Premda na javnoj sceni djeluje čak pola stoljeća, intervjui s Ljerkom Mintas Hodak iznimno su rijetki, a samim time i dragocjeni. S obzirom na to da o sebi radije misli kao o običnoj, anonimnoj građanki, medijski istupa samo kada za to ima dovoljno dobar povod. Pronašli smo ga u 50. obljetnici sloma Hrvatskog proljeća, čija je bila protagonistica. Pa opet, “pregovori” s našom sugovornicom potrajali su gotovo dva mjeseca, stoga što je jedva dočekala toliko željenu anonimnost otkako se, prije više od godinu dana i prije isteka mandata, povukla s dužnosti neovisne vijećnice u Skupštini grada Zagreba na listi Milana Bandića. No nekoć zatvarana proljećarka, bivša potpredsjednica Vlade i prva hrvatska ministrica europskih integracija još će dugo biti u fokusu medija, iz više razloga. Majka tragično preminule mlade pravnice Ivane Hodak, koja je postala sinonim za najveću bol koju roditelj može osjetiti, u biografskom intervjuu za Večernji list mnogo je puta izgovorila riječ “sreća” i to je zadivljujuće.
Pred nama su lokalni izbori, hoćete li ponovno u utrku za Zagreb?
Ni slučajno. Moj povratak u politiku nakon 15 godina bio je labuđi pjev koji mi je samo vratio u sjećanje njezine loše strane. Moj pokojni stric Marijan Hanžeković rekao je: “Tko jedanput pogriješi, može mu se oprostiti, a tko dva puta na isti način pogriješi, taj je budala.” Prema tome, ne želim pogriješiti dva puta, a osim toga, u dobi sam kada aktivno bavljenje politikom više ne dolazi u obzir.
Zašto ste tako naprasno napustili politiku?
Zahvalila sam se i stavila svoj mandat na raspolaganje jer sam smatrala da je to korektno u trenutku kada više nisam htjela sudjelovati u radu Skupštine i Kluba te rekla Milanu Bandiću da imenuje nekoga drugoga. Dok je trajalo, ja sam ozbiljno shvatila funkciju zastupnice i nastojala sudjelovati u podržavanju onih projekata koje je Bandićeva stranka predlagala, ali isto tako sam i kritizirala i glasala protiv onih stvari za koje sam smatrala da se ne rade dobro, što nije baš uvijek bilo najbolje prihvaćeno. Ne mogu reći da mi je Bandić ikada prigovorio, ali kad se ne slažete s jednim dijelom politike, onda je bolje maknuti se nego raditi problem.
Ima li Bandićeve stranke i nakon Bandića?
Definitivno, Milan Bandić obilježio je jedno cijelo desetljeće gradske politike, njegova iznenadna smrt dovela je do potpuno nove političke podjele karata i jako je teško prognozirati kako će sve završiti. Doista ne znam hoće li se Stranka rada i solidarnosti uspjeti održati tako da bude nekakav čimbenik odlučivanja u Gradskoj skupštini. Dio Bandićevih glasača sigurno će prijeći u okrilje neke druge stranke, oni koji rade u gradskim službama i tvrtkama vezanim za Grad sigurno će podržati tu stranku, ali kakav će biti njezin konačni rejting, treba pričekati i vidjeti.
Ankete predviđaju pobjedu Tomislava Tomaševića. Što mislite o tom kandidatu?
