Prof. dr. sc. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, koja je, po mišljenju mnogih, postala heroina u borbi protiv pandemije koronavirusa, u posljednje vrijeme na meti je kritika da kao članica Nacionalnog stožera pogoduje HDZ-u.
U razgovoru za Večernji list odbacila je sve optužbe te otkrila brojke od kojih su strahovali početkom pojave koronavirusa. Prvi put govorila je i o privatnom životu te o tome kako je zapravo dobila ime arapskog porijekla Alemka.
Ukinuli ste rad nedjeljom, kako ocjenjujete epidemiološku situaciju sada?
Epidemiološka situacija zasad je jako dobra. Možemo vidjeti da su već nekoliko dana brojke 0, 1 ili 2, što je dobro i nadamo se da će tako i ostati. Sve je to tako zahvaljujući sinergiji svih građana, struke, Vlade, svih koji su bili i trebali biti uključeni, i to je jedini model za svladavanje krizne situacije kakva je bila ova. Naravno, i dalje moramo biti oprezni jer virus još cirkulira i kod naših susjeda i u velikom dijelu svijeta. Dok god je u populaciji bilo gdje u svijetu i cirkulira moramo biti oprezni i spremni na njegovu ponovnu pojavu, na pojavu unosa, određenih žarišta. Sada je puno lakše jer puno više znamo o njemu. S vremenom se puno toga saznalo zahvaljujući tome što su se stručnjaci i znanstvenici iz cijeloga svijeta ujedinili u toj borbi, intenzivno su razmjenjivali te i dalje razmjenjuju svoja znanja i iskustva. Na taj način imamo veće mogućnosti boriti se s virusom bude li se javljao sezonski i budemo li na jesen ponovno imali teškoća s njim ili se tijekom ljeta pojave neka pojedinačna žarišta.
Što vam je prolazilo kroz glavu početkom krize kada smo svi gledali prizore postavljanja šatora ispred bolnice u Dubravi, slaganje kreveta u Areni Zagreb... Zapravo, prošli Hrvatska je prošla odlično!
Jesmo, prošli smo odlično i doista sam sretna zbog toga. Sreća je da se Hrvatska počela pripremati vrlo rano, čim je shvatila što se događa u Wuhanu, od Ministarstva zdravstva, klinike, kolega epidemiologa, od cijele infektološke, epidemiološke, mikrobiološke struke, od nabave opreme, rano uvedene dijagnostike, artikuliranog znanja i svega, sve smo to od početka shvatili ozbiljno, pogotovo nakon onakvog razvoja situacije u Italiji. Cijeli niz stručnjaka svakodnevno je pokušavao naći model kako izbjeći najgori scenarij, slike iz Italije bile su užasne, s velikim brojem oboljelih i umrlih, a i danas su još uvijek te slike tu, još nisu zaustavljene. Ne samo u Italiji, nego i u Brazilu, Rusiji... to je sada veliki problem u cijeloj Južnoj Americi. Otvarajući mjesta u Dubravi i Areni, samo pogled na to već je izazivao jezu i nama liječnicima koji smo navikli na sve i svašta, a kamoli drugim ljudima koji nisu te struke i očekuju da ih netko zaštiti i kaže im na koji način će sve to preživjeti i izdržati.
Dubrava je također izvrsno obavila svoj posao. Na sreću, nije bila puna. Naša se bolnica popunila do kraja. Kolege na ostalim infektološkim odjelima i klinikama u cijeloj Hrvatskoj vrhunski su obavili svoj posao i pokazali su koliko je to dobra, kvalitetna i potrebna struka, da su dobro organizirani sve ove godine, kao i kolege epidemiolozi koji su doista promptno obavljali svoj posao, kao i svi ostali u dijagnostici, od mikrobiologa do molekularnih biologa i svih ostalih struka koje su pomagale, a posebno bih istaknula medicinske sestre i tehničare. Tako da možemo biti na neki način zadovoljni, ali slike su bile užasavajuće. Svakodnevno smo računali, budemo li imali talijanski scenarij, koliko ćemo trebati respiratora u odnosu na broj stanovnika, kakva je situacija u Italiji, koliko ćemo trebati kreveta, zaštitne opreme, dijagnostike. Svega toga je u svijetu bilo nedovoljno, a na neki način morali smo sve racionalno napraviti i organizirati. Zahvaljujući tome što smo, kako je znao reći ministar Beroš, puhali i na hladno, mislim da smo, zajedno sa svim drugim sudionicima, da tako kažem, zasad uspjeli ispričati jako dobru priču.
