UDBA je 1972. izgubila kontrolu nad mjestom boravka vođa HRB-a

Bože Vukušić, vrsni poznavatelj povijesti hrvatske političke emigracije, autor nekoliko knjiga s tom tematikom, ekskluzivno za Večernjak govori o svojoj najnovijoj knjizi pod naslovom “Hrvatsko revolucionarno bratstvo - Rat prije rata”, u kojoj su prvi put objelodanjeni izvorni dokumenti i podaci o nastanku, organizacijskoj mreži, konspirativnim i pravim imenima pripadnika te djelovanju HRB-a. U knjizi je opisano detaljno kako su pripadnici skupine Feniks 1972. godine ušli u tadašnju Jugoslaviju s ciljem podizanja ustanka i rušenja te umjetne tvorevine.

Objavili ste mnoštvo dokumenata iz arhivskih fondova kako UDBE i KOS-a, tako i njemačkih, austrijskih, francuskih, australskih tajnih policijskih službi. Koliko Vam je vremena trebalo za takvu opsežnu dokumentaciju od kojih se neki prvi put pojavljuju u javnosti?

U knjizi se prvi put iznose detalji o jednoj od najtajnovitijih hrvatskih organizacija u emigraciji. Naime, sve ostale udruge i organizacije u emigraciji djelovale su legalno i bile registrirane, a HRB, koji je utemeljen 1961. godine, od početka je djelovao kao tajna revolucionarna organizacija koja je u svom programu imala za cilj oružanim akcijama djelovati protiv jugoslavenskih interesa u inozemstvu i samoj državi. Kao takva, ova se organizacija nije mogla registrirati, niti je imala namjeru registrirati se. Najznačajnija akcija HRB-a je akcija poznata pod nazivom “Feniks 72” ili “Bugojanska akcija”.

U posljednjih nekoliko godina pojavilo se niz arhivskih dokumenata, do sada nepoznatih javnosti, o „Bugojanskoj skupni“. Jeste li Vi objelodanili te dokumente u knjizi i koji su, po Vašem mišljenju, najznačajniji?

U knjizi su objavljeni i prepričani najvažniji dokumenti koji su se pojavili unatrag nekoliko godina. Ono što je najvažnije, nastojao sam u cijelosti i do detalja rekonstruirati akciju „Feniks 72“, od zamisli i ideje koja je pokrenuta u Australiji preko prebacivanja vođa u Europu, njihova organiziranja i pripremama akcije u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj do prelaska tadašnje austrijsko-jugoslavenske granice, dolaska u središnju Bosnu, prvog i drugog sukoba na Raduši, njihova prebacivanja u Hercegovinu i Dalmaciju, pa do uništenja skupine. Ono što je veoma važno naglasiti, sve tvrdnje koje se nalaze u knjizi temelje se na dvije vrste izvora - pisanim i usmenim. Pisani izvori su različiti, a oni su iz izvora tajnih policija Jugoslavije, arhiva HRB-a, ali isto tako i austrijske, njemačke, francuske i australske tajne policije. Dakako, postoje i dokumenti koji su i ranije objavljivani u bivšoj državi, emigracijskim i stranim publikacijama, te su i oni isto tako objavljeni. Kada su u pitanju usmeni izvori, riječ je o izjavama bivših policijskih službenika, zatim službenika Teritorijalne obrane, pripadnika JNA, kao i djelatnika njihovi tajnih službi UDBE i KOS-a. Istodobno, tu je niz izjava svjedoka HRB-a koji su izravno sudjelovali u pripremama same akcije, ili su naknadno kao visoki dužnosnici HRB-a saznavali podatke o toj akciji od neposrednih svjedoka. Uz to, iza gotovo svih poznatih i izvedenih revolucionarnih protujugoslavenskih akacija stajala je mreža HRB-a, a osim toga iz objavljenih dokumenata razvidno je da se zbog različitih okolnosti čak odustajalo od nekih već pripremljenih akcija.

Često su se u medijima akteri akcije „Feniks 72“ minorizirali, dok su branitelji tadašnjeg komunističkog poretka opisivani kao savršeno spreman stroj u obrani zemlje. Danas, nakon toliko godina i nakon što su „isplivali“ mnogi nepoznati dokumenti, nameće se pitanje je li tadašnja tajna jugo-policija znala za akciju i koliko su njihovi akteri, policija i pripadnici JNA, bili tada spremni?

