Upečatljiva svjedočanstva na 24. međunarodnom molitvenom susretu mladih u Međugorju jučer su dali članovi Zajednice Cenacolo koju vodi sestra Elvira. Govorili su o životu u paklu droge i putu ozdravljenja, odašiljući jasne poruke mladima. Na početku je fra Danko Perutina, koordinator Mladifesta, predstavio ukratko ovu zajednicu i poseban pljesak zatražio za sestru Elviru, na što se prolomio veliki aplauz.
Philip Szabo iz Austrije
Austrijski državljanin Philip Szabo prvi je iznio svoju priču:
“Ušao sam u zajednicu pun strahova, sudova i sa željom da umrem. Iako sam odrastao u kršćanskoj obitelji, prije zajednice izgubio sam povjerenje u sebe. Moji roditelji, osobe u koje sam imao najviše povjerenja, rastavili su se kad je meni bilo pet godina i to je povjerenje nestalo. Moja životna priča je išla dalje kao nas mnogih u Zajednici. Opravdavao sam se tim obiteljskim problemom i napravio sve one pogreške koje se u mladosti mogu napraviti. Lagao sam, krao sam, počeo piti, drogirati se. Izrabljivao sam sve i svakoga da bih se osjećao dobro i popunio tu prazninu, rupu koju sam imao u sebi. Ali Bogu hvala nije bilo ničega i nikoga koji je mogao ispuniti tu rupu, jer inače ne bih nikada ušao u Zajednicu. Jer kad me i danas pitaju zašto si u Zajednici onda kažem to je najbolji izbor koji sam napravio u svom životu. Jer danas zaista mogu reći ponovno vjerujem, vjerujem ljudima oko sebe. Ponovno imam povjerenje u sebe. I nadasve vjerujem Bogu. Otkada sam ušao u Zajednicu nikada, baš nikada mi se nije ništa loše dogodilo. Bilo je puno trenutaka u kojima stvarno nisam razumio kako ići dalje. Bilo je trenutaka kada sam svojom glavom htio raditi čudne stvari i postoje trenuci kad se osjećam jadan i nesiguran. Ali sada neću više pobjeći. Neću pobjeći, danas imam snage stajati pred vama i u jedostavnosti otvorena srca bez maski reći „Isuse, volim Te“. Kad sam ušao u zajednicu mislio sam da sam se time riješio problema alkohola i droge. Nikad nisam mogao ni zamisliti da postoji i mnogo drugih stvari kojih sam se trebao osloboditi. Ušao sam u zajednicu samo tjedan dana da bih zadovoljio svoju majku, a već sam to razumio nakon tih sedam dana. Shvatio sam da ima dosta toga što treba otkriti. Bogu hvala, nisam izišao još iz Zajednice, jer još otkrivam mnoge stvari. Zajednica, kako znate, predlaže jedan put koji traje manje-više tri godine. Put na kome ćeš razumjeti tko si zapravo. I nakon tri godine ja sam u sebi shvatio: ma ti nisi spreman nizašto. Moj put počinje tek sada. I kad sam razgovarao s don Stefanom o tome što bih želio napraviti, rekao sam: ‘Ne znam što bih htio, ali bih volio otići u Ameriku’. I on mi je rekao - imaj povjerenja, ako te Gospa želi, tamo ići ćeš -. I kad sam radio vizu za Ameriku rekli su mi kako će ta procedura možda trajati dva tjedna. A sve skupa je trajalo 20 mjeseci. U tom vremenu jedan mjesec su mi govorili dobit ćeš vizu, drugi mjesec nećeš. I onda sam svoj put odredio, načinio sam ono što sam mogao. A onda je tek viza stigla. U trenutku kad sam odlučio izići iz Zajednice došla je viza. Još jednom sam shvatio da nisam ja taj koji donosi odluku o životu, nego On gore odlučuje za mene. I zadovoljan sam što nisam izašao iz Zajednice, jer da sam izišao ne bih prošao prekrasne trenutke iskustva koje sam prolazio sa braćom i sestrama. Da sam napustio, ne bih mogao stajati na ovom suncu i pričati vam i reći majci Elviri „Hvala ti što postojiš. Hvala vam, vi ste moja obitelj i recite Isusu ono što ja stalno ponavljam: Isuse, volim te“.
