„Svaku svoju riječ treba pritisnuti
svom svojom težinom i vidjeti može li ona to izdržati. S njom kao i sa vinom treba omućati usta pa je tek onda pustiti da izađe vani….“
Ivo Andrić, nobelovac
Na putu do kuće općinskog službenika, Srećko je povremeno zastajkivao i pogledom tražio staru rodnu kuću, vrtove i voćnjake svoga djetinjstva. Štap na koji se, s vremena na vrijeme, oslanjao, podizao bi u zrak i sam sebi pokazivao gdje bi to moralo biti. Ništa nije mogao prepoznati. Sve je nestalo na dnu Ramskoga jezera i nekoj staroj sačuvanoj, izblijedjeloj fotografiji. Eksproprijacija ili, pučki rečeno, „otimačina“ plodnih njiva i voćnjaka zbog viših društvenih interesa.
Tko to može razumjeti?
Otišli su susjedi, srodnici i prijatelji. Nastala su nova, teška i ozbiljna obiteljska iskušenja. Svatko je na svoj način tragao za novim životnim utočištem. Susret s Markom, starim općinskim službenikom, kao i ranijih godina, bio je srdačan i prijateljski.
Ima li, kume Marko, ovoj nevolji lijeka? Ima li netko tko bi ovu nesreću mogao zaustaviti? Što ću učiniti s ono malo novca što su mi dali za cijelo imanje? Na čemu će živjeti moji sinovi? Znate da su zasnovali svoje obitelji… Vidjeli ste da je kuća puna zlatne unučadi…, još dok je odlagao štap i pogledom sjekao sve oko sebe, u dahu zapita Srećko.
Razgovarali smo o ovome i ranije. Znaš da ti ja ne mogu pomoći. Ne vjerujem da može i netko drugi. Tako su odlučili vlast i partija! Čuvaj obitelj, pomiri se… I ovo treba preživjeti…
U dobronamjernost općinskog službenika, Srećko nikada nije sumnjao. Ipak, nije se mogao pomiriti s novom životnom realnošću, oslonjen na štap, oslonjen na pomoć svoga doživotnog suputnika i malo rakije šljivovice, kakve nema nigdje na svijetu, pođe put župnog ureda.
Znam da je župnik učen i dobronamjeran čovjek. Znam da je uvijek s nama u svim nevoljama i zaredalim neprilikama… Bogu ćemo se pomoliti i učinit ću onako kako mi on bude savjetovao.
Sređujući svoje dojmove, emocije i nakane, Srećko nije ni osjetio da je došao u dvorište crkve i da ispred njega stoji časna sestra Agneza.
Požurite, župnik je slobodan, možete razgovarati. I ne zaboravite da je još malo vremena ostalo do početka pučke mise - upozori ga sestra Agneza i, probijajući se kroz okupljeno mnoštvo, žustrim korakom uputi se put ulaznih vrata mjesne crkve.
Dok je Srećko odlagao starački štap, sjedao na lijepu izrezbarenu klupu i razgledao po župnom dvoru, fra Karlo reče:
Brate Srećko, znam za tvoju tugu i našu nevolju. Cijeli dan dolaze župljani. Nitko ne može prihvatiti ove neprilike. Nekima će i srce prepući od bola. Pogledaj kako ljudi pognutih glava i tužnih pogleda prolaze. Ne možemo ništa učiniti… Čuo sam da je onaj naš zastupnik predlagao da se potopi crkva, samostan i sve ono što smo stoljećima gradili. Za njega i one koji o ovome odlučuju, važniji je nekakav veći društveni interes. Takvi su ljudi, takvi su naši narodni zastupnici, vidiš li koja su ovo vremena? Poslije svete mise, kada dođeš kući, okupi sinove i dogovorite se. Neka u tvojoj kući, brate Srećko, i dalje vlada red, sloga i zajedništvo. I ja ću navratiti ovih dana - reče fra Karlo, nabrzinu navuče misnu odjeću i pođe put crkve. Za nedjeljnim obiteljskim ručkom vladala je uobičajena atmosfera. Svatko je sjedio na svome mjestu i čekao što će otac reći.
