Već dvadeset godina Hercegovce i Hrvate 
u BiH optužuje se za sve nedaće Hrvatske

Nakon kratkog zatišja, na Hrvate u BiH, ili bolje reći na Hercegovce, opet se odapinju otrovne strijele iz matične domovine. Ovoga je puta povod za napade pomoć od 24 milijuna kuna. Koja je uglavnom otišla na adrese folklornih društava i franjevačkih samostana. Ismijavanje kako RH rasipa novac na “opanke i habite” izazvalo je veliko ogorčenje dijaspore. No nemaju načina obraniti se.

U BiH nemaju svoje medije, a u Hrvatskoj ih se ne želi čuti. HRT je već odavno isključio svoj link sa susjednom državom. U takvoj medijskoj blokadi priče o parazitima s druge strane granice pale su na plodno tlo. Izrasta animozitet na stereotipu koji je svoje obrise dobio još početkom 90-ih. Prema njemu su Hrvati iz BiH krivi za sve nedaće u Hrvatskoj. Osobito Hercegovci! Blaćenje na njihov račun prešlo je granice dobrog ukusa. Odavno je u sferi rasizma. Vrijeđanje i ponižavanje u sljedećih će se pola godine pojačavati. Jer, uskoro su predsjednički izbori.

Opet će se voditi kampanja da će predsjednika, jednako kao i Sabor, izabrati oni koji u toj državi ne plaćaju poreze. Hrvati u BiH proživljavaju dramatične trenutke. Možda najgore u svojoj povijesti. Bošnjaci, Srbi i međunarodna zajednica sveli su ih od konstitutivnog naroda na nacionalnu manjinu. Ostavljeni od Hrvatske, dodatno su se podijelili. Bez strategije, ideje i zaštite, postali su moneta za potkusurivanje. Dobar dio od preostalih petstotinjak tisuća traži priliku pobjeći.

Daytonska BiH na to ih potiče raznim političkim i drugim sredstvima. Nitko više ne čuje očajničke povike kardinala Puljića “Žive ste nas pokopali”. U bespućima u kojima su se našli, i dalje postoji “cesta spasa”. Do nje će stići ako, prije svega, definiraju svoj odnos prema BiH. Do strategije – država u kojoj postoje ili ne postoje granice entiteta, županija, općina ili nečeg drugoga – mora se doći uvažavanjem svih različitosti. Uloga Hrvatske na tom je putu prevažna.

Hrvati u BiH uopće ne trebaju pomoć kakva se sada šalje. Niti je traže! Osobito ne za “opanke”. RH, umjesto rasipanja sredstava za folklor, treba financirati neke kapitalne gospodarske ili kulturne projekte. Od kojih bi i sama imala korist. Gospodarska razmjena s BiH za samo prvih šest mjeseci iznosi dvije i pol milijarde kuna u korist RH. Zna li hrvatska javnost kako je to ponajviše zahvaljujući Hrvatima u BiH? Komparacija između zarade RH na račun izvoza i pomoći je neusporediva. Zasluge se ne ogledaju samo u tome. Nažalost, one iz Domovinskog rata, ili pak uspjesi sportaša, prešućuju se i omalovažavaju.

Grijesi su službenog Zagreba i ti što je Hrvatima u BiH nametao različita loša kadrovska rješenja u politici. Hrvatska je supotpisnica Washingtonskog i Daytonskog sporazuma te je mimo volje hrvatskih predstavnika u BiH Hrvate gurnula u ustavno-pravni ustroj koji je za njih katastrofalan. Hrvatska je na taj način zbog vlastitih interesa Hrvate u BiH, samo jednim potpisom, od vojnih pobjednika pretvorila u političke gubitnike. U politici ih se samo koristi za 11. izbornu jedinicu. Prava na glasovanje ne može se odreći dijaspora jer je se o tome i ne pita. Da je se pita, možda bi rezultat bio mnogo gori nego dosadašnji sve lošiji postoci izlaska na birališta.

Analitičari smatraju kako je Hrvatska isisala i biološku, i financijsku, i političku, i emocionalnu i svaku drugu supstanciju iz Hrvata u BiH. Smatraju da ih je onesposobila do te mjere da je od njih napravila bogalja koji još dugo neće stati na svoje noge. Došlo je vrijeme čistih računa. Hrvati iz BiH i RH trebaju tražiti novi put suradnje. On se ponajprije mora zasnivati na načelima interesa. Od sadašnje suradnje ostao je samo folklor koji je sve više samo za potrebe političara. RH danas svoje sunarodnjake u BiH nesvjesno gura u opanke. A njih može spasiti samo Europa.