Ovaj Božić prvi je “službeni Božić” mons. Tome Vukšića kao vrhbosanskog nadbiskupa. Naime, papa Franjo 29. siječnja 2022. prihvatio je odreknuće dotadašnjeg nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i novim nadbiskupom u Sarajevu imenovao dotadašnjeg nadbiskupa koadjutora mons. Vukšića. Stoga smo mons. Vukšića na početku ovoga razgovora za Večernji list BiH pitali u kakvom ozračju dočekuje svoj prvi Božić kao sarajevski nadbiskup. Odgovorio je kako “ozračje u kojemu biskup dočekuje i proslavlja bilo koji blagdan, pa tako i Božić, mora biti jednako ozračju u kojemu njegovi vjernici dočekuju i proslavljaju iste blagdane”. Naime, bitna oznaka biskupove službe je ne samo biti s vjernicima fizički prisutan nego i da mu bude isto kao vjernicima. S njima on vjeruje, nada se, planira, pa i strepi. S njima dijeli radosti i uspjehe, potiče ih na još bolje, ali i živi s njihovim problemima i strahovima. I bez obzira na to kakve su okolnosti u kojima se neki blagdan proslavlja, poslanje je svakoga kršćanskog vjernika, a posebice svećenika i biskupa, biti svjedok nade i nuditi Isusa, koji je naša nada, i predlagati Njegovo evanđelje i moralni zakon kao kompas na duhovnom putovanju ljudi – rekao nam je mons. Vukšić u razgovoru za Večernji list BiH.
Kako ste se tijekom došašća pripremali za Božić, osobno, ali i kroz susrete sa svećenicima, vjernicima?
- Poznato je da naši svećenici i vjernici u vrijeme došašća vrlo rado sudjeluju u različitim oblicima pobožnosti, posebice na slavljima misa zornica i pristupanjem sakramentima ispovijedi i pričesti. Lijepo je promatrati to njihovo ponašanje i biti im pri ruci. Jer, osim što je važno pripraviti se za Božić kao na spomen Isusova rođenja, još je važnije pripraviti vlastito svratište života kako bi u njemu Isus našao prikladan smještaj. Odnosno, i svatko od nas osobno se treba pripremiti za Isusov dolazak. To jest, svatko je sebi na neki način Ivan Krstitelj koji, radom na vlastitom obraćenju, pripravlja put Gospodinu.
Na Zapadu Božić kao da gubi bitku s adventskom komercijalizacijom tj. izgleda kao da slavimo advent, a ne Božić?
- Da, slažem se da nije mali problem sve češći fenomen “božića” prije Božića. Istina, to se javilo najprije na području Zapada, ali već je postalo prisutno također na našim područjima. I još je veći problem pokušaj nametanja fenomena “božića” bez Isusa, bez vjere u Sina Božjega i Spasitelja svijeta. Pri tomu došašće se “slavi” kao da je neka vrsta građanskoga “vašara” i oduzima se tom vremenu pokorničko značenje duhovne priprave i rasta u poniznosti pred Bogom koji dolazi spasiti nas.
U Europi je lani pod egidom političke korektnosti gotovo sama Europska komisija uspjela izbaciti riječ “Božić” iz rječnika i božićnog čestitanja?
- “Sezonski pozdravi” i “sezonski praznici” posve je novi rječnik koji dolazi iz ideologije koja promovira “božić” bez Boga i koji se sve češće upotrebljava i kojim se ne samo zamjenjuje riječ “Božić” već ga se, kao i tolike druge sadržaje kršćanstva, pokušava svesti na običaj.
Kako u skladu s vremenom i prilikama u kojima živimo usmjeriti pozornost na ključnu poruku Božića, a to je Kristovo rođenje?
- Fenomen napasti reduciranja vjerskoga sadržaja na običaj poznat je od najstarijih vremena i zapravo je izvorno posve poganska baština. Običaj, naime, ne obvezuje, ne zahtijeva životni pristanak, već je dovoljno samo fizičko, vanjsko i pojavno sudjelovanje u njemu. O toj temi su raspravljali još crkveni oci u polemici s ondašnjih društvenim snagama. Na primjer, u tim polemikama protiv navale poganskoga elementa famozni Tertulijan, početkom 3. stoljeća, piše da je Isus sebe nazvao istina, a ne običaj (veritas, non consuetudo), a riječ “običaj” on koristi da označi upravo pogansku religiju, pa bi termin “consuetudo” mogao biti preveden i kao “kulturna moda” ili “moda vremena”. Naspram tomu, Isusov je nauk da je On “put, istina i život”. I to ostaje Njegov trajan poziv i zahtjev.