Jutros sam bio kod općinskog službenika i župnika i s njima razgovarao. Moj život je pri kraju. Radio sam s vašom majkom koliko god sam mogao… Nije nam bilo lako. Uspjeli smo vas podići u radišne i čestite ljude. Vjerovao sam da sam sretan čovjek, a što sada? Iza sebe ne bih želio ostaviti nesporazume. Razmišljao sam i tražio način kako podijeliti imanje da svi budete zadovoljni i da među vama, zauvijek, vlada bratska ljubav. U tome času Srećko ustade, na štap se osloni, brkove zagladi, oči raširi i onako odrješito reče:
Vaš najstariji brat Ivan ima četvero djece; on će ostati u ovoj i susjednoj prostoriji. Vrt koji se nalazi s južne strane, ovaj ispod ceste, njemu će pripasti. Tu, kao što smo to i mi radili, može posaditi krumpir, kupus, luk, mrkvu, …, može sve što je potrebno za njegovu obitelj. Mi ćemo se stisnuti do nekih boljih vremena.
Nitko nije prigovarao, nitko se nije bunio. Srećko ponovno osmotri sve oko sebe i sjede sretan što je dioba završena bez nesporazuma.
Bez suca, svjedoka i odvjetnika.
Odlazak u Njemačku
Kada se obitelj razišla, Ivan je vidio što mu je ostalo. Znao je da je to malo i skromno za život brojne obitelji. Nekoliko dana kasnije, reče supruzi Marti:
Razgovarao sam s braćom, nekim mještanima i prijateljima. Odlučio sam poći na rad u Njemačku. Sutra će otići u Prozor, fotografirati se i zatražiti putnu ispravu. Ne vjerujem da bih trebao imati problema. Nikada nisam griješio, nikada nisam bio na sudu. Uvjeravaju me da bih, kao dobar majstor, mogao pristojno zarađivati. Možda bi, i prije nego što djeca pođu u školu, i kuću mogao sagraditi. Neće mi biti lako ostaviti vas. I drugi mještani odlaze i vraćaju se - tješio je Ivan i sebe i suprugu Martu, koja je, s nevjericom u licu i tugom u očima, slušala što njen suprug govori, što misli i planira.
Ti u Njemačku, a ja ovdje s četvero djece i petim koje se treba roditi – sama… Kako to misliš? Što ću ako mene ili nekog od djece nešto zaboli? Znaš li ti da je Prozor odavde pola sata vožnje? Zime su ovdje teške i surove, koga bih u nevolji mogla pozvati u pomoć? Otac ti je u godinama, braća po sezonskim poslovima, do prve kuće treba pješačiti i pješačiti…
Malo zatim, navikla na posao i obiteljske obveze, Marta se suglasi s Ivanovim planovima, nježno ga zagrli i odmah uputi u kutak sobe, kleče i poče moliti. Putujući Bosnom, putujući Hercegovinom na sve njene četiri strane, nigdje nisam sreo ljude koji znaju tako skrušeno i pobožno Bogu moliti.
Po dolasku u Njemačku, Ivan je prionuo poslu. Radio je cijeli dan, malo se odmarao, malo trošio i svaku marku čuvao. Nekoliko mjeseci kasnije, kući je došao, donio nešto novca i započeo temelje svoga doma.
Obitelj je ponovno bila na okupu. Svakoga jutra, još dok se sunce skrivalo iza Vran planine, Srećko je na gradilištu okupljao sinove i prijatelje. Radio je čudnim mladenačkim zanosom. Dva mjeseca kasnije, još dok je trajalo ljeto miholjsko, kuća je bila pokrivena. Marta je rodila veselu djevojčicu Mariju. Radosti u kući Petrovića nije bilo kraja.
Ivan je još odlučnije prionuo poslu. Savladao je jezik, mogao se sporazumijevati i sve je išlo lakše i jednostavnije. U slobodno vrijeme pogađao je druge poslove, imao svoje majstore i počeo odlično zarađivati. Koncem mjeseca odlazio je na autobusnu stanicu i preko poznanika slao novac ocu.
Radovi na kući su napredovali. Gornji kat je urađen, namješten
i useljen. U velikom dnevnom boravku, pod svjetlima božićne jelke, sjedio je pater familias sa svojim sinovima, nevjestom i unucima. Iz svega glasa započe ono što se u ramskoj dolini stoljećima pjevalo:
Radujte se, narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi…
U trenucima obiteljskog slavlja, Ivan reče:
Posao mi ide dobro, odlično zarađujem. Hans, veliki njemački poduzetnik, odnosi se prema meni kao prema svom rođenom sinu. Do idućeg Božića namjeravam izraditi prizemlje i otvoriti ugostiteljsku radnju. Nikome neće smetati, obitelj ću lakše uzdržavati. Ako bude trebalo, malo ću se i zadužiti. Vjerujem da će tako i biti - podiže času vina i ponovno nazdravi supruzi, djeci, ocu i okupljenoj braći.
