Najteže je jamcu kada mu dužnik ne vraća kredit, izgubi prijatelja i vraća njegov dug. I ljuti se na banku što je smislila kategoriju jamca. Tako je to nekako i s Daytonskim sporazumom. Kako bi zaustavili rat i uspostavili “nepravedan mir” u Parizu su u prosincu 1995., uz BiH, na daytonski dokument potpise kao svjedoci stavili: Hrvatska, Srbija, EU, Njemačka, Francuska, Rusija, Britanija i Amerika. Već odavno “banka” ih je morala upozoriti: Dayton se ne provodi. Zanimljivo je da postoji Vijeće za provedbu mira (PIC) koje čini 55 država, uključujući i RH, čiji bi Upravni odbor, koji ima deset članica, morao kontrolirati provedbu Daytona. Nevjerojatno je da u tom odboru nema RH i Srbije. I dok se Upravni odbor često sastaje, Vijeće se na ministarskoj razini sastalo zadnji put prije 13 godina u Bruxellesu?!
Nije čudno što potpisnici Daytona, Rusija i Srbija, ne potenciraju sazivanje PIC-a. Pola BiH, koja se zove Republika Srpska, zaživjela je puno jače od plana. Nije čudno što šute članice PIC-a Turska, Saudijska Arabija... Druga polovica BiH, Federacija, apsolutno je pretvorena u bošnjački entitet. Ali zato izaziva čuđenje šutnja EU i RH. Hrvatski narod u BiH s njihovim putovnicama pretvoren je tihom revizijom Daytona u građane trećeg reda. “Službeno Sarajevo” lako je ušutkalo Zagreb. Čim bi progovorili, oni bi im “na nos” nabili ratnu prošlost i miješanje u unutarnje poslove BiH. Hrvatska je, umjesto da istakne baš ratne zasluge, od spašavanja izbjeglica do deblokade Bihaća, nasjedala na takve optužbe. Sve do razine kompleksa. RH ne obvezuje samo međunarodni ugovor na zaštitu prava Hrvata izvan RH nego i vlastiti Ustav. Međutim, ako bi intervenirali samo zbog preuzetih ugovora, taj učinak ne bi bio značajan. On mora biti izraz iskrenih osjećaja. Mora se priznati da toga danas nema. Odnosi su hladni. Stvorena je klima kako su Hrvati iz BiH teret matičnoj domovini. Hrvati i Hrvati iz BiH prošli su različite faze suradnje. Prevelika ljubav prije i tijekom rata pretvarala se kako su godine prolazile u suprotnost. Danas je novo doba. U skladu s tim Hrvatska bi trebala jasno artikulirati svoju politiku prema BiH. Osobito Hrvatima. Bez kompleksa. RH mora okupiti sve najvažnije čelnike iz vlasti i oporbe, crkve, društva kako bi konsenzusom izradili strategiju koja ne smije biti, kao dosad, u funkciji međustranačkih obračunavanja. Prvi potez treba biti mobiliziranje oko listopadskog popisa stanovništva. Za Hrvate iz BiH on je – biti ili ne biti.
Pisanje deklaracija o zaštiti Hrvata samo je pilatovsko pranje ruku. Nema od toga puno koristi. Takav dopis može biti samo kamenčić u velikom mozaiku “spašavanja sunarodnjaka”. Važnije od deklarativnog je da RH žurno zatraži sazivanje Vijeća za provedbu mira. Ne Dayton 2, već Dayton 1. Koji će raspraviti o svim promjenama koje su učinjene od njegova potpisivanja do danas. Mora se utvrditi odgovornost onih koji su 90 posto promjena učinili na štetu Hrvata. Krije li se tu odgovor zašto se PIC nije 13 godina sastajao na ministarskoj razini? Je li netko svjesno minirao sastanke kako bi se bez svjedoka obespravio jedan (hrvatski) narod. Jednako tako RH se mora suočiti s time da je neobjašnjivo odustala od međudržavnog Vijeća RH i BiH. Upravo je ono bilo dobro mjesto za kontroliranje provedbe Daytona. Odustalo se i od posebnih odnosa s Federacijom i tako ostavilo Hrvate na milost i nemilost većinskom bošnjačkom narodu, koji su im, primjerice, od osam ministarstava uzeli tri, a planiraju još jedno. Naravno, i sav su novac usmjerili u Sarajevo. O nametanju predstavnika, montiranju političkih procesa, obespravljivanju županija i drugim manipulacijama zna cijeli svijet. Ali šuti. No, najviše Hrvate u BiH boli hrvatska šutnja. Vrijeme je da se ona prekine. U protivnom RH će početi stizati na naplatu krediti iz Daytona. Jer, jedan od naroda koji ga je digao uskoro više neće postojati. Pa i zbog činjenice što ga je njegov brat – jamac ostavio bespomoćno svezanog u “luđačkoj košulji”.