Koliko ste zaraženih očekivali prema crnom scenariju?
Pratili smo situaciju u Italiji i Španjolskoj gdje su brojevi naglo rasli. Pokušavali smo prije dva mjeseca izračunati brojke za taj najgori scenarij, ako bi bio takav rast i takvo brzo širenje bolesti, a onda i potrebe za respiratorima, stopu mortaliteta odnosno broj umrlih. Računali smo na više desetaka tisuća oboljelih i na nekoliko tisuća mrtvih. Do pet tisuća mrtvih bila je projekcija ako bi bio scenarij kao u Italiji. Situacija je kasnije još eskalirala, a tada bi, prema tom scenariju, bilo i puno više oboljelih i umrlih.
Jeste li se ijedan trenutak uplašili da ćemo doživjeti talijanski scenarij?
U početku da, dok granica prema Italiji nije zatvorena, ali i nakon toga je jedno vrijeme bilo teško predvidjeti kako će se sve odvijati.
Osim vas liječnika, Stožera, što je bilo odlučujuće da imamo tako male brojke?
Mislim da ima puno toga. Prvo to što smo rano shvatili da se bolest može proširiti, što smo se počeli odmah pripremati, s time da je Ministarstvo započelo aktivnosti ne samo u Hrvatskoj nego i na razini Europske unije, zato što smo predsjedajući. Vrlo je rano ministar Beroš izišao s upozorenjima i prema ostalim zemljama. I kolega Capak bio je s njim i primarijus Katalinić Janković i ostali suradnici. S druge strane, naša klinika godinama ima izvrsne liječnike, medicinske sestre i ostale djelatnike, među kojima je i moj tim koji se godinama educira za rad s opasnim uzročnicima. Kroz različite projekte su ti ljudi došli u kliniku. Zahvaljujući tome što su bili izvrsni, uspjeli smo ih i ostaviti i zaposliti. Među njima je i kolega Ivan Christian Kurolt koji je praktično, vrlo brzo nakon što je prvi test napravljen u Njemačkoj, preuzeo taj protokol i instalirao test kod nas i mi smo praktički mjesec dana prije nego što se pojavio prvi slučaj bili spremni za dijagnostiku. Tada nije bilo drugih komercijalnih dijagnostičkih testova za kupnju. Dakle, morali ste imati znanja da sami to kreirate. Drugo, struku smo odmah na razini klinike, koja je referentni centar za infektivne bolesti na razini Hrvatske, Hrvatskog društva za infektivne bolesti, Hrvatskog društva za biosigurnost i biozaštitu te ostalih stručnih društava organizirali na sastancima svih infektologa, ali i drugih struka te smo počeli odmah provoditi strategiju i pomagati i preko Stožera i preko svih institucija koje su mogle pomoći u organizaciji posla. Kolege epidemiolozi su se sa svoje strane brzo organizirali i shvatili da bi neke obične mjere poput držanja distance, razmaka, higijene, mogle biti vrlo važne u toj borbi jer imamo iskustva i divne učitelje iz prošlosti koji su postavili kvalitetu javnog zdravstva i epidemiologije zaraznih bolesti na ovim prostorima na visoku, svjetsku razinu. Važno je bilo u Zagrebu, gdje živi gotovo četvrtina stanovništva, da se bolesnici nisu raspršili po svim bolnicama i proširili zarazu među rizičnim skupinama, nego su bili smješteni u našoj klinici i u Dubravi.
Bitno je bilo i da ste i vi mediji bili iznimno visoko profesionalni i prenosili sve poruke koje je struka trebala uputiti prema svim građanima da oni to razumiju, a ne da im se to nameće i da im se daju kao nekakve naredbe, preporuke a da im se ne objasni zašto činimo neke stvari. Pokušavali smo da to, koliko može biti, bude postupno i svima jasno, jer ne možete naglo ljude odjednom šokirati sa svime. Pokušali smo, koliko je bilo moguće, temeljeno na struci, razumski i prihvatljivo, uvoditi određene mjere. Ljudi su sjajno reagirali i sve to pratili. Potpora Vlade bila je apsolutna i nije bilo upletanja u struku. Dobili smo punu podršku da sa stručne strane napravimo ono što mislimo da možemo najbolje napraviti. Takva sinergija kakvu je Hrvatska pokazala u više kriza omogućila je da mi i ovu krizu uspješno prebrodimo.
