U Grabovicu ne stižu donacije, kuće na udaru razbojnika

Otkako su u strašnoj noći s 8. na 9. rujna 1993. godine pripadnici Armije Bosne i Hercegovine iz do danas nepoznatog razloga poubijali 32 stanovnika hrvatske nacionalnosti, kroz zidove spaljenih ili miniranih kuća sela Grabovica već 17 godina razliježe se samo avetinjski zvuk vjetra koji kroz uski kanjon Neretve struji većinom dana u godini. Iz većine kuća uz cestu Mostar - Sarajevo, koje su kao što je jednom napisao jedan književnik “samo dopola kuće, a otpola zrak”, već više od 17 godina raste drača i kržljava stabla jasena, graba, dok se na derutnim od vatre čađavim zidovima još uvijek naziru prijeteći grafiti iz prošlog rata.

U selu samo križ svijetli

U cijeloj Bosni i Hercegovini, a i regiji ne postoji možda niti jedno mjesto kroz koje u svako doba dana i noći prođe toliko veliki broj automobila, vlakova, putnika... a da je ono mrtvije čak i od samog mjesnoga groblja u kojem mrtvi vječno spavaju samo nekoliko metara od magistralne ceste M-17 Mostar - Sarajevo. U selo duhova, razrušenih kuća, kišom i ledom razrovanog asfalta, potomci i rodbina 32 ubijenih civila i danas rijetko svraćaju. “Guše ih” s mukom, s grčom u grlu i suzama u očima “uspomene na duše rodbine čije posmrtne ostatke i danas bezuspješno traže”. Oni koji se unatoč teškoj ratnoj traumi ipak žele vratiti, nemaju gdje, jer je većina spaljenih i porušenih kuća neobnovljena. Milijunske poslijeratne donacije, koje su stizale za obnovu ratom porušenih domova, kroz sumnjive birokratske kanale međunarodnih i domaćih činovnika, prošle su Grabovicu, isto kao što svaki dan i noć kroz ovo mjesto nezainteresirano prolaze brojni automobili ili vlakovi. Jedini objekt koji svojim granitnim blještavilom dominira ovom apokaliptičnom neretvanskom klisurom je tri-četiri metra visok spomenik s imenima 32 nevino ubijena hrvatska civila, među kojima se nalazi i ime ubijene Mladenke Zadro koja je tada imala manje od četiri godine. To je mjesto pod kojim se jednom u godini hrvatski, a u posljednje vrijeme bošnjački dužnosnici sjete Grabovice i golgote koju je preživjela zajedno s mještanima.

Noževi kao upozorenje

Do tog susreta u mjesto duhova, u kojem nakon 17 godina žive samo dvije starije obitelji, redovito pod okriljem noći svrate razbojnici, provokatori zaogrnuti u nacionalističko-politički plašt, kao što je bio posljednji slučaj u noći s 25. na 26. prosinca. U svom 17. rušilačkom pohodu spomenuti provokatori svoj nacionalistički bijes iskalili su na imovini Mirka Rajiča, povratnika koji je svoju ratom porušeno kuću godinama “krpio” sa svojih deset prstiju, bez donatorske pomoći koju je tražio, ali nikad nije dobio. Na sibirskoj hladnoći zatičemo njega i sina Tomislava kako ozeblih ruku pokušavaju promijeniti nožem i sjekirom probijena vrata. “Kao znak upozorenja zabili su nam nož u vrata, ispreturali su sve stvari, ali ništa nisu odnijeli. Znači da nisu lopovi nego netko tko na ovakav način šalje poruku Hrvatima Grabovice što misle o svakoj njihovoj pomisli na povratak”, priča nam u dahu Tomislav Rajič, kojeg zbog incidenta ovih dana opsjedaju brojni novinari. Njihova kuća, kaže, nije jedina bila na sličnom udaru. Bilo je mnogih sličnih prijetnji i provala, čak je njih 17 uspio u posljednje vrijeme zabilježiti.

Rasvjeta za duhove

Njegov slučaj svjetlo dana ugledao je nakon što se prvi usudio o svemu progovoriti za medije. Ostali, dodaje, šute i obnavljaju. Iznad ruševnih kuća koje su dopola kuće, a otpola zrak, za čiju obnovu čekaju donaciju, razgranala se mreža električnih kabela s javnom rasvjetom. Groteskno izgleda prizor u kojem Grabovicu, selo duhova, ruševnih čađavih zidova..., noću osvjetljava javna rasvjeta koja struju crpi iz obližnje istoimene hidroelektrane.

Apsurdnost cijelog prizora upotpunjava policijska ophodnja koja kažnjava nesavjesne vozače, dok iza njihovih leđa bande huligana i razbojnika uništavaju ili kradu teško zarađeni inventar hrvatskih povratnika. Teško je starijim obiteljima Zlomislić i Ramljak, koje su jedini stanovnici Grabovice svih 365 dana u godini objasniti zašto iznad njihovih glava svijetli golema gradska svjetiljka dok u njihovoj devastiranoj obiteljskoj kući svako malo zbog loše elektromreže stanuje mrak.

“Nemojte me ništa pitati, svega nam je dosta i ništa ne znam”, dočekala nas je starica. Njezin susjed Ivan Rajič, čiji je brat završio u logoru, a on i danas živi u Mostaru, tvrdi kako nije ni čudo što su mještani pogubili živce. Provokacije, napadi i pasivnost dužnosnika razlog su zbog kojeg više nikome ništa ne vjeruju. Ni javna rasvjeta ne može osvijetliti svu tugu koja viri iz sela duhova.