Drugi put zaredom Ivica Olić osvojio je "Večernjakov" trofej namijenjen najboljem hrvatskom nogometašu. Kad smo ga nazvali i rekli mu da je opet laureat, nije krio emocije:
– Cijela mi je sezona proletjela kroz misli, ono fantastično proljeće, ali i sumorna jesen. Osvojio sam s Bayernom tri trofeja, igrao sam i u finalu Lige prvaka, a onda su počeli problemi koji su kulminirali odlaskom na operaciju prije dva mjeseca – rekao je Olić i dodao:
Sretan sam zbog trofeja
– I stoga se nisam baš nadao da bih mogao ponoviti lanjski uspjeh. Ljudima, naime, u sjećanju ostaje ono što se posljednje dogodilo, a moj je vrhunac bio prije pola godine. Ipak, žiri je očito prepoznao moj uspjeh i presretan sam što sam po drugi put najbolji, hvala svima.
Kad pogledate u retrovizor, na što prvo pomislite u 2010. godini?
– Na proljetni san koji sam snivao do Madrida! Sad imam dosta vremena, pa sam pregledao sve videozapise utakmica. Manchester, Lyon, pa domaće utakmice... Bilo je mnogo izvrsnih utakmica i lijepih golova, rješavao sam utakmice i tek kad sam sve na miru pogledao, shvatio sam što sam napravio. Jedan od najdražih golova u karijeri svakako je onaj Manchesteru u 92. minuti...
Briljirali ste u Ligi prvaka, no u završnom ogledu u Madridu Inter je slavio. Je li sad razočaranje veće nego u svibnju?
– Gorčina je neizbježna... Ali, ono prvo razočaranje nakon poraza suzbio sam spoznajom da sam zapravo bio sretan što sam sudjelovao u finalu. I tom sam utakmicom, na velebnom Santiago Bernabeuu, dosanjao sve svoje snove, imao sam čast biti sudionik finala koji je netko morao dobiti. Na žalost, dobio je Inter, ali ostao je ponos što sam bio važan dio te priče.
Vratimo se sumornoj jeseni. Kad je počela muka s tim nesretnim koljenom?
– Uh... Na ljetnom odmoru, tjedan dana nakon Madrida, igrajući tenis, osjetio sam bol u koljenu. Prestao sam s tenisom, ali kad sam otišao na more, boljelo me i pri plivanju, u igri s klincima... Bila je to podmukla, konstantna bol, kao kad zub boli, i kad sam išao spavati i kad sam se budio, jednako je boljelo. Znao sam da to nije normalno jer je bila riječ o već operiranom koljenu – sjeća se Olić i nastavlja:
– Počele su pripreme i pri prvim većim naporima javili su se ozbiljniji problemi. Nakon svakog treninga boljelo me, svaku sam večer išao na posebne terapije i nakon jednog snimanja vidjelo se da mi je oštećena hrskavica. Ali, snimka je bila identična onoj otprije godinu i pol, pa je klupski liječnik rekao da će mi dati neke injekcije te da bi bol trebao nestati. Injekcija je držala oko mjesec dana i u poluvremenu reprezentativne utakmice u Slovačkoj koljeno mi je jako nateklo i tada su počeli užasni bolovi. Desetak dana prije odluke o operaciji više nisam mogao ni trenirati, ni udariti loptu, bilo je to mučenje.
Jeste li tada pomišljali i na kraj karijere?
– Svašta mi se vrtjelo po glavi, čak i mogući kraj karijere, posebno kad su mi liječnici rekli da je za mene sezona gotova. Bio sam iznenađen, nisam ni slutio da bi oporavak mogao biti tako dug. Međutim, to me koljeno mučilo tri mjeseca, došao sam do zida kad više nisam mogao trpjeti. I kad mi je dr. Richard Steadman (operirao je u Vailu u Coloradu i Ivicu Kostelića, op. a.) rekao da postoje velike šanse da se normalno vratim nogometu budem li se pridržavao njegovih uputa, definitivno sam odlučio "leći pod nož"! Do te sam se operacije osjećao depresivno, ali sad sam sretan što sam to napravio! Prošla su dva mjeseca od operacije, koljeno je izvrsno, ne osjećam nikakvu bol. Imam golemu želju za povratkom na travnjak i vjerujem da će opet sve biti u redu. No, moram biti strpljiv, sve treba proći onako kako treba, bez žurbe. U travnju bih trebao početi lagano trenirati tako da bih ljetne pripreme dočekao zdrav i spreman.
Terapija vam svakodnevno traje između osam i 11 sati, što radite?
– Terapiju sam počeo odmah nakon operacije, sad teče, eto, osmi tjedan. Budim se u 8.30 sati i svakodnevno moram odraditi između osam i 11 sati jednolične terapije. Držim nogu u stroju koji mi stalno savija i ravna nogu u koljenu, u laganom tempu. Bože, kako je to dosadno... Moram ležati, a ne smijem zaspati, da se slučajno ne okrenem na stranu, tek bi onda koljeno nastradalo, ha, ha...
Supruzi je najteže...