Granice su otvorene, ljudi dolaze, priča se o novom valu. Jesu li prerano otvorene granice, postoji li zbog toga opasnost?
Granice nisu otvorene na onaj prijašnji način. Ni druge zemlje nisu potpuno otvorile svoje granice. Međutim, cijelo je vrijeme zbog nekih potreba postojala cirkulacija preko granice, ali samo za ono što je bilo određeno, vozači, nabava svega potrebnog iz drugih zemalja, sve je to cirkuliralo i bilo dobro organizirano. Ti su ljudi bili dugo u izolaciji kada su se vratili pa bi opet putovali, i obavili su posao herojski, kao i ljudi u hitnim službama i svim medicinskim ustanovama, trgovci. Svi su radili svoj posao onako kako je trebalo i nije bilo sve zatvoreno jer ne bismo mogli preživjeti. Sada se polako, sukladno preporukama Europske komisije, kojom Hrvatska predsjeda, sve otvara. Europa za početak preporučuje da se slične zemlje i regije, gdje nema puno oboljelih od COVID-19, otvaraju jedne prema drugima. Ako se Hrvatska i Slovenija, koja ima praktično 0 zaraženih kao i mi, otvore jedna prema drugoj, epidemiološka je situacija ista. Za stanovnike drugih zemalja granica je otvorena imaju li oni doista neki posao koji trebaju obaviti. Što se tiče turističke sezone, plan je da se na razini Europe i države Hrvatske otvara onaj turistički dio prema zemljama u kojima je slična epidemiološka situacija. Sve su zemlje ozbiljne i odgovorne kao što su to i Austrija i Njemačka koje se nisu još potpuno otvorile i ne žure previše jer još nemaju do kraja stabilnu situaciju. Ljudi su željni odmora i opuštanja. Jako je važno za nas da su nas prepoznali ne samo kao jednu od najljepših zemalja na svijetu već i kao jednu od najsigurnijih zemalja u zdravstvenom smislu, odnosno da naš zdravstveni sustav može držati pod kontrolom takve krizne situacije i da imamo velike stručne kapacitete i infrastrukturne mogućnosti za zbrinjavanje bolesnika. Čujete informacije da se ljudi prijavljuju za ljetovanje, a to znači da su Hrvatsku prepoznali kao zemlju koja je kvalitetna, dobra, poželjna za odmor, za život i sve ostalo.
Moram priznati da sam vidjela da se i neki kolege vraćaju u Hrvatsku jer imaju primjedbe na neke sustave, recimo švedski. Kolegica se ne želi eksponirati da joj ne bi zamjerili, pa ću ja reći da sam razgovarala jučer s njom i da je početkom travnja bila na usavršavanju u Velikoj Britaniji i kaže da ondje liječnici početkom travnja nisu nosili maske kada su pregledavali bolesnike pa se dio njih zarazio, no nisu testirani nego su samo poslani kući jer su imali blaže simptome. Onda je ipak odlučeno da će se prva tri dana testirati i vratiti na posao za sedam dana bude li im dobro. Nalaze su čekali otprilike tri dana, a naši su nalazi većinom bili gotovi u roku od 24 sata i kada je bilo najgore. U tom kontekstu ne kritiziram kolege, oni su u Engleskoj tada imali takav stav, princip, imali su možda takve mogućnosti ili izračun. Ali mislim da naši ljudi tu u Hrvatskoj dobivaju puno u odnosu na financijske mogućnosti, iako zdravstvo uvijek može bolje. Nadamo se da ćemo mi kao struka uspjeti opravdati ove rezultate i da će to povjerenje i dalje ostati.
Do prije dva mjeseca bili ste heroji nacije, a onda se počelo pričati o izborima i počelo se tražiti tko ste i što ste i povezivati vas i Stožer s određenim političkim opcijama.
