkih diplomata, nudi posve drukčiji pristup od stereotipa da su SAD-ova mrkva i batina jedini zaslužni za kraj rata u BiH.
Hercegovačka tampon-zona
"Sada general Ademi prvi put otkriva da je Washington zatražio od Zagreba da poduzme još dva niza operacija nakon Oluje: prvo da zauzme Šipovo i Jajce, a zatim da napreduje prema Banjoj Luci, čime bi se izvršio pritisak na neposlušne snage Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje su se pregrupirale u cilju ponovnog zauzimanja izgubljenog ozemlja, neobzirne na zračne napade NATO-a koji su bili u tijeku", navodi Miles Raguž. Ističe kako je Oluja okončana 8. kolovoza, no da je srpska strana u BiH pristala ući u razgovore tek pod vodstvom Richarda Holbrookea nakon 11. listopada kako hrvatske snage ne bi ušle i zauzele Banju Luku. "Odluka de se odustane od zauzimanja Banje Luke bila je ratni potez o kojem se možda najviše raspravlja i danas. Krivnja za tu odluku pripisuje se ili Franji Tuđmanu ili Richardu Holbrookeu, baš kao da je takvom odlukom bio narušen sam prirodni poredak. No, Ademi nam sada kaže da Zagreb nikada nije postavljao Banju Luku, a time ni Jajce i Šipovo, kao ciljeve. Planove za preuzimanje tih gradova pripremili su u posljednjem trenutku Ademi i njegovi ljudi, i to na zahtjev Washingtona. Dakle, kada je Washington zatražio od Zagreba da stane, nije se radilo o povijesnom zatvaranju Crvenog mora, nego o taktičkom manevru koji je završio kako je planirano", objašnjava nekadašnji hrvatski diplomat. On dodaje kako je nakon srpske protuofenzive Vaganj '95. Ademi objavio detalje o još dvije akcije na teritoriju BiH - Maestralu (8. - 15. rujna 1995.) i Južnom potezu (8. - 11. listopada 1995.). Namjera Maestrala bila je pomaknuti hercegovačku tampon-zonu dalje prema sjeveru kako bi se osigurali Grahovo i Livno od mogućih reakcija VRS-a, a fokus je bio na zauzimanju Drvara. Međutim, Šušak je za vrijeme trajanja akcije javio Ademiju da Washington želi da se zauzme Šipovo, ali i Jajce, ako se to čini izvedivim. Ovdje Ademi spominje bespilotne letjelice NATO-a, koje su nadzirale operacije HV-a, i istodobne zračne napade NATO-a u cijeloj zemlji. Konačni rezultat bio je to da je Mladić prihvatio prekinuti opsadu Sarajeva, ali još uvijek ne i priključiti se mirovnom procesu, na koji ga je nagovarao Richard Holbrooke. Vitomir Miles Raguž navodi kako je osobno sudjelovao na jednom takvom sastanku u američkoj misiji UN-a u New Yorku u rujnu, na kojem je Holbrooke pokazao linije razgraničenja 51-49 kao gotovu stvar, dok Ademi kaže da Beograd/Pale još uvijek nisu bili ni blizu pregovaračkog stola, prenosi portal Večernjeg lista BiH. Ademi prilično jasno navodi da Hrvatska nije ni jednu od ovih dviju operacija planirala kao dio svoje ex ante strategije. Južni potez, s Ademijevim operativnim planovima za zauzimanje Mrkonjić Grada i Banje Luke, došao je tek na zahtjev Washingtona 3. listopada 1995. i otišao je samo onoliko daleko koliko je SAD želio. Nije bilo velikih Tuđmanovih planova o zauzimanju Banje Luke, a sigurno ni Armije BiH koja nije imala ni kapaciteta.
Washington zove
"Taj dan je i Šušak nazvao Ademija i rekao mu da 'Ameri' traže da HV obustavi aktivnosti", napisao je Miles Raguž. Dodaje kako su kopnene operacije bile odlučujuće, a ne zračni napadi. Također podupire dugotrajne akademske rasprave o neto koristi zračnih napada kao općenito neuvjerljivim bez kopnenih. Drugi zaključak koji se može izvući iz Ademijeve knjige je da Armija BiH nije imala suštinsku ulogu ni u jednoj od ovih operacija. Oni su tada bili "na koljenima", a HV se nije koordinirao s njima niti se Armija BiH htjela koordinirati s HV-om.
"Uostalom, meta Sefera Halilovića i njegove 'Lukave strategije' od siječnja 1993. prvenstveno je bio upravo HVO. Armija BiH iskoristila je promjene na terenu kako bi se pregrupirala i opremila te preuzela kontrolu nad manjim gradovima u kojima HV/HVO nije bio izravno uključen.
"Dakle, u omjeru doprinosa događanju preokreta u BiH od 75% HV, 15% HVO te 10% ABiH, o kojem je Julian Borger pisao u The Guardianu u rujnu 1995., a posljednja brojka vrlo je vjerojatno preuveličana. Dodatna naučena lekcija je važnost strukture HVO-a za mir i sigurnost Hrvatske. Ademi predstavlja dovoljno dokaza o ulozi HVO-a i njegovu opsegu u operaciji "Oluja".