Večernjakovi reporteri letjeli iznad zapaljene Hercegovine

Iznad elise američkog vojnog helikoptera UH 1 koji je u naponu svoje snage uspješno manervirao u vrijeme Vijetnamskog rata sunce se jedva naziralo. Kroz debelu dimnu zavjesu sličilo je na zatamljenu svjetleću točku, crveno svjetlo na semaforu, jakoj jesenskoj izmaglici. Dolje 500-injak metara niže na mrakom “okupanoj” zemlji, plameni jezici šaraju po zelenoj borovoj šumi, praveći u nekoliko sekundi od njih plamteće buktinje.

Borovi gore kao šibice

Golema stabla bora, smreke, jele..., za čiji je rast na padinama Prenja, Veleža, Bjelašnice..., trebalo stotine godina, iz zraka izgledaju kao drvca od šibice. Planu i za 10-ak sekundi sva njihova raskoš pretvori se čađavi balvan iz kojeg se puši gusti dim. Plamen, najbolje i najduže, barem se tako čini iz helikoptera, podnosi “munika”, endemska vrsta bora, koja je sa svojim snažnim korijenjem stotinama godina “grlila” visoke kamene litice, da bi njezina raskošna, prepoznatljiva zelena krošnja nestala u vatri za nekoliko minuta. Kad letjelica vještim manervom pilota zaroni ispod dimne zavjese, iz crnih vatrom nepreglednih pohranih područja izviru danas kao barut suhi pritoci rijeke Neretve, koji su prošarani dimom okovane planinske padine. Po njima se kao malene crne točke ubrzano kreću malobrojne vatrogasne ekipe i mještani, koji zadnjim atomima snage u mjestu Glogoševica kod Jablanice spašavaju obiteljske kuće i imanja. Ispod nas drugi helikopter Oružanih snaga BiH vedrom vode zasipa borovinu iz koje je tek počeo kuljati gusti dim. Njegova vatrogasna akcija, bez obzira na uloženi trud, iz “ptičije perspektive” podsjeća na čovjeka koji zapaljenu kuću gasi čašom vode. “Ovom vodom natapa površine koje nije uhvatila jaka vatra”, kroz nesnosnu buku motora i elise pojašnjava nam jedan od trojice pilota dok pratimo rad vatrogasnog helikoptera Oružanih snaga BiH. “On će to”, nastavlja galamiti naš pilot, “odraditi još nekoliko puta samo da vatra ne ide dolje prema naseljima, ako ode, nismo ništa radili”. Za četiri dana na područje od Konjica do Jablanice u 17 sati leta izbacio je 390 tona vode, ali plameni jezici i dalje ližu hektarima šume i niskog raslinja iz kojih se nebom rasplinuo gusti dim. Zahvaljujući intervenciji vojnog helikoptera, tvrde vatrogasci i piloti, “barem su za prvu ruku spašena naselja”, oko kojih danonoćno stražare neispavane vatrogasne ekipe i mještani.

Mostar se ne vidi od dima

Helikopter kruži iznad golemog zadimljenog prostranstva preusmjeravajući let prema Mostaru, točnije mjestu Rujište iznad kojeg se stupovi dima vide s desetak kilometara udaljenosti. Iako je pilot planirao letjelicu usmjeriti dalje prema Mostaru, zbog dima iza kojeg se ne vidi ni milimetar prostora ipak odustaje. Pilot gestikulira rukama u znak da je nemoguće proći prostorom u kojem se ne vidi ni prst pred očima. Polukružnim letom udaljava se od bijele dimne zavjese, a pred očima posade i novinara otvorila su se prostranstva crnila i gareži iz kojih još na nekim mjestima pod utjecajem vjetra tinja poneka vatra. Za razliku od Jablanice i Konjica oko Rujišta ni iz zraka se nisu nazirale vatrogasne ekipe i mještani, već tek udaljena stada ovaca, koja su se daleko od vatrene stihije lijeno kretala po potpuno suhim pašnjacima. Zelena boja pašnjaka zbog suše pretvorena je u žućkastu, a kilometrima iza njih u potpuno crnu. U daljini apokaliptična slika. Klisurom Neretve, samo bjelina koja je potpuno sakrila zeleni tok rijeke. Planinsko naselje Rujišta podsjeća na ratnu zonu u kojoj su korištene napalm bombe, a obronci Prenja na komad ugljena.