Naravno, kada ste stručnjak i ne bavite se politikom, onda to nije lako, iako smo to i očekivali jer znamo kako svijet funkcionira i da je uvijek puno generala poslije bitke. Mislim da nije korektno i da je neprofesionalno da netko za svoje male interese pokušava na taj način prikazivati naš rad i trud. Mogu odgovorno reći da smo svi mi u Stožeru na čelu s ministrom Božinovićem nastupali kao stručnjaci, pokušali smo raditi najbolje što znamo i možemo, a rezultati su tu i nitko ih ne može skriti ni osporiti. Ljudi nas na cesti stalno zaustavljaju i zahvaljuju nam, daju podršku i ljute se na one koji žele politizirati naš rad. Puno toga ne bi bilo da sad nisu izbori. Oni koji to rade valjda znaju zašto to rade, njima na čast. Za našu ću zemlju i dalje raditi najbolje što mogu i znam, kada se to god bude tražilo od mene, kao i svi stručnjaci. A svatko odgovara za svoje postupke i poslije će zbog njih ili biti sretan ili ih se sramiti. Mi ćemo i dalje nastaviti biti stručni i raditi za dobrobit naše zemlje i zdravlje njezina stanovništva.
Pritisaka politike nije bilo. Kada smo tražili stručnu potporu, uvijek smo je i dobili i mislim da je većina stručnjaka u svijetu bila angažirana od svojih Vlada u savjetodavnom i operativnom smislu. Neki od njih, kao npr. prof. Fauci u Americi, bili su angažirani godinama u kriznim situacijama za cijeli niz različitih vlada a da nitko nije postavljao pitanje kome on pripada i koja su njegova politička uvjerenja jer to nije bilo bitno za bilo koju epidemiju niti za struku. Kao što je to rekao kolega Branko Kolarić, pacijent na respiratoru ne pita kojeg ste političkog opredjeljenja ili nacije već mu je važno da ste dobar liječnik i da mu možete pomoći. Nemam što drugo reći na to.
Hoće li vam biti teže raditi u slučaju da dođe do novog vala, s obzirom na to da su prije sve vaše odluke bile prihvaćene odmah, a danas ih neki već preispituju i pokušavaju diskreditirati?
Ja se ne brinem za to. Neki kritičari koji imaju vremena iznositi svoja mišljenja na dijelu mreža iznose ono za što jesu i za što nisu stručnjaci, no toga ima svuda u svijetu i nije specifičnost Hrvatske. To je valjda demokracija, da netko preko društvenih mreža daje svoje mišljenje. Ali kada iziđete na ulicu i hodate među ljudima koji ne skrivaju svoje lice i ime pod pseudonimom na mreži, i među njima dobivate veliku potporu i osjetite njihovo povjerenje, onda ste sigurni da će se ljudi ponašati odgovorno i u skladu s onim što će im struka govoriti i ubuduće ako se pojavi drugi val. Ne mora se pojaviti jasno izražen drugi val, dovoljno je da virus i dalje cirkulira u populaciji bilo gdje u svijetu. Budu li granice otvorene, bit će puno drugih bolesti koje se prenose preko dišnog sustava, kao gripa, prehlada, druge upale pluća, i struci će biti teško na prvu razlučiti je li to COVID-19, gripa ili nešto drugo. Na jesen će struci sigurno trebati jako puno truda i napora da pomogne ljudima i ponovno odgovorno ponašanje, no sigurna sam da će se većina hrvatskih građana, kao što je to i dosad radila, ponašati pametno i odgovorno. Uvijek ima nekih iznimaka, ekstrema koji imaju drukčije mišljenje i to je njihovo pravo, ne treba ih osuđivati, treba im ukazivati na to da nisu u pravu, držati se stručnog stava. Nije prvi put da netko nešto osporava. Ako kolege iz struke pokušavaju nešto osporiti argumentima, onda imate argumente koje suočite i to se začas riješi jer snagom argumenata riješite s pametnim ljudima sve. A kojekakva nabacivanja su prolazna i nestanu kako su i došla, a ostanu prave vrijednosti, rezultati i kvaliteta struke.
Vi ste na udaru, a niste članica HDZ-a?
