Ovo je bila godina radosti i nade, žalosti i tjeskoba s kojima su se suočavali narod i Crkva. Osobna nesigurnost i nacionalna ugroženost, udari na Crkvu bili su repriza prijašnjih godina. Pastir Crkve bosanskohercegovačkih Hrvata katolika vrhbosanski nadbiskup uzoriti kardinal Vinko Puljić otvoreno govori o kušnjama, ali probleme opisuje otvorenim očima ne ustežući se racionalno kritizirati ‘tuđe’, ali i ‘svoje.
Ovogodišnji je Božić nanovo isprepleten teškim okolnostima življenja i problemima koji postoje u BiH. No, unatoč tome čini se nikada više vjernika na misama, naročito zornicama, vraćaju se korijenima vjere i života. Što u tome iščitavate?
Pravo govoreći, dosta pamtim, i ni u jedno vrijeme nisam čuo: kako su dobra vremena koja živimo. U svakom vremenu su ljudi pomalo kukali kako su teška vremena. Iz tog kuta gledano, moramo shvatiti da su ovo naša vremena. Vrijeme je čovjek. Kakav je čovjek, takva su vremena. A što se tiče ovogodišnje priprave za Božić, zaista je pozitivno i znakovito traženje Boga. Ljudi su iskusili svu ovozemaljsku nesigurnost, te se vraćaju Boga i u Njega stavljaju svoje pouzdanje i svoju sigurnost. U Bogu ljudi traže utjehu, liječenje svojih rana i hrabrenje u nadi. Mislim, da će to ljude dići u moralu i u nadi.
Što u ovo vrijeme trebamo izvlačiti kao poruke i pouke Božića, napose u BiH gdje se tradicionalno i ovaj blagdan svetkovao ne samo unutar katoličkog puka?
Svako slavljenje blagdana je rast u vjere i jačanje osobne vjere i vjere u zajedništvu. Tako i ovo slavlje Božića treba približiti tolike obitelji koje su rastrgane, tolike ljude koji su se udaljili jedni od drugih. Bog koji se rodio kao malo dijete da bi se čovjeku približio, stvara ozračje radosti i tako i nas zbližava u svojoj božanskoj ljubavi. Time ćemo vjerodostojnije stvarati božićno ozračje u javnosti, te će drugi i drugačiji prepoznati pozitivno ozračje koje proizlazi iz slavlja Božića.
U današnje društvo se nastoji što snažnije ubrizgati relativizam, a ljudi, pa čak i vjernici, žive kao da Bog ne postoji. Umjesto vrijednosti života, čovjeka nameću se blagostanje, karijera čak i na štetu morala. Kako se tome suprotstaviti?
Blaženi Ivan Pavao II. je često pozivao kršćane, a i sve ljude dobre volje da se uključe u izgradnju civilizacije ljubavi. Zaista relativizam, kao i urušavanje morala i trkom za profitom te utilitarizam vodi u morbidnu civilizaciju, gdje čovjek gubi svoje dostojanstvo i svoju vrijednost. Vrlo je važno da svaki čovjek prepozna svoje dostojanstvo darom Božjim te istinski vrednuje svoju savjest i odgovornost, kojom će kao kompletna osobnost u društvu hrabro ugrađivati u javno mnijenje one vrednote koje čovjeka čine čovjekom i tako ozdravljati društvo. Da to uspije, prevažno da čovjek prepozna svoju ovisnost o Bogu i svoju upućenost na Boga. Tada će otkriti svoj put i svoj smisao života i rada. Uz osobnu zauzetost, prevažno je uvezivanje snaga oko ozdravljanja ovog bolesnog javnog mnijenja.
Hrvati stalno cure iz BiH, ali ne samo iz sredina gdje su manjinski, nego i tamo gdje su debela većina poput Hercegovine. Ima li tome kraja i kako zaustaviti taj proces?