Tog mladog čovjeka upoznala sam i pratila u Gradskoj skupštini i mogu reći da je rijetko koja osoba politički sazrela kao on u te četiri godine. Tomašević je izuzetno inteligentan, vrlo marljiv, jako puno zna i jako je dobro upoznao funkcioniranje Grada. Nije samo kritičan, nego nudi i rješenja i mislim da ne bi bilo loše za Zagreb da on postane gradonačelnik, jer je mlad i izuzetno pošten. Pritom ne govorim o stranci ni o ljudima koji se vežu uz njega, nego o Tomaševiću koji uživa moje puno poštovanje kao političar, ali u prvom redu kao osoba. On je veliki politički potencijal na lijevoj političkoj sceni, a za raspravu je i to koliko je lijevo. Tomašević počinje stvarati svoju poziciju lidera nove ljevice koja se bavi temama ljudskih prava, zaštite okoliša, zbrinjavanja otpada i socijalnim pitanjima, a to su teme kojima se ljevica treba baviti. Mislim da on to dobro radi, pritom osobno ne mogu podržati jedino inicijativu povratka imena Trga maršala Tita. Ima još jedan kvalitetan kandidat, to je HDZ-ov Davor Filipović. Bez obzira na to što o njemu tko govori, s njim sam sjedila u Skupštini i znam da je vrlo pametan, obrazovan i sposoban. No iza sebe ima stranku i to je možda njegovo opterećenje jer, za razliku od Tomaševića koji je šef stranke i može diktirati svoju politiku, Filipović mora voditi brigu o ukupnoj politici stranke. Za ostale ne mislim da su ozbiljni kandidati, ali iznenađenja su uvijek moguća.
S kakvim ste osjećajima primili vijest o smrti Milana Bandića?
Bilo mi je jako žao jer je bio vrlo markantna osoba, sa svim svojim manama i velikim prednostima. On nije bio netko koga ste mogli ignorirati. Meni je žao što se to tako dogodilo, ali na neki način to je bilo i očekivano. Naime, na samom početku svog mandata jednom sam mu prigodom, u pauzi u Gradskoj skupštini, rekla: “Milane, daj malo popusti, malo olabavi, pa ne moraš biti na svakom događanju”. On mi je rekao: “Ja ti to ne mogu, ja ću ovako dok se jednog dana ne budem izvrnuo”. I to je bila njegova životna filozofija, on je živio punim plućima, radio tristo na sat i davao se, očekujući da završi tako kako je i završio.
Kako ocjenjujete Bandićevu ostavštinu?
Dvadeset godina na čelu jednog grada njegov je veliki uspjeh, međutim, mislim da nikada nije dobro da isti ljudi tako dugo budu na svojim funkcijama i pritom ne mislim samo na njega, nego na cijelu gradsku upravu. Ne samo da se da prilika drugima nego ponajprije zbog toga što se ljudi iscrpe nakon izvjesnog vremena i onda to ne rade s onom ljubavi, brigom i pozornošću. Ljudi se istroše i nakon toga posao postaje rutina.
Mislim da je učinio puno korisnoga za grad, osobito za ljude s rubnih dijelova, zbog čega su i toliko glasali za njega, i bez obzira na to što netko misli o fontanama, mislim da je dobro što je sredio onu jamu dolje. Dignuo je spomenik Tuđmanu, na čemu sam mu posebno zahvalna, i napravio Spomenik domovini, obnovio dosta vrtića i škola, ali bilo je i promašenih projekata i puno izgubljenog novca u nepotrebne svrhe. Apsolutno se moglo napraviti više, posebno s europskim novcem. Njegov veliki politički kiks je reakcija nakon potresa u Zagrebu, koja je bila krajnje loša. Mislim da treba proći vrijeme da se napravi prava analiza i utvrdi koliko je toga pozitivnog dao za grad, a koliko je grad zbog njega nazadovao.
Premda često govorite da nemate strasti za politiku, ona vas prati, pa i vi nju, još od vremena Hrvatskog proljeća. Kako ste se i zašto uključili u taj pokret?
Uključila sam se tako što sam bila u društvima u koje je zalazio i moj prijatelj Ivan Zvonimir Čičak, koji nas je animirao tijekom izborne skupštine na kojoj je izabran za prorektora Zagrebačkog sveučilišta. A zašto sam se uključila? Zato što je to bio pokret promjena koji je tražio samostalnost Hrvatske u smislu raspolaganja sredstvima, financijama i devizama, koji je tražio mogućnost da se govori hrvatskim književnim jezikom, da se ukine novosadski sporazum u vezi srpsko-hrvatskog i da se omogući ljudima da slobodnije žive i govore.
Koja je bila vaša uloga tijekom Hrvatskog proljeća?
Bila sam u Predsjedništvu Saveza studenata Hrvatske zadužena za međunarodne odnose. To je značilo organizirati razne skupove, poput onih na Korčuli ili u Dubrovniku, kamo su dolazili predavači iz raznih država, te održavati kontakte sa studentima i studentskim organizacijama iz drugih država.