To morate pitati one koji to čine, ja ne znam. Oni valjda imaju neki svoj razlog koji ja ne znam. Ja nastupam s pozicije struke. Ali ne vidim zašto bi bio problem i da jesam članica HDZ-a ili neke druge stranke? Nisam, ali ne bi bio problem ni da jesam. Čovjek očekuje da politika napravi nešto dobro za zemlju, društvo, pojedince, a s druge strane napadamo ljude odluče li se za politiku. To je izbor svakog čovjeka, da se u određenom trenutku angažira u određenim aktivnostima, okolnostima i ako misli da može pomoći i da je potreban. I treba ga ocjenjivati po tome kako radi, a ne ga napadati zato što je član ove ili one stranke. Evo, kolega Branko Kolarić izvrstan je epidemiolog, član je SDP-a, no ne gledam ga kao člana neke stranke, nego kao kolegu. Svi mi zdravstveni djelatnici, od kojih je dosta njih i u politici, svakodnevno komuniciramo i surađujemo za dobrobit pacijenata i ne pitamo se u našem radu s bolesnicima za politička opredjeljenja.
Rođeni ste u Zagrebu, ali ste veći dio djetinjstva i mladosti proveli u BiH, u Zavidovićima. Zašto?
Moj je otac iz Hercegovine, a majka iz Bosne. Nakon što su završili fakultete u Zagrebu, odlučili su se vratiti u BiH i našli su mjesto gdje se mogu skrasiti i živjeti. Ja sam rođena u Zagrebu i mnogo su me puta pitali zašto sam otišla. No uvijek kažem da nisam otišla, već da su me odnijeli. Imala sam tamo lijepo djetinjstvo. Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja. Imala sam kvalitetne učitelje, profesore, nastavnike i jako dobra i pozitivna iskustva.
U BiH za vas kažu da ste prava ratna heroina. Gdje ste bili za vrijeme rata? Koliko ste vremena proveli u Sarajevu?
Prve dvije godine rata provela sam u Sarajevu. Cijelo vrijeme radila sam na Medicinskom fakultetu u Sarajevu na katedri za mikrobiologiju, ali i u Caritasovoj zdravstvenoj skrbi, u ambulanti, ljekarni gdje smo pomagali svim ljudima koji su živjeli u Sarajevu, bez obzira na vjeru i naciju. Na fakultetu smo usred granatiranja održavali vježbe. Ne bih rekla da sam heroina. Svako tko je to prošao i preživio ili čovjek koji je znao da treba ostati živ i pronašao način kako opstati i pomoći drugima, može reći da je heroj.
Je li vam bilo teško odrastati kao jedinica, nemate braće i sestara?
Imala sam dobre roditelje, puno prijatelja. Istina, voljela sam se družiti s obiteljima koje su imale puno djece, vjerojatno je to bila kompenzacija. Svi su oni bili moji prijatelji, braća i sestre. Svaki dobar čovjek vam je brat ili sestra.
Znate li da je Alemka arapsko ime i ima mnogo značenja; liberalna, elokventna, maštovita, karakterna, angažirana, znanstvenica, ozbiljna, odana, stabilna... Kako to da imate arapsko ime?
Moja je mama studirala s dvije drage prijateljice iz Dubrovnika koje su se zvale Alemka i jako joj se sviđalo to ime i tako su me roditelji nazvali. Bilo je puno raznih teorija o tome odakle je moje ime, na koje je čak nekad bilo i primjedbi. Meni se moje ime sviđa. Sada kad ste mi rekli da moje ime na arapskom znači i znanstvenica, odabrala bih tu teoriju. Volim znanost i od malih nogu željela sam postati znanstvenica. Uspjela sam spojiti i kliničku praksu i znanost, bazična istraživanja. Još u osnovnoj školi imponirala mi je francuska znanstvenica Marie Curie jer sam u počeku mislila da je kemija ono što želim, ali sam shvatila da želim nekakvu konkretnu primjenu znanosti u medicini i zadovoljna sam time što sam izabrala.
Jeste li tijekom rata bili u smrtnoj opasnosti?
Jesam, bilo je barem petnaestak situacija u kojima znam da sam za koju sekundu izbjegla smrt. Svi smo tada živjeli u tome. Prvih nekoliko mjeseci bude puno straha, a kasnije to na neki način prihvatite i naučite se s time nositi. I evo, tu sam gdje sam.