Još dok je čašu u ruci držao, otac Srećko ga upozori:
Ivane sine, previše radiš, moraš se malo odmoriti. Ne daj, Bože, da tebi što bude, što bi ovaj dječica, što bi ovi moji anđeli? Čujem da će nam nevjesta Marta još jednu radost donijeti. Zar ja posljednji moram saznati? - blago i uz osmijeh, prigovori mu.
I nevjesta je u velikom poslu. Petero djece i šesta trudnoća - nije to mala stvar. U kući, iz dana u dan, majstor za majstorom - nije to lako.
Znam, i ja sam toga svjestan. Sada je prilika koju ne smijem propustiti. Do Božića iduće godine namjeravam opremiti prizemlje i otvoriti ugostiteljsku radnju. Zaposlit ću ljude, pa neka rade! Tada bih se mogao posvetiti Marti, djeci i cijeloj obitelji - odlučno Ivan uzvrati ocu.
U ljeto iduće godine u obitelji se sustigoše dva velika događaja. Marta je rodila šesto dijete - rodila je kći Ivanu; prizemlje kuće bilo je dovršeno, a ugostiteljska radnja opremljena.
U udobnim stolicama, kakve se mogu vidjeti u münchenskim, stuttgartskim i frankfurtskim lokalima, smjestila su se braća, prijatelji, općinski službenik, seoski župnik. Srećko je odložio svoj štap i, od stola do stola, od prijatelja do prijatelja, odlazio i nazdravljao. Obiteljsko slavlje primirilo se u kasnim noćnim satima. S vremena na vrijeme, Marta je počela pobolijevati. Nekoliko liječničkih nalaza upućivalo je na potrebu bolničkog liječenja. Ivan je napustio Njemačku i svoja gradilišta, došao kući i preuzeo brigu o teško bolesnoj supruzi i nedorasloj djeci. Je li moguće da Marti nema pomoći? Je li moguće da je medicina toliko nemoćna i da će ona ostati nepokretna osoba? Što ću sada? Tko će o njoj, o djeci, o svima nama voditi brigu? Božić se primiče, zar se opet nećemo naći, sretni i veseli, na okupu? - bila su pitanja s kojima je Ivan i lijegao i ujutro ustajao. O Njemačkoj i ugovorenim poslovima, nije mogao razmišljati. Sve češće počeo je silaziti u ugostiteljsku radnju. Nije mu bilo teško niti daleko. Samo nekoliko stepenica od dnevnog boravka do šanka i šljivovice koja nikome ne oprašta i nikom ne pomaže. Za božićne blagdane nigdje nije izlazio. Nije ni mogao. Netko bi, u tišini, došao čestitati blagdane, posjetiti bolesnu Martu i djecu, a Ivan je služio, servirao hranu, točio pića, podizao suđe, čistio i ponavljao:
I ovo mora proći… Dobro je da je Marta s nama, uvijek nam može reći što trebamo raditi. Djecu ću zbrinuti i Martu povesti u Njemačku na liječenje. Uvjeren sam da ćemo se vratiti za uskrsne blagdane.
Nekoliko dana kasnije, u središtu sela pripremao se doček Nove godine. Kada su Marta i djeca zaspali, Ivan je pošao do Džolanove gostionice. S mještanima, prijateljima i poznanicima, nazdravljao je novoj godini i svojim nevoljama. Šljivovica je učinila svoje. Ivan je počeo nekontrolirano govoriti, posrtati i teturati. Priskočio je susjed Miško, čvrsto ga uzeo ispod ruke, i poveo kući. Navratit ćemo do moje gostionice, vidjet ćeš kako je to urađeno i uređeno. Nisi dolazio! Nisam te vidio. Popit ćemo još po jednu čašicu i poći na spavanje. Je li tako, prijatelju Miško? - s puno napora, isprekidanim glasom, Ivan reče. Na uskom, blatnjavom i mračnom seoskom putu sretoše susjeda Antu, vojnika koji je bio na otpustu. I njega nagovoriše da im se pridruži i uđe u gostionicu. Kada je Ivan upalio svjetla, pred njima se ukaza susjed, mladić dvadesetih godina, u punoj vojničkoj odori. Vidi ga što se utegao i opasao. Što će ti ta odjeća, što će ti kapa i petokraka na glavi? Nikada se ovdje tako nije slavio Božić i Nova godina. Vrati se kući i presvuci - s puno gorčine obruši se Miško na nedužnog mladića. Kratak susret i još kraća svađa, navijestiše duge, velike i nerješive probleme. Ujutro rano, dok je cijelo selo spavalo dubokim novogodišnjim snom, patrola prozorske policije privela je Miška i Ivana. Predala ih je sucu za prekršaje pod optužbom da su te iste noći grubo narušili javni red i mir. Upozoren na zakonske blagodati i prava koja mu u postupku pripadaju, Ivan je rekao da je bio potpuno pijan i da se ničega ne sjeća. I Miško se branio na isti način.