Svjedočenje Antonie Nikić iz Rijeke
Druga je svjedočila djevojka Antonia Nikić iz Rijeke, također članica Cenacola, Zajednice „Radost života“ koja je kazala kako ima 34 godine.
“Prvi put sam došla u Međugorje 1985. Imala san samo pet godina, a ostale su mi slike utisnute u sjećanju i srcu. Vratili sam se u Međugorje 2001. sa svojom obitelji koja me dovela ovdje da bi pitala pomoć. Kad sam imala dvanaest godina nakon slijeda teških situacija i trauma koje sam doživjela u života nisam znala kako se suočiti s križom, s patnjom. Nitko me nije znao naučiti. I prema tome okrenula sam se lošem društvu i tražila nemoguće. Živjela sam u uvjerenju da je život raditi sve ono što se meni sviđa, sve ono što je meni lakše. Rođena sam u Njemačkoj i kad sam imala deset godina vratili smo se u bivšu Jugoslaviju i doživjela sam smrt ujaka, i još neke teške stvari. Te situacije ostavile su veliku prazninu u srcu. Ispunjavala sam kao i mnogi mladi s modom, počela sam vrlo mlada piti, pušiti i počela sam padati sve dublje, dok nisam došla do dna. Počela sam krasti. U Međugorje sam došla s velikom prazninom, sa smrću u srcu. Roditelji su mi pokušali pomoći, ali nisu znali na koji način. Nisam ih slušala jer nisam u njima prepoznala dobro. Oni su postali moji najveći neprijatelji. Kad sam napokon dotakla dno, gotovo smrt i očaj, molitve moje majke bile su uslišane i doveli su me u Međugorje. Na početku, za mene to nije bilo ništa posebno, ni zanimljivo. Mislila sam, ok, idem nekoliko puta s njima u Međugorje, pa će se oni smiriti, a ja ću nastaviti svojim putem. Međutim, kad sam vidjela te djevojke i momke koji su radili ovdje u Župnom uredu u meni se počelo nešto mijenjati. Shvaćala sam da činim zlo sebi i svojoj obitelji.
Nakon šest mjeseci pripreme i svaki tjedan dolaska u Međugorje, rasla je ta volja. Vidjela sam to po obitelji. Kad smo dolazili nismo putem ni pričali. Dolazili smo u tišini i vraćali se. Nakon nekoliko tjedana i mjeseci počelo se nešto mijenjati u mojoj obitelji, ali u svemu tome ništa nisam vidjela. Tek kad sam ušla u Zajednicu i kad sam susrela djevojke i svog anđela čuvara, i druge djevojke koje su me prihvatile. Učile su me korak po korak . Ušla sam s 21. godinom, ali sam bila dijete po ponašanju. I cure su mi pomogle. Pitala sam se otkud njima ta snaga. One su mi govorile: “Gledaj majku Elviru, ona nam je primjer. I stvarno, od srca zahvaljujem majci Elviri jer sam vidjela da je dosljedna u ovome što govori. To je meni dalo snagu da ju slijedim.
I tada sam susrela Isusa. Kad me pitaju kako sam se promijenila kažem im: ‘Prvo sam susrela Isusa u curama i momcima koji žive sa mnom. Onaj koji je preobratio moje srce je Isus’. Već nekoliko godina sam u Zajednici i zaljubila sam se u taj život i u meni su se stvorili druga ovisnost o Isusu o ljubavi, o vjeri. Ono što nas papa Franjo uči - mladi, idite, svjedočite, budite nada drugima -. Ja to osjećam da gori u mom srcu. Svi smo ovdje velika obitelj. Svi moramo svjedočiti. Zahvaljujem Gospi koja me uzela i dovela do Isusa. Zahvaljujem sestri Elviri i svim curama koje sam susrela na svom putu”, kazala je Antonia na kraju svoje priče.
Članovi Zajednice Cenacolo, njih sedamdeset, izveli su predstavu „Credo“ na oduševljene mladih iz cijeloga svijeta nazočnih na međunarodnom molitvenom susretu u Međugorju