– Uglavnom, pročitao sam hrpu knjiga, pregledao hrpu filmova, na živce mi ide gledanje televizije! Kad sam bio zdrav, znao sam pomisliti "eh, da mi je dan-dva izležavanja"... A sad mi je svega toga "puna kapa" i moram priznati da su mi ova zadnja dva tjedna najteža i najgora. Iako je najvažniji dio terapije taj stroj za savijanje noge, povremeno radim i druge vježbe, idem na masažu, vozim bicikl. Ma ubilo bi me kad bih stalno bio u tom stroju, to je strašno. K tome, na štakama sam cijelo vrijeme, praktički nepokretan, pa ova dva mjeseca supruga nema brigu oko troje, nego oko četvero djece, njoj je najteže!
Borussia je dostižna
Olić je, inače, zajedno sa suprugom i djecom otputovao na završni dio terapije i kontrolu u SAD prije Božića, a početkom siječnja "oprostit" će se sa strojem...
– Jedva čekam! Dr. Steadman će mi potanko pregledati koljeno, nadam se da će sve biti u redu. I Bayernovi liječnici prate moj oporavak, oduševljeni su...
Kakav je općenito odnos Bayerna prema vama u ovim teškim trenucima?
– Iznimno su korektni, izlaze mi u susret kad mi nešto zatreba, doista je sve na vrhunskoj razini. Jedino nitko ne može nogu staviti u stroj umjesto mene, da mi je nekoga pronaći, barem za dva dana, ha, ha... A budući da sam svakodnevno u klubu i viđam se s trenerom i suigračima, uopće nemam osjećaj da sam zapravo daleko od igre i terena. Svakoj se pobjedi razveselim kao i suigrači, svaki poraz proživljavam kao i oni... Trener Louis van Gaal rekao mi je: Računam na tebe u finalu Lige prvaka, u svibnju 2011.
Bayernova je jesen opet bila turbulentna. Je li Borussia Dortmund dostižna, tih 14 bodova razlike zvuči nestvarno?
– I jest nestvarno jer to nije dokaz kvalitete. Gledajte, svašta se može dogoditi, a osim mene svi će naši igrači početi mini pripreme 2. siječnja. Kad budemo zdravi i spremni, ući ćemo u seriju od pet-šest ili sedam pobjeda, a Borussia će sigurno pasti, uvjeren sam da neće proljeće nastaviti u ludom jesenskom ritmu. Nemaju, naime, oni tu kvalitetu da bi nastavili jednako žestoko. Njima je stanka sjajno došla, ali siguran sam da će uletjeti u krizu. A znate i sami kako to izgleda kad Bayern krene...
Jeste li pratili kampanju za predsjednika HNS-a?
– Ne previše. Drago mi je da je sve završilo, a isto mi je tako drago da se pojavila i konkurencija jer će sad i oni koji su ostali na vlasti morati napraviti iskorak u radu. Konkurencija te uvijek tjera da budeš bolji. No, naglasit ću da je u svezi s reprezentacijom sve na najvišoj razini, ne može bolje i sad je na nama igračima da izborimo plasman na EP.
Štimac je u svojoj kampanji rekao da ga igrači zovu iz Čateža i žale mu se na uvjete... Je li vam u Čatežu doista toliko loše?
– Osobno, nikad mi odlazak u Čatež nije smetao! Udaljeni smo pola sata od Zagreba, hotel je u redu, imamo mir. Istina je da je teren u Brežicama nekad bio u lošem stanju, ali sjetimo se samo kako je gdjekad izgledao maksimirski travnjak ili tereni na kojima smo gostovali u kvalifikacijama. Bili su daleko od idealnog – rekao je Olić i dodao:
– Bilo bi sjajno kad bismo nešto slično imali blizu Zagreba. Bili smo, recimo, u Rovinju, uvjeti su odlični, ali, brate, daleko je Rovinj od Zagreba! I nije ugodno kad neki igrač doleti iz Rusije ili Ukrajine, pa se onda mora voziti još tri-četiri sata do Rovinja. Zato sam za Čatež, uvijek sam tamo bio vrlo sretan!
U 32. ste godini, jeste li u životu ostvarili sve što ste htjeli?
– Jesam, da budem iskren, ne žalim baš ni za čim. Pa čak i da sam jesenas morao okončati karijeru, ne bih previše tugovao. No, to ne znači da nemam motiva za dalje, štoviše, željno čekam povratak i siguran sam da još mogu igrati na najvišoj razini. Ali, doista sam napravio mnogo, čak i mnogo više nego što su mnogi očekivali, mogu biti ponosan na svoju karijeru – kaže Olić.
Najbolji svjetski nogometaš u 2010. godini?
– Messi je najbolji igrač na svijetu! Ali, u prošloj je godini Iniesta riješio finale SP, igra fenomenalno u Barceloni. Wesley Sneijder je s Interom osvojio sve, igrao je s Nizozemskom u finalu SP-a. Birajući između njih dvojice, svoj bih glas dao Sneijderu.
Trener godine?
– Jose Mourinho!
Neće li se vaš Van Gaal naljutiti?
– Neće jer je Mourinho ipak uzeo Ligu prvaka. Ali, Van Gaal nimalo ne zaostaje za Mourinhom, mi smo bili "u jami" i stigli smo do finala.
O Barceloni
Ono što je Barca napravila Realu prije dva mjeseca bio je pravi spektakl, milina za oči...
O 2010. godini
U Madridu sam dosanjao sve snove, nakon finala LP-a ponosan sam na cijelu karijeru
O 2011.
U novoj godini želim samo zdravlje, samo da izliječim to koljeno. A onda ću opet igrati i lako se pobrinuti za ostale male želje...
Preuzeto sa www.vecernji.hr