Tajna čuvana pola stoljeća

U knjizi “Hrvatsko revolucionarno bratstvo - Rat prije rata” autora Bože Vukušića, koja je nedavno izašla iz tiska, po prvi put su objavljeni najtajniji dokumenti i podaci o nastanku, organizacijskoj mreži, konspirativnim imenima pripadnika te djelovanju HRB-a. Večernjak objavljuje ekskluzivnu, dosad javnosti nepoznatu priču o akciji HRB-a iz 1963. godine pod nazivom “Akcija skupine Tolić - Oblak”. Bio je to prvi upad pripadnika HRB-a na prostor Jugoslavije. Iako su uspjeli izvršiti diverziju na željezničkoj pruzi pokraj Delnica, ova akcija nije uspjela, jer je većina sudionika uhićena i osuđena na duge zatvorske kazne. No, za Akciju skupine Oblak - Tolić s pravom se može kazati da je bila prethodnica jedne od najpoznatijih akcija koju su izveli pripadnici HRB-a – u bivšoj Jugoslaviji - akciju Feniks, koja se dogodila 1972. godine.

Osnivanje HRB-a detaljno je opisao u svojoj knjizi autor Bože Vukušić.

Masovno bježanje

Naime, početkom 50-ih i 60-ih godina iz Hrvatske i BiH su masovno bježali mladići koji zbog svojih godina nisu imali, niti su mogli imati, ikakvu ulogu u NDH. Na bijeg su se odlučivali zato što se nisu slagali sa silom nametnutim, protuhrvatski i protukatolički usmjerenim komunističkim režimom. Ovaj odlazak većeg broja mladih ljudi, prvenstveno intelektualaca, mnogi su nazivali i “Drugim Bleiburgom”. U iseljeništvu je u to vrijeme djelovalo nekoliko hrvatskih emigrantskih organizacija. No, posebno mjesto među njima zauzima HRB, najveća hrvatska tajna organizacija u razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije. Iz osnivačkih dokumenata HRB-a razvidno je kako je organizacija utemeljena u rujnu 1961. godine u Sydneyu. Najznačajnije otkriće iz tih dokumenata jeste da suprotno svim dosadašnjim tvrdnjama i mišljenjima od navodnih “dobro plaćenih” emigranata do Udbe i raznih stranih tajnih službi – prvi šef, odnosno glavni tajnik HRB-a nije bio Jure Marić nego Geza Pašti. Pseudonim glavnog tajnika HRB-a bio je isti od osnivanja 1961. godine pa sve do 1972. godine bez obzira na osobu koja je tu dužnost obnašala.

Samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja, sredinom 1962. godine, vodstvo Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB), na izričit zahtjev jednoga od utemeljitelja organizacije Ilije Tolića, donijelo je odluku o pripremi prve veće akcije u Jugoslaviji.

Ilija Tolić bio je određen za vođu deveteročlane skupine mladih Hrvata koja je započela s pripremama u Australiji za odlazak u Europu i konačan upad u Jugoslaviju, s ciljem vršenja diverzantskih akcija. Drugi suutemeljitelj HRB-a Josip Oblak bio je imenovan Tolićevim zamjenikom. Ostatak skupine činili su: Radoslav (Rade, Rača) Stojić, rođen u Dragičini pokraj Čitluka u Hercegovini; Dražen Tapšanji, rođen u Seoni pokraj Našica; Branko Podrug, rođen u Piramatovcima pokraj Šibenika; Vlado Leko, rođen u Vojniću pokraj Mostara; Mirko Fumić, rođen u Letincu pokraj Brinja; Krešimir Perković, rođen u Letincu pokraj Brinja, te Stanko Zdrilić, rođen u Ruplju pokraj Zadra.