Sudionici toga vremena često govore o velikom zanosu. Jeste li i vi dijelili taj osjećaj?
Naravno, vladao je tada veliki zanos, posebno na studentskoj sceni. Studenti su to izražavali daleko otvorenije i impulzivnije nego možda drugi slojevi društva u Hrvatskoj pa se često govorilo da je zbog studentskog pokreta i studentskog štrajka zapravo došlo do sloma Hrvatskog proljeća, no to nije istina. Do sloma bi došlo ovako ili onako, prije ili kasnije, možda bi trajalo mjesec ili dva dulje ili kraće. Studentski štrajk bio je iniciran kao podrška tadašnjem rukovodstvu, dakle Savki i Tripalu, a od nas se tražilo da u određenom trenutku prekinemo štrajk.
No odluka svih studenata bila je da ga ne žele prekinuti, nego da žele izdržati do kraja. Naravno, do sloma je došlo zato što je Tito – koji je na neki način započeo ustavne reforme u Jugoslaviji – potaknuo Savku i Tripala da krenu u te promjene i na razini Hrvatske, no onda je u jednom trenutku shvatio da je nemoguće reformirati komunističku Jugoslaviju ako republike budu imale veću samostalnost i ako svatko bude raspolagao svojim novcem. I tako je zapravo, rušeći taj pokret u Hrvatskoj, i odustao od same reforme koja je kasnije provedena ustavnim amandmanima 1974., ali nikada nije istinski zaživjela.
Kako ste prošli u čistkama nakon 1971. godine?
U to vrijeme bila sam brucošica na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Oni baš i nisu gonili žene, ali imala sam ovdje u stanu nekih četiri, pet premetačina i pozivanja na saslušanja u Službu državne sigurnosti. Na kraju, kad su vidjeli da mi nemaju što staviti na teret, iskonstruirali su optužbu da sam napala jednog profesora na fakultetu, kojeg sam, kad smo proglašavali štrajk, onemogućila da provede ispite. Premda je taj profesor kasnije svjedočio pred sucem na Prekršajnom sudu na Zrinjevcu i sve to opovrgnuo te rekao da to uopće nije istina, da sam ja došla vrlo pristojno i zamolila mogu li pročitati proglas, pročitala ga i otišla, oni su namjestili nekog svjedoka, studenta koji je baš tog dana bio na ispitu i koji je svjedočio o mom “nasilnom ponašanju prema profesoru”. Kasnije sam istraživala i otkrila da taj čovjek nikada nije bio upisan na Pravni fakultet, a kamoli da bi toga dana imao ispit kod profesora. No ja sam svejedno otišla u Prekršajni zatvor u Vukomerec na dva mjeseca, s 1972. na 1973., u vrijeme Božića, Nove godine i svog rođendana.
Kako ste se snašli u zatvoru?
Moram priznati da mi je to bilo odlično iskustvo jer sam imala prilike upoznati sloj ljudi s kakvim se prije nisam susretala. Bile su to prostitutke, džeparoši, sitni lopovi, zanimljiv svijet utoliko što je riječ o ljudima nesretnih sudbina koji uopće nisu bili za zatvor, nego su trebali biti tretirani kao socijalni slučajevi. Uglavnom su to bili ljudi iz razorenih brakova, djeca samohranih roditelja ili alkoholičara, ljudi koji nisu imali nikakve uvjete za život i koji su znali moliti da ih se zimi stavi u zatvor u Vukomercu da bi prezimili. Zato sam, kad sam završila pravo i počela raditi, rekla da bi svaki student trebao ići nekoliko tjedana u zatvor da vidi kako to izgleda i što ljudi tamo moraju preživjeti pa bi tako s puno većom odgovornošću odlučivali o godinama zatvora koje daju. To je uistinu jedno posebno iskustvo koje sam na kraju doživjela vrlo pozitivno jer sam bila mlada i maksimalno sam se motivirala dok sam bila tamo, nisam padala ni u kakve depresije, dapače, ja sam s njima odlično funkcionirala. Bilo nas je osam u sobi u krevetima na kat, pokraj nas identična soba, a ispred sobe je bio kotao za napajanje stoke, gdje smo se išli prati. Vodili su nas u neku firmu u Masarykovu slagati papire, tamo bismo pjevali i tada sam naučila mnogo slavonskih, dalmatinskih i zagorskih pjesama.