Psovati Tita, najvećeg sina naših naroda i narodnosti, psovati našu revolucionarnu partiju, napasti vojnika Jugoslavenske narodne armije, baciti kapu i petokrakom obrisati pod… - ne može biti većeg neprijateljstva od ovoga koje ste počinili. Zato sam vas kaznio maksimalnom kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Sada će vas sprovesti u Okružni zatvor u Mostaru. Što će s vama dalje biti, ja to ne znam. Javit ću vašim obiteljima gdje se nalazite - zatvori svoje spise, spusti naočale, i ne pogledavši Miška i Ivana, sudac za prekršaje uputi se u druge prostorije.
U Rumbocima, u Ivanovoj kući, skupila se cijela obitelj i bliža rodbina. Svi su željeli pomoći, ali nitko nije znao kako i što treba uraditi. Proći će i ovih 60 dana, malo će zakasniti na posao, što se sada može - govorio je otac Srećko tješeći sebe, ukućane, a osobito nevjestu Martu, koja je, bolesna i nepokretna, nijemo promatrala što se to događa.
Po selu su kružile različite priče i upiti.
Otkud komšija Ante u vojničkoj uniformi? Zar nešto drugo nije mogao odjenuti? Otkud u Ivanovoj kući? Tko je prijavio, tko je svjedočio?
I tako - pitanje za pitanjem.
Nekoliko dana kasnije, dok je izdržavao kaznu zatvora, i to baš na dan 16. siječnja 1975. godine, Ivan je dobio poziv za saslušanje kod istražnog suca Okružnog suda u Mostaru. Nije mogao shvatiti zašto mora biti ponovno saslušan. Raspitujući se kod zatvorenika, shvatio je što ga čeka, što ga može zadesiti. Sjetio se i riječi suca za prekršaje. Kada mu je istražni sudac priopćio da je govorom i postupcima pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog i državnog uređenja, na svrgavanje predstavničkih tijela i njihovih političko-izvršnih organa, da je time počinio kazneno djelo neprijateljske propagande, osumnjičeni Ivan je zanijemio, izgubio se i jedva uspio reći:
Bio sam potpuno pijan, ničega se ne sjećam…
Obrana prvoosumnjičenog Miška bila je nekako neodređena. Na upite istražnog suca, nije davao cjelovite odgovore. U jednom času, kao da mu se dogodio bljesak u sjećanju, odlučno reče:
Kada sam susjedu Anti prigovorio što je u selo pošao u vojničkoj uniformi, on mi je rekao: - Što mogu, ni ja nisam sretan što moram služiti Tita.
Tako, baš tako mi je rekao, druže sudija. Sada se prepao da mi ne bismo prijavili njega. Iskoristio je priliku i optužio nas. Nisam psovao Tita i partiju, nisam mu kapu skinuo i bacio na pod!
Ovaj kazneni predmet bio je pod budnim okom društvene zajednice i njenih represivnih organa. Još uvijek bila su svježa sjećanja na upad ilegalne bugojanske skupine i na ono što se događalo u Prozoru, u blizini kuća osumnjičenih Miška i Ivana. Bile su to i prve godine moga odvjetničkog poziva. Prvooptuženog Miška branio je Gojko Grahovac, do prije nekoliko godina visokopozicionirani djelatnik Sekretarijata unutarnjih poslova, inače vrlo ugledan, utjecajan i u poslu korektan odvjetnik. Neizvjesnost pravičnog ishoda bila je vezana uz ono što će u svom iskazu reći svjedok Ante. Nakon što je upozoren na dužnost kazivanja istine, Ante je nastojao ostaviti dojam nezainteresirane osobe, pokušao se prisjetiti i nekih nebitnih detalja. Nakon što su sudac i tužitelj završili ispitivanje, u cilju razgraničenja što je tko rekao i što je tko učinio, svjedok je na moja pitanja odgovarao:
- Ne znam zbog čega su prema meni tako postupili. Kapu s glave skinuo mi je Miško. On je gazio zvijezdu petokraku i započeo neku neprijateljsku pjesmu…
- Možete li nam reći - koja je to pjesma, kakav je njen sadržaj?
