Ova pandemija donijela je novi zamah na posljednjih godina pomalo zanemarenom polju znanstvenog razvoja – cjepivima. Podsjetimo se, kada se novi koronavirus SARS-CoV-2 počeo širiti, jedno je od glavnih pitanja bilo gdje je cjepivo, odnosno kako to da nemamo cjepivo za prvi SARS.
Odgovor je bio brutalno jednostavan – kada je širenje SARS-a prestalo, prestala je i potreba za pronalaskom cjepiva protiv njega. Ponajviše zato što je istraživanje cjepiva iznimno skupo. Nećemo tako doznati bismo li iz ove pandemije izašli i znatno prije da smo imali platformu koja bi se pokazala djelotvornom na suzbijanju koronavirusa SARS. No, cjepivo je za ovaj koronavirus, SARS-CoV-2, pronađeno i razvijeno u rekordnom roku. Za godinu dana ne samo da smo imali jedno nego imamo četiri cjepiva registrirana u Europi, drugdje u svijetu i još nekoliko, pojedine zemlje, poput Indije i Kube, razvijaju svoja cjepiva. Ima, doduše, i neuspjeha. Francuska znanost, dakle zemlje Louisa Pasteura, čovjeka koji je utemeljio cijepljenje, nije uopće uspjela u razvoju cjepiva protiv novog koronavirusa.
Proboj je stigao iz Njemačke, tamošnji BioNTech prvi je predstavio cjepivo temeljeno na tehnologiji koja se razvijala desetljećima, ali je cjepivo na njoj temeljeno registrirano tek za ovu pandemiju. Riječ je, dakako, o tehnologiji mRNK, glasničke RNK. Iako nas je pandemija sve jako zamorila i čini se kako traje desetljećima i nema kraja, ipak je u znanstvenim razmjerima sve napravljeno iznimno brzo. Godina dana barem je tri godine brže od bilo kojeg do danas predstavljenog cjepiva. Najbrže razvijeno bilo je ono protiv zaušnjaka iz 60-ih godina, u četiri godine, a uobičajeni je očekivani rok i do deset godina. I kao da je taj brzi proboj otvorio sva vrata razvoju u znanosti cjepiva. Nedavno je objavljeno kako je nakon desetljeća razočaranja konačno zabljesnula nada za zaista učinkovitim cjepivom protiv malarije koja godišnje u svijetu ubije oko 400.000 ljudi, većinom djece.
Cjepivo protiv svih uzročnika
Malo kliničko istraživanje koje je proveo Institut Jenner Sveučilišta u Oxfordu, dakle isti onaj institut koji je razvio cjepivo AstraZenece protiv novog koronavirusa, pokazalo je da eksperimentalno cjepivo godinu dana nakon primjene zadržava efikasnost od 74 do 77 posto kod djece u Zapadnoj Africi. I to je istraživanje provedeno u zemlji gdje je malarija endemska bolest, Burkini Faso. Ondje je 450 djece starosti od pet do 17 mjeseci primilo tri doze cjepiva u intervalima od četiri tjedna te dodatnu dozu nakon 12 mjeseci. Da bi se tom optimizmu učvrstio temelj, potrebna je i faza 3 kliničkog ispitivanja, tada će cjepivo moći biti odobreno po bržoj proceduri ustanovljenoj upravo kod cjepiva za novi koronavirus. Još jedan rad dan je na procjenu u svrhu objave u nekom od vodećih znanstvenih časopisa, a govori o tome na koji način bi se mogla točno procijeniti efikasnost cjepiva a da se ne provode izuzetno duga, zahtjevna i skupa klinička istraživanja faze 2 i 3. To bi se postizalo prepoznavanjem imunih odgovora koji su najvažniji kod primjene pojedinog cjepiva. U laboratorijskom pokusu na majmunima pokazalo se kako antitijela kod primjene cjepiva Moderne imaju najvažniju ulogu u suzbijanju novog koronavirusa od svih drugih vrsta imunosnih odgovora. U drugom takvom istraživanju uspoređivat će se na koji se način aktivirao imunosni odgovor kod onih koji su cijepljenjem te onih koji su se zarazili unatoč tome što su bili cijepljeni. I tako će se doći do istog odgovora, koji je imunosni odgovor najbitniji. No, u ovoj je pandemiji oživjela ideja univerzalnog cjepiva, takvog koje bi nas