Većina pripadnika skupine pobjegla je iz Jugoslavije potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća. Obuku iz borilačkih vještina, gađanja, rukovanja eksplozivom, topografije, tajnopisa (šifriranja, kriptografije), itd. u Sydneyu su predvodili Jure Marić (pseudonim Marijan Kršan) i Josip Senić (pseudonim Mirko Slavonac), a u Melbourneu Geza Pašti (pseudonimi Zdravko Josipović i Alija Hasanović).

Prije nego što su napustili Australiju, sva su devetorica položila prisege HRB-u i dobila konspirativna imena: Tolić u rujnu 1962. dobivši pseudonim Franjo Zelenko, Oblak u listopadu 1961. dobivši pseudonim Silvio Lipnić i Jakov Marunić, Stojić u listopadu 1962. dobivši pseudonim Vlado Čerinović, Tapšanji u travnju 1962. dobivši pseudonim Ivan Vukas, Podrug u prosincu 1962. dobivši pseudonim Eugen Gudača, Leko u prosincu 1962. dobivši pseudonim Mladi Vladić, Fumić u veljači 1963. dobivši pseudonim Stjepan Derenčanin, Perković u studenome 1962. dobivši pseudonim Leo Kvik, i Zdrilić u prosincu 1962. dobivši pseudonim Ivan Gora. Prvi je u Europu otputovao Ilija Tolić, 20. listopada 1962. godine, a kratko nakon toga, iz Australije je doputovao Josip Oblak. U Njemačkoj, u Münsteru, stupili su u kontakt s Brankom Orlovićem, jednim od vođa Hrvatskog demokratskog odbora (HDO), disidentskim krilom Jelićeva Hrvatskoga narodnoga odbora (HN Odbor). Štoviše, vodstvo HRB-a je planiralo da HDO postane njihova bratska organizacija u Europi, ali Tolić i Oblak ubrzo su zaključili da Orlović i njegovi suradnici neće biti u stanju podnijeti takav teret, niti da su sposobni njegovoj skupini pružiti potrebnu logističku potporu.

Zbog toga su svoju bazu preselili u Stuttgart i povezali se s tamošnjim simpatizerima HRB-a Marijanom Šimundićem i Nikom Kovačićem. Oni su Toliću i Oblaku pomogli u pripremama za prihvat ostalih članova skupine i pri pronalasku mjesta za njihovo uvježbavanje. Sredinom svibnja 1963. godine pridružili su im se Stojić, Tapšanji, Leko, Fumić i Perković. Nastanili su se u jednom motelu u Schwibenlingenu pokraj Stuttgarta, dok su u obližnjoj šumi oko dva tjedna uvježbavali borilačke vještine, rukovanje oružjem i eksplozivom te čitanje topografskih karata.

Nakon nekog vremena, odnosno 1. lipnja 1963., uputili su se u okolicu Milana u Italiji gdje su im se nakon nekoliko dana priključila preostala dvojica članova skupine, Zrilić i Podrug. Tu su zajednički nastavili s vježbama i zadužili naoružanje, eksploziv i ostalu opremu. Dana 27. lipnja 1963. prebacili su se u Monfalcone pokraj Trsta kako bi bili bliže granici. Skupina je pokraj Monfalconea nastavila s vježbama do 5. srpnja 1963. kada je započela intenzivno promatranje i izučavanje mogućih načina prebacivanja preko talijanske granice. U međuvremenu je donesena odluka o podjeli u trojke koje su nakon prelaska granice trebale krenuti u tri pravca, svaka sa svojim zadatkom: trojka Tolić - Oblak - Stojić prema Zagrebu, Slavoniji i sjevernoj Bosni, trojka Tapšanji - Podrug - Fumić prema Gorskom kotaru i Lici te trojka Perković - Leko - Zdrilić prema Lici i Dalmaciji.

Upad u Jugoslaviju 1963.