- Ne mogu se sjetiti pjesme, ne mogu se sjetiti njenog sadržaja, ali znam da je bila protiv današnjice.
- Ako se ne možete sjetiti naziva pjesme, ako se ne možete sjetiti njenog sadržaja, možete li nam reći, po čemu ste zaključili da je neprijateljskog sadržaja i protiv današnjice?
- Ne mogu Vam odgovoriti na ovo pitanje… Znam da se ta pjesma kod nas ne pjeva, čini mi se da su nekog Antu spominjali…
- Jeste li, prije saslušanju u SUP-u, o ovome događaju razgovarali s nekom službenom osobom, Vašim prijateljem ili poznanikom?
- Kasno noću, negdje oko tri sata, otišao sam do susjeda Ilije i sve mu ovo ispričao. Nakon toga, njegovim vozilom, otišli smo u Prozor i prijavili miliciji.
Nakon kraće dnevne stanke, pred istražnog suca došao je svjedok Ilija.
- Je li svjedok Ante dolazio kod Vas i je li Vam govorio nešto o ponoćnim događajima iz Ivanove gostionice? - zapitao sam ga.
- Negdje oko tri sata ujutro, probudio me susjed Franjo i zamolio da njega i brata mu Antu odvezem u Prozor. Rekao mi je da je hitno, nešto je s bratom razgovarao, nisam obraćao pažnju. Inače, bilo je nevrijeme, kiša je pljuštala, grmjelo je kao na nekoj vojnoj vježbi. Put je makadamski, loš, lokvast, morao sam na vožnju obratiti pažnju. - Kada o samome događaju nemate točnih i preciznih saznanja, možete li nam reći nešto o obiteljskim prilikama optuženog Ivana? - zapitao sam.
- Ivanova supruga je teško bolesna i nepokretna osoba. Imaju šestero malodobne djece, kako se kod nas kaže - od uha do uha…
Naše nade nestale su u času kada je predsjednik Vijeća izgovorio riječi:
Krivi su!
Molba za pomilovanje
Optuženi Ivan kažnjen je zatvorskom kaznom u trajanju od godine i šest mjeseci i odmah upućen u Kazneno-popravni zavod Zenica.
Nekoliko mjeseci kasnije, odbijena je naša žalba, ali, na svu sreću, odbijena je i žalba javnoga tužitelja, koji je zahtijevao i uporno tražio kaznu u znatno dužem trajanju.
Molba za pomilovanje i zahtjev za uvjetni otpust odbijeni su kao neosnovani. Optuženi Ivan izdržao je kaznu do posljednjeg dana, vratio se svojoj djeci i teško bolesnoj supruzi. Vjerovao je da bi mu gazda Hans mogao pomoći, želio se vratiti u Njemačku.
Zatražili smo povrat putne isprave.
Pisao sam o Ivanovim teškim obiteljskim prilikama i potrebama povratka. Nitko nije imao razumijevanja.
Zar i za neprijatelja naše zajednice, za onoga tko je psovao druga Tita i partiju, tko je gazio zvijezdu petokraku, možete postavljati ovakve zahtjeve? - veoma neprijatno upozori me jedan revnosni republički funkcioner.
Bio je to kraj svake priče i svake nade. Optuženom Ivanu nikada nije vraćena putna isprava. Mučio se i snalazio kako je znao i mogao. Marta je sve teže pobolijevala. Nije izdržala tešku i opaku bolest. Umrla je na rukama supruga koji ju je istinski volio. Na dan pokopa nebo je bilo nisko i oblačno, a s okolnih, namrgođenih brda zavijali su snažni vjetrovi i stvarali osjećaj dolazećeg planinskog huka i oluje. Svijet se užurbano razilazio, udaljavao i pred nevremenom sklanjao. Uz Martin grob, sa svojom djecom, s trojicom sinova i tri kćeri Ivan je dugo pognuto ostao, naginjao se čas na jednu čas na drugu stranu, vraćajući slike minulih vremena. U jednom trenu, ne htijući i ne želeći, pred očima mu se avetinjski ukaza zvijezda koja je zatamnila stranice njegovog života - ona ista zvijezda koju ni on - Josip Broz Tito - na dan 4. svibnja 1981. godine, na dan pokopa i odlaska s ovoga svijeta nije želio imati na svom grobnom mjestu.