Za vas u Zavidovićima kažu da ste vjernica i uzorna katolkinja?
Hvala im ako tako kažu. Doživljavam sebe kao normalnog čovjeka koji griješi i pokušava ispraviti pogreške i nastoji činiti dobro. Nadam se da u svemu tome i to prepoznaju. A vjernica jesam i to nisam krila ni za bivše države niti krijem za ove. To je ono što sam dobila od svojih roditelja, i to je dobro i pomaže mi u životu.
Živite s majkom. Kako ste nju sačuvali od zaraze tijekom najveće krize, s obzirom na to da ste vi stalno bili jako izloženi?
Uvijek od toga strahujem, ali ona ne. Željela sam da u to vrijeme dok je bila najjača epidemija ne dolazim doma i budem negdje drugdje, međutim, ona to nije željela. I tako sam odlučila sve te mjere primijeniti unutar kuće i uspjele smo izdržati.
Je li majka bila zabrinuta za vas?
Naravno, kao i svaka druga majka za svoje dijete.
Jeste li se strogo držali svih propisanih mjera? Vidjeli smo da su pojedini liječnici u BiH u vrijeme najjače epidemije imali koronazabavu!
Događa se to u svim zemljama, ne treba suditi ni jedan sustav. I kolege u BiH su vrhunski obavili svoj posao, kao i u većini zemalja koje okružuju Hrvatsku. Uvijek se trudimo pridržavati mjera, ali eto, nekad zaboravimo neke stvari pa nas virus ulovi. Uvijek ima neodgovornih ljudi koji se toliko opuste da ne misle na druge već samo na sebe. To se događa i zato virus i može ići dalje.
Kakav vam je društveni život u Zagrebu, volite li ići u restorane, kino, na koncerte…?
I prije epidemije sam jako puno radila. Moj radni dan počinje rano i završava kasno. Ali kada uspijem naći vremena, malo pišem, vozim bicikl, prije sam znala igrati stolni tenis, no nisam već dugo igrala, povremeno odem u kino, kazalište, neki restoran, kafić, ništa posebno, kao i svaki prosječan građanin.
Koja je vaša omiljena hrana?
Mamina...
Vi ne volite kuhati?
Volim, ali ne stignem, a i znate da ne mogu biti dvije kuharice u jednoj kuhinji. Ono što ja skuham, kad imam vremena i stignem, mislim da je dosta dobro. Volim dobar cušpajz, roštilj, sva klasična jela, kolače, baklave, mediteransku prehranu, slavonsku, zagorske štrukle, volim sve. Nisam izbirljiva.
Jeste li razmišljali o tome da nastavite karijeru u inozemstvu? Je li vam došla kakva ponuda, s obzirom na veliki uspjeh hrvatske borbe protiv korone u kojoj ste vi bili jedna od glavnih karika?
Sigurno neću otići, bez obzira na ponude. Nikada ne znate što vam život nosi, ali ne planiram otići u inozemstvo. Kao liječnik i znanstvenik, ako ste međunarodno priznati kroz svoj rad i publikacije, uvijek imate ponude i mogućnosti otići i u Ameriku i na Zapad, ali ja osjećam obvezu da sve svoje znanje dam svojoj zemlji.
Kakav je to osjećaj kada vam iz klinike jave da je preminula osoba koja je bila na respiratoru?
I kao ravnatelj i kao liječnik i kao čovjek morate se naučiti s time nositi. Uvijek je to teško, ali kao liječnik se morate na to na jedan način naviknuti. Uvijek idemo s time da smo mi tu da bismo spašavali živote, međutim, kao čovjek to ne možete uvijek jer ste ograničeni. To je teško i uvijek se pitate jeste li još nešto mogli učiniti. Umrle ljude ne doživljavamo kao brojeve, to su ljudi koji su imali svoju bolest, svoj život, svoje tegobe, obitelj i prijatelje koji ih vole. Mi zbog statistike moramo govoriti i o brojevima jer se drukčije ne može doživjeti opseg nečega, ali sve su to ljudi i važno je da to nikad ne zaboravimo. Lijepa je gesta koju je napravio New York Times i te brojke pretočio u imena i prezimena.