U noći sa 6. na 7. srpnja 1963. godine skupina je u punom sastavu prešla talijansko-slovensku granicu pokraj slovenskoga grada Kozina i uputila se prema Lici. Nakon nekoliko dana pješačenja, 11. srpnja 1963., stigli su u blizinu sela Letinac blizu Brinja. Tu su se zadržali tri dana, da bi se 14. na 15. srpnja 1963. konačno razišli u trojke s tim da je, uz dopuštenje vođe cjelokupne skupine Ilije Tolića, Leko prešao u trojku s Tapšanijem i Podrugom, a Fumić u trojku s Perkovićem i Zdrilićem.

Međutim, treća trojka u sastavu Perković - Fumić - Zdrilić nakon prvih kontakata s “jatacima” odustala je od zadataka i donijela odluku o povlačenju u inozemstvo. Kad su 19. srpnja 1963. godine stigli pred samu slovensko-talijansku granicu pokraj Sežane, bili su uhićeni.

Druga trojka u sastavu Tapšanji - Podrug - Leko otkrivena je nakon izvršene diverzije na željezničkoj pruzi pokraj Delnica u trenutku kad je nailazio jedan teretni vlak te je, nakon višednevne potrage, uhićena 21. srpnja 1963. godine pokraj Nacionalnog parka Risnjak u Gorskom kotaru.

Glavna trojka u sastavu Tolić - Oblak - Stojić uhićena je 22. srpnja 1963. godine blizu Karlovca. Okružni sud u Rijeci osudio je 18. travnja 1964. Iliju Tolića i Josipa Oblaka na po 14 godina zatvora, Dražena Tapšanija na 13 godina zatvora, Radu Stojića, Branka Podruga i Vladu Leku na po 12 godina zatvora, Stanka Zrilića na sedam godina zatvora te Miku Fumića i Krešimira Perkovića na po šest godina zatvora. Tijekom izdržavanja kazne u KPD-u Zenica Ilija Tolić optužen je naknadno još i zbog “širenja neprijateljske propagande među zatvorenicima” te je osuđen na dodatnih osam godina zatvora, tako da je sveukupno odrobijao 22 godine. Po izlasku iz zatvora, Tolić je pobjegao u Njemačku, gdje je živio do početka raspada Jugoslavije, kada se uključio u pripreme za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim, naglo se razbolio (od raka) i umro 10. lipnja 1993. godine Kako su Srbi okupirali njegovu rodnu Ljupljanicu pokraj Dervente, rodbina ga je pokopala na mjesnom groblju u Dervišagi blizu Požege.

Sličnu sudbinu imao je i Josip Oblak, podrijetlom iz Španovice pokraj Daruvara, koju su partizanske skupine pod vodstvom Čede Grbića – Kedacija potpuno porušile početkom listopada 1942. godine, većinu stanovnika pobili, a preživjele protjerali. Oblak je umro još 17. siječnja 1984. godine od posljedica teškog zlostavljanja u zatvoru, a rodbina ga je pokopala na mjesnom groblju u Križu pokraj Ivanić grada.

Priopćenje o neuspjehu

Neuspjeh Tolić-Oblakove skupine 1963. godine predstavljao je težak udarac za vodstvo Hrvatskog revolucionarnog bratstva, posebice što su se u iseljeništvu pojavile spekulacije da je skupina izdana i da pojedinci zbog toga moraju odgovarati. Stoga je australski stožer HRB-a 15. srpnja 1964. godine izdao priopćenje za članstvo u kojemu je, među ostalim, stajalo: “Operacijom je isključivo u tehničkom smislu upravljao Ilija Tolić, koji je prethodno bio postavljen i zato pripravljan. Njemu je prepušteno, po postrojbenom pravilniku, odvijanje akcije u domovini i raspored trojki. Vjerovali smo da će on to znati i provesti. Povjerenje u njega bilo je bezgranično zato što je Ilija veliki hrvatski rodoljub, hrabar, razuman i izvrsnoga shvaćanja, dobar poznava­telj vojničkih znanosti i smatrali smo ga dovoljno sposobnim i lukavim da se uhvati u koštac s udbaškim gangsterima...”