Ivan Jagnjić napokon može odahnuti – njegova obiteljska kuća u Trnjanima nakon više od 20 godina borbe po sudovima uknjižena je u njegovo vlasništvo i više se ne mora bojati da će ga iz nje netko izbaciti.
Brođanin poznat po tome što je šest godina robijao u zloglasnom američkom zatvoru Sing Singu pakao je proživljavao i nakon povratka u Hrvatsku, jer su mu neki mještani željeli oduzeti roditeljsku kuću, a na ruku im je išla i njegova reputacija opasnog emigranta. - Moj povratak u Hrvatsku, kojemu sam se toliko veselio, protekao je sve samo ne idilično. Nevolje su počele već na zagrebačkom aerodromu, na koji sam sletio 10. prosinca 1985. Ondje me trebao dočekati rođak s dokumentima, ali nije ga bilo, pa me je jugoslavenska policija odmah prepratila u zatvor. Počelo je loše, iz zatvora u zatvor – priča Jagnjić. Kasnije ga je rođak ipak pronašao u zatvoru, pa je pušten.
Čim je došao k majci u Trnjane, dočekalo ga je novo neugodno iznenađenje. Njihovu sto godina staru kuću, u kojoj Jagnjić i danas živi, htjeli su oteti susjedi. Nekadašnji školski prijatelji zaobilazili su ga u širokom luku. Govorili su kako je to "švapska" kuća, jer je tetak njegova očuha koji je u njoj živio do rata bio Nijemac, te da kao takva treba biti nacionalizirana. Sud je odbio prepisati posjed na Jagnjićevu majku i očuhovu sestru, pa je napravio žalbu i uzeo drugog odvjetnika, tako da je 1989. godine sud ipak presudio u njihovu korist.
Međutim, u neovisnoj Hrvatskoj stiže obavijest kako jugoslavenski sud nije dobro napravio posao i kako im posjed ipak ne pripada. - Bio je to grozan osjećaj, preživljavao sam pravu agoniju. Ti ljudi dolazili su nam u dvorište i ponašali se kao da je posjed već u njihovim rukama. Otvoreno su nam govorili da mi tu ne pripadamo. U zatvoru me je držalo to što sam znao da ću jednoga dana ipak izaći. Međutim ovdje mi je nad glavom stalno visilo izbacivanje na ulicu. Što onda? - nastavlja 74-godišnji Brođanin. Gramzivi susjedi nisu bili jedini Jagnjićev problem, kao američki državljanin i povratnik smatran je opasnim čovjekom. Iako nije bio član nijedne organizacije, Jagnjić se u Americi družio s hrvatskim dijasporom, a Udba je, kaže, posvuda imala svoje agente koji su ga uvijek mogli ocrniti. - Ja sam u Ameriku pobjegao prije služenja vojnog roka, što je u ono vrijeme bio opasan prekršaj zbog kojega ste mogli završiti na vojnom sudu – dodaje.
Nemajući kud, Jagnjić je angažirao i trećeg odvjetnika i opet otišao na sud. Presuda je opet bila u njegovu korist, ali nedavno je opet dobio poziv Suda sa zahtjevom da pronađe tri osobe koje će posvjedočiti da su njegova majka i tetka 50 godina živjele u toj kući. Uspio je i u tome i posjed je sada napokon sudski i gruntovno prepisan na njegovu obitelj. Sve što mu se dogodilo po povratku u Hrvatsku Jagnjić će potanko opisati u svojoj drugoj knjizi "Povratak u stari kraj", nastalu na dnevniku kojeg je zbog straha od Udba i njezinih doušnika pisao na engleskom jeziku.
Preuzeto sa www.vecernji.hr