Pozivanje žena silovanih u ratu da se jave, kako je to poručio DORH, pokazuje da država 20 godina okreće glavu od zločina ratnog silovanja te da masovna silovanja nikad nije sustavno istraživala zbog čega su ta zlodjela ostala prešućena i nikad procesuirana, kaže Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu.
DORH-ov je poziv uslijedio nakon što su žene Nezavisnog sindikata Brodosplita najavile da će im danas donijeti 1700 pisama podrške zahtjevu, da se masovna silovanja počinjena tijekom agresije na Hrvatsku zakonom proglase ratnim zločinom i procesuiraju. DORH je podsjetio da Kazneni zakon, kao i prije Osnovni krivični zakon RH, koji se primjenjuje na kaznena djela ratnih zločina počinjena tijekom Domovinskog rata, među ostalim zlodjelima obuhvaća i silovanje. Iste odredbe postoje i u Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, dodaju.
Optuženice za logore
– Stoga je skupljanje pisama cilj kojih je da se silovanja priznaju kao ratni zločin bespredmetno – poručili su priopćenjem iz DORH-a. Naveli su i da je u tijeku određeni broj kaznenih predmeta ratnog zločina silovanja, da se dio slučajeva još istražuje te da su u travnju prošle godine optužena po zapovjednoj odgovornosti dvojica zapovjednika bivše JNA. Inače, riječ je o Aleksandru Vasiljeviću i Miroslavu Živanoviću i optužbama za mučenja, silovanja i ubojstva u logorima Begejci, Stajićevo, Srijemska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška.
– Mnogo je žena dalo iskaz još 1991. ili 1992. godine, ali ih odonda nitko nije zvao. A treba i te kako puno snage i podrške da žrtva o toj traumi govori. Čak se dogodilo da su žrtvu naknadno pozvali da svjedoči protiv istog zločinca, ali po nekoj drugoj optužnici, ne zbog njena slučaja! Kakva je to pljuska žrtvi! – govori M. Slišković. Ona je iskaze 14 žena zatočenih u srpskim logorima ujedinila u knjigu "Sunčica". Iz nje izdvajamo jedan iskaz.
"Bili smo u kući kada su došla tri neprijateljska vojnika i pozvala da svi u kući izađu van. Jedan od njih odvojio je mog momka iza kuće u vrt i čuo se rafal, nakon toga pridružio se onoj dvojici. Smjestili su nas u neki auto i odvezli u Dalj, zatvorili su nas u neki svinjac ili šupu koji im je bio zatvor. Nisam ih poznavala. Tu su nas držali tri dana, a onda prebacili u logor Sremska Mitrovica. Mene su tu odvojili i stavili u samicu. Ubrzo nakon dolaska odveli su me u Beograd na saslušanje. Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika – osuđena za razna kaznena djela. Bili su izuzetno grubi s naredbom: "Skidaj se." Ta silovanja odvijala su se kontinuirano svaku noć za vrijeme zatočeništva u logoru i izvodili su ga na sve načine, koji im je vladao u bolesnim umovima. U tim bestijalnim silovanjima došlo je do začeća, a kada sam već bila u odmakloj trudnoći, više od šest mjeseci, došlo je do spontanog pobačaja. Silovali su me za cijelo vrijeme trudnoće. Prijevremeno sam rodila u ćeliji na podu, gdje sam bila zatočena. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpunom rastrojstvu i depresiji, nije mi jasno što se dalje događalo. Odvezli su me u civilnu bolnicu u Sremskoj Mitrovici, tu su me liječili tri dana. Dok sam se nalazila u bolničkoj sobi, bila sam policijskim lisicama vezana za krevet, a pred vratima je stajao čuvar. Vratili su me natrag u kaznionicu u kojoj sam bila do razmjene. U zatočeništvu sam bila devet mjeseci i razmijenjena sam u zadnjoj razmjeni. U logoru sam prošla najstrašnija maltretiranja i mučenja, često ih je provodila zatvorska čuvarica koja mi je rekla da ću, ako i izađem, izaći četveronoške. Silovanja su provodili noću, a mučenje, torture danju, bila je zabranjena komunikacija s ostalima. Čula sam jauke mnogih zlostavljanih. Nakon razmjene odvedena sam u Zagreb, gdje sam prošla sve liječničke preglede. Nakon pregleda smještena sam u prognaničko naselje Velika Gorica. Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik."
Suradnja s državom
– Žena je, dakle, prošla sve liječničke preglede, a nisu li liječnici dužni prijaviti takvo što? Ako jesu, tko prešućuje? Nema podataka koliko je žena dalo iskaze i kod koga. U vrijeme povratka iz zatočeništva ili dolaska s okupiranog prostora davale su iskaze različitim osobama i institucijama, policiji, inspektorima... Mnogi su bili uključeni u njihov prihvat jer su dolazile u grupama. Svi su davali iskaze, opisivali događaje, popise imovine, imena zločinaca... Gdje je to sve završilo? – pita M. Slišković.
Očekuju, kaže, suradnju s državom, prikupljanje iskaza uz zajamčenu tajnost te procesuiranje krivaca.
Preuzeto sa www.vecernji.hr