moglo zaštititi od mnogih koronavirusa te tako spriječiti sljedeću na tim virusima temeljenu pandemiju. Prije četiri godine tri vodeća entiteta za istraživanje cjepiva podnijela su zahtjev za sredstva zbog ispunjenja ovako ambicioznog cilja. Nitko u tom trenutku nije imao cjepivo koje bi uopće moglo zaustaviti i samo jedan beta koronavirus, betom se označava grupa virusa koji mogu za čovjeka biti fatalni izazivajući kod njega ozbiljni akutni respiratorni sindrom, dakle SARS, ali i bliskoistočni respiratorni sindrom, MERS i više uzročnika obične prehlade te virusa koji na čovjeka dolaze uglavnom od šišmiša. Jasno, i COVID-19. Napraviti cjepivo protiv svih ovih uzročnika očito je iznimno ambiciozan posao. No, recenzenti ovog znanstvenog projekta u američkom National Institute of Allergy and Infectious Diseases, NIAID-u, procijenili su kako važnost razvoja takvog cjepiva nije dovoljno velika, iako je ideja kao takva zaista sjajna. Govorimo o 2017. godini kada, sada tako ispada, većina znanstvenika nije uvažavala da postoji globalna opasnost od koronavirusa.
Imunost protiv virusa
S ovom pandemijom to se iz temelja promijenilo. Studenoga prošle godine, NIAID je pozvao na hitnu dostavu projekata koji bi financiranje dobili odmah ako bi bili posvećeni razvoju svekoronavirusnog, univerzalnog, cjepiva. Naporu se pridružila i Koalicija za pripravnost kod epidemija, CEPI, koja je u ožujku objavila kako će potrošiti 200 milijuna dolara na novi program kako bi se ubrzalo stvaranje cjepiva protiv beta koronavirusa u čiju obitelj sada spada i SARS-CoV-2.
Savršeno je jasno da je jedan od dva najvažnija svjetska znanstvena časopisa, Science, ovoj temi posvetio jedan veliki tekst. Pa i zato što ispuniti ovaj zadatak neće biti baš tako lako. Univerzalna cjepiva mogu biti genetska cjepiva s adenovirusnim ili liposomalnim nosačima, u kojima genetski materijal mora kodirati zajednički dio nekog virusnog proteina koji nalazimo u više različitih virusnih vrsta ili sojeva. Po istoj logici to mogu biti i tzv. subunit vakcine, odnosno cjepiva koja nose dio virusa, najčešće nekog površinskog proteina, koji je u istoj formi zastupljen na nekim drugim virusnim sojevima. Time bi pokrenuta imunosna reakcija protiv jedne vrste virusa mogla pokrivati i druge vrste virusa jer se istovjetni dijelovi antigena nalaze na njima. Takve reakcije imunosnog sustava nazivamo križnim reakcijama. No, tu imamo i jedan problem. Naime, imunosna reakcija podrazumijeva proizvodnju niza različitih protutijela protiv jednog antigena, primjerice proteina šiljka koronavirusa, koji na tom antigenu prepoznaju manje aminokiselinske odsječke, tzv. antigenske epitope. Tako protiv jednog složenog antigena možete stvoriti i više desetaka različitih protutijela koji reagiraju različitim antigenskim epitopima. Zato, primjerice, i SARS-CoV-2 virus ne uspijeva mutacijama potpuno izbjeći imunosti, jer mutacijom promijeni neke epitope, ali ne sve, pa dio protutijela ga i dalje može prepoznati iako je to ponekad 6 ili 10 puta manje. Prema tome, ako cijepljenjem izazivate imunosnu reakciju samo protiv dijelova antigena, koji su zajednički različitim patogenima, ograničavate i broj epitopa protiv kojih imunosni mehanizmi djeluju, pa je i ukupna imunost protiv svakog pojedinačnog antigena slabija. Drugim riječima, jednokratno aplicirano univerzalno cjepivo izazvat će imunost protiv niza virusa koji dijele antigenske epitope, ali će ta imunost protiv svakog pojedinačnog virusnog soja biti slabija nego što bi bila kad bi cijepili protiv svakog od tih patogena posebno – rekao nam je imunolog Zlatko Trobonjača.