Jeste li bili u kontaktu s ostalim zatvorenim proljećarima?
Kada su uhićeni, svakodnevno smo ih posjećivali u istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici. Najčešće je tamo išla rodbina, a kako ja među njima nisam imala rodbine, izabrala sam Brunu Bušića, koji također nije imao nikoga svoga i cijelo sam mu vrijeme u istražnom zatvoru nosila hranu, a poslije, kada je otišao na izdržavanje kazne, slala sam mu pakete u Gradišku. Kako je moja mama kuhala svaki dan, samo sam joj rekla da skuha malo više i onda bih prebacila hranu u metalne zdjelice s poklopcem i odnijela Bruni, skupa s kolačima i odjećom. Bilo mu je jako drago zbog toga i tako smo se i sprijateljili. Redovito mi je pisao i napravio mi je čak i jedan poveći brod od izgorjelih šibica. Dugo sam čuvala njegova pisma, ali u nekom čišćenju sam ih nažalost pobacala.
Prava šteta, mogli ste ih ukoričiti i izdati nakon njegove smrti.
Istina, jer to nisu bila ljubavna pisma, nego tekstovi o životu, o događajima, pravi eseji.
Jeste li u karijeri, kao mlada pravnica i kasnije, imali probleme zbog proljećarske prošlosti?
Pa naravno. Nisam uopće mogla računati na bilo kakvu ozbiljniju funkciju. Meni je tada bio san da postanem profesorica na fakultetu, to je bila jedna od mojih velikih ideja. O tome nisam mogla ni sanjati, a neke funkcije bile su mi potpuno nedostupne, poput recimo sudačke, nisam mogla ni pomišljati na upravljačke funkcije u državnim tvrtkama, jer tada i nije bilo drugih. Ali nisam bila pretjerano opterećena time jer sam vjerovala da ću naći način na koji ću moći djelovati. Mene su odgajali na način koji je danas potpuno promašen: budi najbolja u onome za što se školuješ pa će ti se uvijek otvoriti mogućnosti, sada ili kasnije. I toga sam se uvijek nastojala držati, ali imala sam veliku sreću da su mi se neke mogućnosti otvarale. U početku sam radila kao odvjetnička pripravnica kod dr. Jurkovića, a nakon pravosudnog ispita kod svog muža. Zatim sam kratko radila u RIZ-u i odande otišla u Institut za pomorstvo, gdje sam i doktorirala.
Politika vam je i u genetskom kodu. Vaš je otac također bio pravnik i političar, kao i djed. Možete li nam približiti svoju obiteljsku povijest?
I djed s majčine strane Tomislav Tomljenović bio je pravnik, odvjetnik koji se bavio politikom, a bio je i posljednji hrvatski ban. Nažalost, nisam ga upoznala jer je umro tijekom Drugog svjetskog rata i od njega imam samo fotografiju. Njegova žena Minka kasnije je živjela vrlo povučeno sa svojom sestrom, inače mamom pokojnog Marijana Hanžekovića, moga bratića.
Moj otac također je bio pravnik, koji je nakon rata sedam godina iz političkih razloga proveo u zatvoru. Potom je radio kao pravnik u jednom maloj tvrtki, a nakon toga kao pripravnik kod odvjetnika Berovića, koji je imao unajmljen prostor tu kod nas, u ovoj sobi. Tek pred samu smrt tata je ostvario pravo na otvaranje vlastitog ureda i mogao je postati samostalni odvjetnik, no ubrzo je umro od raka. Mama je bila odgojiteljica i cijeli je život radila u vrtiću.
Živite u stanu koji je generacijama pripadao vašoj obitelji?
Da, stan je pripadao tatinoj strani, Mintasima. Onda su oni nakon rata imali nekakve podstanare koji su im se tu uselili. Imali smo sreću – opet jedna sreća u mom životu – jer su svakome tko je imao malo veći stan naseljavali ljude koji su s vremenom često dobivali i stanarsko pravo. Eto, tu sam se rodila i odrasla, a moj suprug tvrdi da ćemo ovdje i umrijeti.
