Engleskinja Vickie Harness (29) u ožujku 2016. godine mislila je da ima laganu prehladu. Bila je uvjerena da je riječ o neopasnom prolaznom stanju, no pretrage su pokazale da ima encefalitis.
- Encefalitis je upalna bolest središnjeg živčanog sustava. U ovom slučaju govorimo o mozgu, no mogu biti zahvaćeni i drugi dijelovi poput kralježničke moždine, moždanog debla i slično. Postoje različiti uzroci nastanka bolesti, pa tako ona može biti infektivna, najčešće virusna. U Hrvatskoj najčešći uzročnici su herpes simplex virus, virus krpeljnog meningoencefalitisa, virus zapadnog Nila i brojni drugi virusi - pojašnjava doc. dr. sc. Marko Kutleša, specijalist intenzivne medicine, pročelnik Zavoda za neuroinfektologiju i intenzivnu medicinu Klinike za zarazne bolesti Fran Mihaljević, prenosi 24sata.hr.
Dodao je kako bolest ima i druge uzroke, pa tako ne mora biti infektivnog podrijetla u užem smislu.
- Naime, ako zbog neke manje prehlade ili viroze pacijentov imunološki odgovor nije primjeren pa napada vlastito tkivo, onda govorimo o autoimunom encefalitisu. Okidač može biti prethodna banalna infekcija tipa prehlade ili crijevnog infekta koji provocira imunološki odgovor, a rezultat je upala središnjeg živčanog sustava. I na kraju imamo paraneoplastički encefalitis koji se javlja u sklopu imunološkog odgovora organizma na malignu bolest koja još ne mora biti ni detektirana - nastavio je dr. Kutleša pojašnjavajući kako liječenje ovisi o uzroku nastanka bolesti.
Kod Vickie Harness liječnici nisu uspjeli otkriti uzrok. U bolnicu je došla u toliko ozbiljnom stanju da su joj organi počeli otkazivati, pa su je morali staviti u induciranu komu kako bi preživjela.
Nakon buđenja, tvrdi, osjećala se poput prazne ljušture i potpuno je izgubila sjećanje. Do danas je uspjela vratiti oko 80 posto memorije, no još se ne sjeća vjenčanja s partnericom Shonom Harkness (30) s kojom je u vezi osam godina.
Vjenčale su se 2015. godine. Vickie tvrdi da je do kobnog ožujka 2016. godine bila potpuno zdrava i bez ikakvih tegoba.
- To je tako tužno. Prijateljica mi je pokazala fotografiju mojih djeveruša s vjenčanja i Shonina kuma. Osjećala sam se kao da se počinjem prisjećati. Odlučna sam i želim da mi se sve to vrati - kazala je novinarima. Govoreći o vremenu kad su započeli prvi simptomi bolesti, Vickie kaže da je osjećala uglavnom umor i mislila je da je riječ o običnoj prehladi.
- No Shona je sumnjala da sam pala u depresiju budući da sam se prestala smijati. Prije mi je sve bilo smiješno, no tada je smijeh prestao. Činilo se da mi je dosta svega. Počela sam govoriti stvari poput: Moram majci poslati čestitku za Majčin dan, iako je taj dan već bio prošao. Shona bi mi kazala kuda ide, no ja bih je za deset minuta nazvala s pitanjem gdje je. Sve manje i manje sam se snalazila - prisjeća se Vickie.
Već tjedan dana poslije doživjela je napadaj. Nakon toga došla je do svoje supruge i kazala joj: Bila sam na Mjesecu!. Rekla je da je u tom trenu iskreno u to vjerovala.
Par je otišao u bolnicu Cumberland. Vickie priča kako su joj radili lumbalnu punkciju, u kralježnicu su upiknuli veliku iglu kako bi izvukli dio tekućine i testirali je. Nalaz je bio pozitivan na encefalitis. Odmah su je prebacili u bolnicu.
- Ne znaju što je uzrok. Moje tijelo proizvodilo je previše bijelih krvnih zrnaca. Čini se da sam ipak imala prehladu protiv koje se moje tijelo počelo boriti, objasnila je ona. Nakon prijema u bolnicu stvari su krenule nizbrdo. Počeli su joj otkazivati organi. Liječnici su zaključili da će je staviti u induciranu komu na tjedan dana kako bi joj se mozak oporavio od otekline.
Naime, otekao je do te mjere da su zbog pritiska bile ugrožene vitalne funkcije. Obitelji su rekli da se pripremi na najgore, jer i ako preživi, Vicki bi mogla ostati trajni invalid.
