Na istoku Ukrajine situacija u ratu brzo se mijenja. Marija pakira svoj televizor u stanu u Kostjantinivki i šalje ga u Kijev prije nego što se sa sinom uputi tamo. Osjeća da se nešto loše događa i strahuje za svoju sigurnost. "Znamo što slijedi. Cijeli dan smo umorni i patimo od napadaja panike, bojimo se", priznaje.
U veljači je Rusija zauzela grad Avdiivku, što je bio strateški potez. Od tada su ruske trupe napredovale prema zapadu i zauzele nekoliko sela. Ukrajinske snage tvrde da se bore i da su izdržale ruske napade, ali Rusi napadaju u pet područja duž fronta od 1.100 kilometara. Više od 1,2 milijuna ljudi, odnosno dvije trećine stanovništva, napustilo je regiju Donjeck otkako je Vladimir Putin pokrenuo invaziju na susjednu zemlju prije dvije godine. Situacija je najteža upravo u istočnom dijelu regije, gdje su ukrajinski branitelji pod velikim pritiskom. Gradovi poput Pokrovska, Kostjantinivke i Kramatorska sada se suočavaju s mogućom okupacijom, piše BBC.
Marija i njezina majka Tetjana osjećaju sve veće poteškoće kako se Rusi približavaju njihovu gradu Kostjantinivki. Ulica je puna znakova nadolazeće prijetnje udaljene 30 kilometara. Gotovo svaka ulica u gradu ima oštećene zgrade. Nakon što su rakete pogodile susjednu željezničku stanicu, zlatni paneli na crkvi su uništeni te se radnici sada trude zamijeniti ih. U gradu, nekadašnjem industrijskom središtu bivšeg Sovjetskog Saveza, vlada anksioznost. Rusija polako uništava ukrajinske gradove pokušavajući ih preuzeti, što najviše brine lokalno stanovništvo.
Marija objašnjava da njezina majka Tetjana ostaje u gradu, ali je uvjerena da će je na kraju slijediti. Tetjana je, pak, odlučna da ostaje. "Već sam otišla dva puta, koja je svrha?". Iako je strah prisutan posvuda, odlučuje ostati. "Strašno je svugdje. Cijela zemlja gori." Dok je cijela Ukrajina ratna zona, regija Donjeck, uz još četiri druge, bojno je polje. Dok se krećete kroz gusto šumsko područje i neravni teren, uvijek imate osjećaj kao da se približavate samom srcu sukoba. Zvuk topništva je konstantan i očekivan, a dim se može vidjeti iz smjera Avdijivke, grada koji je Rusija nedavno zauzela, i Horlivke, koju kontrolira od 2014. godine.
Rusija koristi svoju veličinu, zračnu nadmoć i zalihe streljiva kako bi nastavila napredovati, dok se zapadna vojna pomoć Ukrajini smanjuje ili je zaustavljena zbog unutarnjih političkih poteškoća. U blizini se prostire široka dolina s nekoliko rezervoara. Ukrajina tvrdi da će prirodni krajolik omogućiti njezinim snagama da "stabiliziraju" prvu liniju. Možda su ukrajinski generali spremni privremeno prepustiti teritorij u nadi da će ga dugoročno osloboditi, nakon što su u prošlosti doživjeli kaotična povlačenja.
Na prvoj liniji sukoba postoji mala manjina ljudi koju Ukrajinci nazivaju "Ždun" (Zhdun). To je pogrdna riječ koja znači "konobari", a odnosi se na one koji su proruski orijentirani i samo čekaju da budu okupirani. Pogrdni naziv ne odnosi se na sve koji ignoriraju upozorenja za evakuaciju. Dio građana jednostavno odbija napustiti svoje domove jer su navikli na stalnu opasnost.
Valerij (67) nije jedan od njih. Nakon što je njegov dom u gradu Toretsku dvaput umalo granatiran, pokupio je svoje stvari i unuka Denisa (14), ukrcao se u oklopno policijsko vozilo i krenuo prema Kostjantinivki. Valerijevi susjedi i dalje odbijaju otići iz svog doma dok im Rusi, udaljeni svega pet kilometara, gotovo dišu za vratom. "Već sam proživio svoj život. Ali moram spasiti malog. Radio sam u rudniku 20 godina pa se ničega ne bojim, ali sam zabrinut za njega", ispričao je 67-godišnjak BBC-u. "Moj posljednji prijatelj otišao je prije tri tjedna", kaže Denis. Evakuacija iz naselja na prvoj liniji je obavezna za obitelji s djecom. Unatoč tome, u Toretsku je ostalo još petnaestero djece.
Anton Pron iz policijskog odreda za evakuaciju, "Bijeli anđeli", koji pomaže u evakuaciji iz gradova na prvoj liniji, kaže da je situacija svakim danom sve gora i gora. "Neprestano nas granatiraju. Neprijateljska avijacija aktivna je cijelo vrijeme. Rusi bacaju bombe na kuće."
Ovih je dana željeznička postaja u obližnjem gradu Kramatorsku posljednja točka za pristigle trupe i prva postaja za civile koji sve češće odlaze natovareni torbama. Daleka tutnjava topništva im je ili kao "dobrodošlica" ili kao razlog za odlazak, dok teretni vlakovi parovima i obiteljima, koji se grle možda posljednji put, pružaju zaštitu u slučaju raketnog udara. Ovdje je najmanje 61 osoba ubijena 2022. godine. Tragovi od šrapnela još uvijek se mogu vidjeti na pločniku.
Na kraju svog putovanja novinari BBC-a su na postaji susreli Allu koja je čekala vlak za Kijev. "Prije godinu dana mislili smo da ćemo dobiti pomoć sa Zapada i da će naša protuofenziva uspjeti, ali više ne. Prije su ljudi vjerovali", kaže. Ukrajina se nada da će istočne regije jednog dana ponovno biti nastanjive i da će se svi ovi ljudi, koji u strahu odlaze, imati gdje vratiti i sigurno živjeti. Pojačaju li zamah ruski osvajači u regiji Donjeck, bit će sve teže odgovoriti na pitanje gdje će se zaustaviti.