Kako je izgledalo odrastanje u strogom središtu Zagreba?
Mi djeca igrali smo se, zimi bismo se sanjkali po Zrinjevcu, dolje u ovoj jami (pokazuje kroz prozor, op. a.) Život mi je bio dobar, ja sam živjela u svom svijetu. Roditelji me nikada nisu opterećivali politikom, jedino se znalo da se neke stvari ne govore izvan kuće. Primjerice, što se tiče komentara političkih događaja tijekom ručka ili večere kad je kod nas bilo neko društvo, sve bi uvijek ostajalo u kući. Išla sam na vjeronauk, a kada je riječ o osnovnoj školi, na Jabukovcu sam za učiteljicu dobila Srpkinju Dušanku i još se dogodilo da sam u klupi sjedila s Dubravkom, kćeri komunističkog moćnika Jakova Blaževića. Ali ispostavilo se da je učiteljica bila nevjerojatno draga i poštena žena, a Dubravka je postala moja najbolja prijateljica. Opet sam imala sreće.
Obrazovanje sam nastavila u Križanićevoj i moram reći da smo stekli jako dobro obrazovanje. Profesori su bili strogi, ali pravedni, imali su autoritet koji se poštovao. K tome, trudili su se oko nas i jako sam zadovoljna razdobljem svojeg školovanja. Iz današnje perspektive, za tim se može samo žaliti. Pravni faks upisala sam zato da mama prestane cmizdriti, ali visjela sam na Filozofskom, gdje sam se i upoznala s idejama Hrvatskog proljeća.
Kako ste upoznali budućeg supruga Zvonimira Hodaka?
Na jednoj raspravi 1975. godine. U to vrijeme radila sam kod dr. Jurkovića, a Zvonko je zastupao svoju stranku i onda smo se na toj raspravi temeljito posvadili. Poslije me pozvao na kavu u Gradsku kavanu pa smo se drugi dan opet sreli na sudu i tako je to počelo. Dugo smo hodali jer je bio oženjen pa se malo rastaje, pa se ne rastaje, pa je to trajalo malo dulje i onda se, kad sam ga htjela “otpiliti”, konačno rastao. Ubrzo sam ostala u drugom stanju i onda smo se vjenčali.
Aktivnom politikom počeli ste se baviti u HSLS-u. Što je tome bio razlog?
Učlanila sam se u tu stranku jer su je manje-više činili svi moji poznati iz studentskog pokreta. Osim toga, bila je to prva stranka koja nije bila Partija. Ali nisam tamo bila previše aktivna, više sam to doživjela kao podršku stranci. Iako su me čak i stavili na nekakvu izbornu listu, svi su me pitali što ja tamo radim i što ja imam s liberalima. Ma nisam ja imala s njima ništa posebno i onda sam u jednom trenutku 1992. i otišla.
Jeste li se odmah učlanili u HDZ?
Ne odmah, tek tri godine poslije, iako me predsjednik Tuđman zvao već nekoliko puta. Još 1991. imenovao me svojom savjetnicom za turizam i pomorstvo, ali bilo mi je glupo gubiti vrijeme na to jer je rat već počeo pa sam se zahvalila Tuđmanu i vratila se na Institut. Onda je Institut počeo raditi Pomorski zakonik, koji sam koordinirala, a naposljetku sam ga odnijela ministru Ivici Mudriniću, koji je od mene tražio da mu formalno budem zamjenica kako bih mogla taj zakon braniti u Saboru. Bila sam Mudrinićeva zamjenica do 1995., ali budući da se s njim nisam slagala u mnogim stvarima, dala sam ostavku i opet se vratila u Institut. Onda me zvao Tuđman i zamolio me da budem savjetnica premijera Valentića, što sam prihvatila pod uvjetom da u Vladi ne primam plaću. Tada nisam shvatila da me hoće za sljedeću Vladu, da me želi zadržati na neki način, i tako sam nekoliko mjeseci bila Valentićeva savjetnica, sve dok se nije formirala Matešina vlada i tada je Tuđman inzistirao da budem potpredsjednica Vlade za društvene djelatnosti i unutarnju politiku. Pritom me opet zamolio da formalno uđem u HDZ, što sam i učinila u srpnju 1995. godine.