Treba pošteno reći da iz ovog bolesnog društva i javnog depresivnog mnijenje cure sve tri narodne pripadnosti. Mi Hrvati posebno osjećamo jer smo malobrojniji od drugih i jer teže postižemo jednaka prava. Ovdje bih manje govorio o tome kako odlaze, nego što učiniti da se pojavi više svjetla na obzorju našeg života. Treba nam veća odgovornost u društvenopolitičkom životu, veća hrabrost suprotstaviti se sebičnosti. Valja razvijati kulturu rada, civilizaciju ljubavi i hrabrost za život te jače pouzdanje u Boga i spremnost na suradnju.
Počesto puta ste upozoravali da Hrvati iz različitih regija nisu međusobno solidarni. Postoji li odgovornost i unutar Crkve što je to tako i kako te stvari mijenjati?
Nažalost, postoji taj manjak solidarnosti, jer smo se zatvorili u svoje „avlije“ te ne vidimo veći vidokrug života. Kako je u ovoj stvarnosti sve ispolitizirano taj duh je zapljusnuo i crkvene krugove. Trebat će nam nova evangelizacija kako bismo pročistili svoje poglede i više kristovski svjedočili i surađivali. Općenito je solidarnost zasjenjena duhom sebičnosti i uskogrudnosti. Vjerujem kada nas jače zahvati evanđeoski duh, tada ćemo se oslobađati politikantstva, a više graditi na vrednotama koje traju.
Najveće hrvatske i srpske stranke u BiH danas u povezanije nego bošnjačke. Plaši li Vas to i kako komentirate navode da je to prirodni refleks na politiku dominacije brojnijeg naroda, što smo gledali i prije izbijanja rata u Jugoslaviji?
Tu nemam komentara jer je to koristoljublje dovelo do takvog zbližavanja. Nažalost, nisu bez krivnje i odgovornosti sve tri strane. Ne može se graditi pravedno društvo, ako se gleda samo svoj interes, koji se postiže ugrožavajući drugog. Nisu se stranke iz RS-a zbližile s nekim strankama hrvatskog naroda iz ljubavi, nego iz interesa, jer žele pomoću hrvatskih stranaka sačuvati svoje privilegije. U tome im pomaže ekstremno provociranje bošnjačkih stranaka te onda kukaju kako je BiH ugrožena. Hrvati se prekasno sjete da bi trebali nešto napraviti. Trebamo svi doprinijeti da se uvaži ono što za sebe i svoj narod tražim moram priznati u onim s kojima dijelim ovo podneblje.
Bez ustezanja ste ustvrdili da se prava Hrvata zatiru od Bošnjaka i Srba. Frustrira li Vas činjenica da to ponavljate godinama, a da se ništa ne mijenja?
Ne samo da nas boli ta nepravda s druga dva konstitutivna naroda, nego nas još više boli kada nas naši koji su izabrani podlo otpisuju i prepuštaju preživljavanju u toj nepravdi. O tim stvarima bi se dalo mnogo govoriti, ali mislim da je ovo dosta. Zašto ovo govorim imam dovoljno dokaza. Nisam se umorio i neću se umoriti, makar zadnje vrijeme podli udarci dolaze sa svih strana.
Stječe se dojam da u pogledu brojnih pitanja Srbi u BiH imaju snažnu potporu Beograda, Rusije pa i pojedinih europskih zemalja, Bošnjaci prije svega Turske, ali i SAD-a. U Hrvate ‘vjeruju’ jedino Zagreb i Vatikan. Je li to dovoljno?
Oprostite, mi Hrvati moramo imati samopouzdanja i znati što hoćemo, tada će i te kako biti dovoljno ovo što ste rekli. Mnogi bi nam pomogli ali ne znaju što i kako? Valja u međunarodnim krugovima argumentirano predstaviti stvari i uporan biti, pa ćemo imati veće potpore pa i prijatelja. Kako gledate na inicijativu o uspostavi hrvatske federalne jedinice za koju se zauzimaju najveće hrvatske političke stranke u BiH? Ako je to istinski dogovoreno rješenje, ne mogu ja tome ništa. Ako je to rješenje da se nas žrtvuje, kao što smo žrtvovali Washingtonski sporazum radi hrvatske integracije, onda sam protiv. Stranke nisu narod. One trebaju služiti narodu. Moramo jasnije reći što to znači treća federalna jedinica da je možemo poduprijeti. Na ovo pitanje se ne može odgovoriti da ili ne, jer se mora znati što i kako to znači u životu. Znam da se Bošnjaci žestoko ljute na tu riječ, a u biti sve čine da guraju političare na tu ideju. Zato sam i rekao da su sve tri strane one koje „kuhaju“, a mi kusamo životnu kašu.