- Za neke virusne uzročnike encefalitisa imamo lijek, dok za druge nemamo. Ako je moguće, pacijenta liječimo terapijom. Ako nemamo lijek, onda se čeka u jedinici intenzivnog liječenja da organizam sam pokuša prebroditi zarazu, a pomažemo oko simptoma. Primjerice, ako otkaže disanje ili neki drugi vitalni organ pokušavamo pacijenta zadržati na životu mehaničkim sredstvima i lijekovima. Ako je blaži oblik, bolest prolazi sama od sebe. No posljedice doista mogu biti fatalne. Ako je riječ o virusnoj upali pacijent najčešće preživi. Posljedice mogu biti i trajne, u smislu kognitivnih smetnji, smetnji motorike i pažnje. Moguće je da pacijent ostane u trajnom vegetativnom stanju i zauvijek ovisan o tuđoj njezi. Ako je uzrok autoimuna bolest, liječi se imunomodulacijskom terapijom. Ako je razlog paraneoplastički proces, onda se liječi osnovna maligna bolest - objasnio je doktor Kutleša.
Strahujući od najgoreg ishoda, Vickina obitelj slušala je kako su joj neuroni možda zauvijek oštećeni te da će možda ostati nepokretna. Kad se Vickie probudila, stradalo joj je sjećanje. Trebala je 24 - satnu skrb.
- Isprva nisam mogla govoriti. Činilo se kao da sam se pretvorila u zombija i Shoni su govorili da ću morati ići u dom za skrb o starijima. Bilo je čudno, jer iako sam osjećala nešto prema članovima obitelji i prijateljima koji su me okruživali, iskreno nisam imala pojma tko su ti ljudi. Znala sam da volim Shonu, iako nisam znala tko je ona. Nisam mogla kontrolirati svoje tijelo. Stavili su mi kateter. Govorila sam čudne stvari. Doktori su me pitali koja je godina, a ja sam rekla da je 1860.-ta - ispričala je Vickie.
Inače je prilično samostalna, pa joj činjenica da ništa ne može učiniti sama teško pala.
- Morala sam voditi dnevnik o tome što sam radila prethodnog dana. Čitala sam ga shvaćajući da se jednostavno ne mogu sjetiti što sam radila dan ranije. Bio je to jako čudan osjećaj. Nisam se sjećala djetinjstva. Kao da mi je netko izbrisao sjećanja. Nekad sam svirala gitaru, a sada to više nisam mogla. Zaboravila sam neke osnovne stvari. Osjećala sam se posramljenom zbog toga - priznala je ona.
Liječenje je ipak u kolovozu 2016. godine krenulo u boljem smjeru.
- Odlučila sam da moram trenirati mozak. Koristila sam navigaciju na mobitelu kako bih došla do nekog odredišta. Ispočetka sam učila kako vezati vezice na cipelama i prati zube. Nisam osjećala glad, pa sam jela kad su mi rekli da jedem. Ljudi uzimaju zdravo za gotovo te svakodnevne male stvari. Zastrašujuće je ne znati tko si, objasnila je.
Sjećanja su joj se polako počela vraćati. Opisala je kako su bile samo sličice, flashbackovi iz prošlosti. Tako se prisjetila satova plesa, a počela je i ponovo učiti svirati gitaru. Okušala se u umjetničkom klizanju jer je u tom sportu bila uspješna kao dijete.
- Dok sam to radila, sjećanja su mi počela polako dolaziti. Recimo, na klizanju sam se prisjetila kako sam dobivala medalje na natjecanjima - kazala je.
Pronašla je svog trenera i rekla mu da želi ući na državno natjecanje u umjetničkom klizanju. U travnju ove godine natjecala se u kategoriji do bronce. Od njezina boravka u bolnici prošle su samo tri godine. Uz klizanje, položila je kvalifikacije za skrb o djeci. Vratila se na posao instruktorice aktivnosti na otvorenom svega godinu dana nakon povratka iz bolnice. Svojim primjerom odlučila je podići svijest javnosti o encefalitisu.
- Shona je moja stijena. Povjerila bih joj život i ne znam gdje bih danas bila da nije nje. Zaštitila me tijekom bolesti i pružila mi je osjećaj sigurnosti. Vjerovala je u mene i znala sam da ću se vratiti jer mi je pomagala. Nisam mogla pronaći bolju suprugu, zaključila je.