No u HDZ-u ste se zadržali samo osam godina, a stranku ste napustili zbog neslaganja s politikom Ive Sanadera. Što vas je toliko ojadilo i što ste mu zamjerali?
Ojadilo me to što je u dva navrata ukrao izbore, 2000. i 2003. godine. I drugo, što je vodio antituđmanovsku politiku i što apsolutno nije znao urediti odnose unutar stranke, nego je vladao despotski. Najveći demokrat u HDZ-u bio je Tuđman, u to vas uvjeravam. Znam da nekima to djeluje nevjerojatno, ali to je istina. Niste mu mogli reći pred svima na velikom skupu, ali u četiri oka mogli ste mu reći sve. Saslušao bi i dobro razmislio o tome što ste mu rekli. On je bio taj koji donosi odluke, ali itekako je dobro slušao i uvažavao mišljenja. Naravno, ne mišljenje svake budale, nego onog tko je imao argumente.
Jako cijenite predsjednika Tuđmana.
Baš ga cijenim, takva izuzetna osoba u hrvatskoj politici poslije njega uopće ne postoji.
S kakvim osjećajima pratite Sanaderove sudske procese, koji se čine beskonačnima, pa i njegovo fizičko propadanje iza rešetaka?
Mislim da je sramotno, ponajprije za pravosuđe, da se ti procesi vode tako dugo i mislim da su trebali biti odavno završeni, a što se njega osobno tiče, tu sam potpuno ravnodušna.
Na početku mandata premijera Plenkovića u intervjuu za Večernji list dali ste mu potporu rekavši da vam se sviđa njegova politika. Mislite li isto i danas?
Sjećam ga se iz razdoblja kada sam još bila aktivna u politici kao vrlo perspektivnoga i sposobnoga, ali HDZ ima jednu karakteristiku da ljudi na čelu stranke s vremenom izgube vezu s realnošću i počnu se ponašati malo despotski. Plenković je bio krasan, normalan dečko, što mu se dogodilo? Pa, opet, on je još uvijek u hrvatskoj politici daleko najbolje što imamo, on je izvanserijski. Da imamo boljega, Plenković ne bi ovako pobijedio na zadnjim parlamentarnim izborima, što je unatoč njegovim manama moguće jer nema prave opozicije.
Je li ovo Hrvatska o kakvoj ste sanjali kao mlada proljećarka?
Nisam naivna da mislim da se država može izgraditi u kratko vrijeme. Meni je jasno da su sve to bolesti jedne još uvijek mlade države i jednog naroda koji je stotinama godina bio kmetski, koji je uvijek imao stranog gospodara. I koji se tog kmetskog mentaliteta jako teško oslobađa, plus mediteranski mentalitet da ne voli raditi, a voli dobro živjeti. I kad ta dva faktora spojite, onda dobijete ovu našu situaciju. Znate što, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Naša vlast nije dobra, ali nije dobra zato što smo mi takvi kakvi jesmo. Mi volimo da je to tako, mi volimo korupciju, nama to odgovara jer, da nije tako, mi bismo to intenzivnije ganjali.
Trebat će dulje vrijeme da postanemo normalna i uređena država. Ne razumijem kako ne možemo napraviti jednostavan plan i zašto stalno radimo nekakve strategije na 500 stranica glupog papira koji ničemu ne služi, umjesto da odredimo prioritete i krenemo ostvarivati nekakvu smislenu politiku. Meni nije jasno zašto mi to ne možemo.
Nakon obiteljske tragedije svoj ste mir tražili i na putovanjima u Afriku pomažući siromašnoj djeci. U kojoj vam je mjeri to pomoglo da sastavite svoj život?
Pomoglo je. Kad vidite u kakvim uvjetima ljudi žive i s kakvim se problemima susreću, posebno djeca, onda malo drukčije počnete gledati na svoju situaciju. Pomažem i danas, putem udruge Marijini obroci, kao i isusovaca u misijama u Africi i Indiji, kojima redovito šaljem novac jer ti ljudi znaju kako ga najbolje utrošiti.