Vaš je posjet Washingtonu bio na najvišoj razini koji je uopće jedan dužnosnik iz BiH imao u posljednjih deset godina, koji je uključio i predsjednika Kongresa gospodina Boehnera. S druge strane, osjećaju li se plodovi te misije i što Vam je obećano u Washingtonu?
Valjalo bi postaviti drugačije pitanje, jesu li naši političari uopće zainteresirani za to što sam učinio u Americi. Ne možemo očekivati od drugih veći interes ako mi sami ne pokažemo za to interes.
Hrvatska je na pragu Europske unije koja se povija pod financijskim problemima. Bosna i Hercegovina nije ni blizu toga. Čini se da se počinje postavljati pitanje - Europa ili Balkan sa snažnom turskom ulogom. Imate li dvojbi o tome što je budućnost BiH?
Ne bih govorio u proročkom stilu. Pitanje je što narodi i političari stave kao cilj te će prema tome usmjeriti svoje djelovanje. Uočavam da mi polako postajemo „sitniš?? u rukama velikih sila. Što smo mi nesložniji, oni će više dizati ruke od nas, tada ćemo kukati kako nas zaobilaze ili ignoriraju. Valja probuditi svijest odgovornosti te da skratimo ove muke raslojavanja, i nekih želja unitarizma. BiH je zemlja, geografski Europa, ne smijemo to izgubiti. Nismo dovoljni sami sebi, moramo ozbiljno poraditi da budemo član velike europske obitelji.
Hrvatska dobiva novu, SDP-ovu vladu, na čelu sa Zoranom Milanovićem. Ranije je vladala predrasuda kako se radi o dolasku ‘crvenih’ koji će biti protiv Crkve, branitelja i Hrvata iz BiH. Kako gledate na poruke nove Vlade koja je, dapače, najavila još snažnije zauzimanje za pravedna rješenja za Hrvate u BiH?
Prvo treba reći da je sadašnju Vladu u Hrvatskoj narod izabrao i s naše strane je poštivati izbore. Drugo, mi se ne opredjeljujemo s osloncemn na stranku, nego na hrvatsku državu. Zato smatram da će i te kako i nova Vlada ozbiljno prihvatiti svoju političku ulogu u ovom dijelu Europe, a pogotovo prema svojim sunarodnjacima.
Član ste Međunarodnog povjerenstva o ispitivanju fenomena Međugorja, gdje su do sada svjedočile biskup Ratko Perić, provincijal fra Ivan Sesar, vidjelice, fra Jozo... Iako znamo da sve što se događa unutar povjerenstva predstavlja tajnu, kakva su Vaša očekivanja koliko će trajati ispitivanje, provjeravanje međugorskog fenomena budući da ljudi sa znatiželjom očekuju rezultate?
Dobro ste konstatirali da ne mogu o fenomenu Međugorja govoriti javno, ali mogu reći da će u ovoj godini biti još ozbiljnog rada. Povjerenstvo ne donosi zaključak nego rezultate ispitivanja stavlja na stol Svetom Ocu. Budimo strpljivi i molimo da Duh Sveti pokaže što nam je činiti.
Koliko je pogubno što, počesto i unutar crkvenih redova javnost šokiraju pojedini svećenici koji pozivaju na unutarnji razdor u narodu, posebno ohrabrujući podjele na matrici Bosanaca i Hercegovaca?
Takvi glasovi ne dolaze iz ljubavi prema svome narodu. Jadan je to Hrvat koji je spreman svoj narod žrtvovati. Bojim se da je još dosta udbaškog duha ucrvalo naše odnose. Valja to čistiti i svjesniji biti dio svog naroda. Posljedica je to i ovog rata koji je sve razbijao, pa i nas je tako u našem korpusu i te kako razbio. Posebno je to važno za lidere da shvate tu odgovornost, ali i medije.