Jedna takva akcija ne može se pripremiti protiv ni jedne države u svijetu u to vrijeme, a da razne tajne službe ne načuju da se takvo što sprema. Tako su i jugoslavenske tajne službe saznale da HRB priprema akciju širih razmjera protiv jugoslavenskih interesa u samoj državi. U knjizi su objavljeni ključni dokumenti UDBE i KOS-a iz kojih se vidi što su i kada saznali i pripremanju akcije. Iz tih dokumenata potpuno je jasno da oni nisu znali ni vrijeme niti mjesto, kao ni cilj akcije. Nisu čak znali ni broj ljudi ni imena pripadnika skupine koja će sudjelovati u akciji. Oni su znali da je jedna skupina vođa HRB-a došla iz Australije u Europu i da se priprema akcija protiv Jugoslavije. Negdje početkom lipnja 1972. godine UDBA i ostale tajne službe izgubile su potpunu kontrolu nad kretanjem i mjestom boravka vođa HRB koji su stigli u Europu. Iz toga su oni zaključili da se HRB-ovci nalaze u potpunoj ilegali i da spremaju neku akciju. S druge strane, iz zapisnika savezne Udbe, sjednica Predsjedništva Jugoslavije, zapisnika sjednica CK razvidno je da ih je akcija iznenadila i uzdrmala Jugoslaviju. Iz zapisnika se može vidjeti da je Josip Brzo Tito odmah napustio Beograd, najprije se prebacio na Brdo kod Kranja, a zatim na Brijune. Ratna mornarica je također dobila naredbu da se koncentrira oko Brijuna, što govori da je sam Tito strahovao za svoj život u prvim danima kada je akcija započela.

Zahvaljujući dostupnosti novih dokumenata i svjedoka, vi ste skoro do detalja opisali akciju iz koje je razvidno da je vladala prilična panika kod pripadnika JNA, policije i posebice Teritorijalne obrane?

Kada je izbio prvi sukob na Raduši između feniksovaca i vojne policije, čiji su pripadnici kao specijalna postrojba došli iz Sarajeva, doživjeli su neuspjeh i tom prigodom je poginuo zapovjednik njihova voda. Ta činjenica je šokirala i zapovjedništvo u Beogradu i nakon toga su odlučili da više neće slati vojnu policiju u akciju protiv feniksovaca kako bi izbjegli daljnje blamiranje. Odlučili su se na drugi koncept obračuna i podigli su na noge tisuće pripadnika tadašnje Teritorijalne obrane. Može se pretpostaviti da im je u interesu bilo da što više pripadnika TO-a strada kako bi se u narodu stvorio što veći antagonizam prema pripadnicima skupine „Feniks“.

U jugoslavenskim dokumentima hrvatski iseljenici su redovito označavani kao „neprijateljska emigracija“. U nekoliko Vaših knjiga bavili ste se djelovanjem UDBE i KOS-a. Koliki je, prema Vašem mišljenju, danas utjecaj UDBE na zbivanja u zemljama bivše Jugoslavije?

Nije tajna da bivši pripadnici UDBE i danas djeluju u svim novonastalim državama. To nije nikakvo čudo, jer je to organizacija koja se stvarala i izgrađivala 50 godina, a njezini korijeni sežu mnogo dublje, u vrijeme kada su prvi članovi KPJ počeli organizirano raditi za obavještajne službe SSSR-a i za obavještajnu službu Kominterne. To je jezgra jugoslavenskih tajnih službi. Koliko je meni poznato, samo s prostora Hrvatske od 1945. do 1990. bilo je oko 70 tisuća suradnika raznih jugoslavenskih tajnih službi. Ako pretpostavimo da su zbog zakona prirode mnogi do sada umrli, neki bolesni i izvan funkcije djelovanja, onda se može reći da je oko 17 tisuća udbaša ostalo u snazi i 1990. godine, a oni su se kao takvi i aktivirali. Bez obzira na profesiju, 17 tisuća ljudi koji su obučeni predstavljaju određenu snagu. Posebice treba imati u vidu da su se oni pripremali za raspad Jugoslavije, nastojali su ga usmjeravati tako da i nakon raspada zadrže svoju dominaciju u novonastalim državama. Naime, oni su i dalje pokušavali zadržati utjecaj na medije, pravosuđe, financije. Danas je potpuno jasno da su oni još uvijek dominantna snaga ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim državama bivše Jugoslavije. Takvu situaciju imamo i u ostalim državama nekadašnjeg istočnog bloka.

Zbog čega su zemlje istočnog bloka spremnije da provedu lustraciju, neke su to i učinile, dok je npr. lustracija u državama bivše SFRJ još uvijek nemoguća misija?

U velikom dijelu država istočnog bloka propast komunizma je dočekan nespremno, jer su razmišljanja bila takva da do toga nikad neće doći. Za razliku od njih, strukture u Jugoslaviji su znale da će doći do raspada i pripremale su se duže za njezin raspad i u neku ruku uspjele i posložiti situaciju u novonastalim državama. Upravo iz tih razloga te snage onemogućuju provedbu lustracije.