Je li vam danas teško kada vas pitaju za kćer Ivanu ili je, suprotno, volite oživjeti u razgovorima?
Nije mi žao kada me pitaju jer to znači da je još živa u sjećanjima ljudi i to mi je jako drago. Posebno to osjećam u društvu njezinih prijateljica, svjesna da nas Ivana drži na okupu.
Ako je tako, što vam je dalo snage da nastavite?
Ponajprije vjera. Da nije bilo milosti Božje... Ja sam puno molila u to vrijeme, kao i danas, i da nemam pomoć Boga, ne vjerujem da bih uspjela nadvladati strahotu i tu silnu bol koju sam osjećala, ali nekako imam dojam da imam zadatak živjeti dalje i pomagati koliko mogu te da je to moje poslanje.
Je li danas bol zbog gubitka kćeri manja ili tek drukčija?
Bol nikada nije manja, ali jest drukčija. U početku sam se borila s razmišljanjima da nikada neću vidjeti njezinu udaju, njezinu djecu, a onda sam s vremenom shvatila da je to ništa drugo nego samosažaljenje i da ne žalim za njom, nego za sobom. Ne prođe dan da je se ne sjetim, da nisam s njom i da ne razmišljam kako bi ona u danoj situaciji reagirala. Nekako se naučite nositi s time i živjeti, jednostavno, to postaje dio vašeg života. To vam je kao kad čovjek bude oduzet pa živi dalje, morate se naučiti živjeti s time. Ne možete zaboraviti da nemate nogu ili ruku ili da ne možete hodati, nego jednostavno nastojite iz toga izvući maksimum koji možete. I to nije moja zasluga, već milost Božja koju sam dobila jer bi bilo logičnije da zaglibim. I zato sam beskrajno zahvalna Bogu.
Komunicirate li i danas na neki način sa svojom kćeri?
Da, ja točno znam što bi ona meni rekla i savjetovala i ja s njom komuniciram na svoj način, koji je neobjašnjiv. Kako god da to pokušam objasniti, nekome će ispasti smiješno i imbecilno, međutim ja s njom komuniciram. Drži me što znam da ćemo se naći i biti zajedno kod dragog Boga.
Dogodine ćete obilježiti 70. rođendan. Kada se osvrnete unatrag, što vidite na svome putu?
Kada si mlad, onda misliš da možeš promijeniti svijet i da ćeš upravo ti pridonijeti svijetu nečim što nitko nije i da ćeš po tome ostati poznat u budućnosti. Ali onda kasnije vidiš da od toga nema ništa te da i drugi ljudi imaju takve ambicije, ali na kraju žive neki normalan život, i da je jedina vrijednost života kad konačno shvatiš da ti živiš kao i svi drugi, sa svim svojim problemima, radostima, uspjesima, neuspjesima i promašajima, te na kraju zaključiš da je vrijedno u životu to da si ti i sam rastao kroza sve te događaje, sazrio i postao drukčiji čovjek.
A to što ćeš dati svijetu... niti sam ja Einstein niti ću biti nobelovka za mir. Jednostavno, to ne mogu biti svi ljudi, ali, konačno, svakome se posreći, i meni se posrećilo u mnogo situacija. Danas baš često razmišljam o tome kako su mnogi ljudi rođeni i živjeli u takvim okolnostima da su imali velike tragedije, velike probleme i da su se borili s osnovnim stvarima u životu, da nisu ni imali mogućnost da se razviju i koliko sam zapravo blagoslovljena što sam imala dobre mogućnosti i šanse. Neke od njih sam iskoristila, a neke nisam. Ja sam bila Božje milosrdno dijete koje je dobilo dobre karte u životu. Ali mnogi nisu, i znala sam biti ljutita na ljude i misliti: pa zašto nije napravio ono, zašto nije postupio ovako ili onako, no danas imam puno više razumijevanja za njih jer naprosto nisu imali prilike ili su se borili sa situacijama koje su bile stravične, gdje si ja ne mogu ni zamisliti kako bih reagirala da su me snašle. Moraš biti zahvalan. Ja sam jako zahvalna na svome životu. Imala sam šanse koje drugi nisu i to je itekako veliki blagoslov.