Može li čovjek današnjice prihvatiti Božju volju onako kao što su je prihvaćali Marija i Josip u svojem vremenu i životnim prilikama?
- Baš “kao Marija i Josip” nisam siguran da čovjek bilo kojega vremena može prihvaćati i vršiti Božju volju. Njih dvoje su i onda bili više iznimka negoli pravilo. Ali su bili i ostaju zauvijek nadahnuće, poticaj i primjer za sve ostale. Heroji duha, poniznosti i posluha Božjoj volji.
Ne vlada li čovjek danas tehnologijama i znanjem dovoljnima za svoju samodostatnost, pa mu Božja prisutnost i nije toliko potrebna kao u nekim prijašnjim vremenima?
- Napast da se bude sam svoj bog, kojoj je podlegao već prvi čovjek sa svojom ženom i koja je prisutna, dakle, od početka, oduvijek bitno obilježava čovjekovo razmišljanje i djelovanje. I ona se u konačnici svodi na grijeh oholosti i posvemašnju odsutnost poniznosti. No, u naše vrijeme, a posebice na civilizacijskom području na kojemu živimo, postalo je čak masovno prakticiranje novoga pravila koje bi se moglo formulirati kao izokrenuta prva Božja zapovijed u riječima “ja sam bog svoj i nema drugih bogova osim mene”. A koliko je iluzija da čovjek može sam i da mu ni Bog ni drugi ne trebaju, na svoj način je pokazala i tragedija pandemije.
Kada bismo povlačili paralelu s vremenom Kristova rođenja, možemo li govoriti npr. o nekim “suvremenim Herodima” – kroz pojave, ljude, zbivanja…?
- Na jednomu mjestu Isus je rekao: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati”. Tako se čita u Ivanovu evanđelju.
I danas se to Isusovo proroštvo, nažalost, ostvaruje. Na primjer, međunarodna organizacija Open Doors svake godine objavljuje podatke o progonjenim kršćanima u svijetu. A prema njihovim posljednjim podacima, u prosjeku je svakoga dana ubijeno 11 kršćana zbog njihove vjere te u svom godišnjem izvješću za 2020. navode da je tijekom prethodne godine u svijetu više od 340 milijuna kršćana, odnosno svaki osmi, doživjelo visoku stopu progonstva ili diskriminacije zbog svoje vjere.
S druge strane, tamo gdje nema fizičkih progona, sve češće neke ideologije na vrlo suptilan način i sustavno pokušavaju uskratiti pravo boravka Isusu, Njegovoj istini i moralnim pravilima. Takvi Njemu opet ne daju mjesta u svojim svratištima. Ali On uvijek iznova nalazi jednostavne duše, neke nove pastire i njihove jasle. I dolazi svima. Čak i onima koji ga progone i onima koji su mu zaključali vrata svojih svratišta. I mi smo tomu pozvani biti svjedoci. To je naš privilegij i naša čast.
Ne možemo ne spomenuti Božić u Ukrajini, koji jako podsjeća na sarajevske ratne Božiće?
- To je vrlo teška tema. A teško je i samo sjećanje na ružne događaje. Rat je zlo i u najdrastičnijem obliku on je izravan prekršaj Božje zapovijedi da se ne smije ubiti.
Koji Božić najradije pamtite iz svojega života, a koji vam nije ostao u ugodnoj uspomeni?
- Ne bih vam znao objasniti zašto, ali rado se sjetim jednoga Božića iz vremena svoga ranog djetinjstva, iako ne znam koja bi to godina bila, kad su me na božićno jutro vodili na misu kroz procvjetale bademe. Nekako mi se taj cvat već tada spojio s porukom “procvjetaloga Boga” i ostao duboko usađen u sjećanje. I kao uspomena i kao poruka. A nerado se sjećam Božića iz 1977. godine. Tada sam služio vojsku, a onima koji se sjećaju toga vremena ta informacija je dovoljna i kao objašnjenje.
Lani ste sa svojim prethodnikom kardinalom Vinkom Puljićem uputili čestitku u kojoj ste citirali sv. Pavla i pozvali ljude da jedni prema drugima budu milosrdni i da jedni drugima praštaju.
- Milosrđe prema ljudima Bogu je naš najdraži način djelovanja i postupanja prema drugima, posebice onima koji trebaju našu solidarnost i pomoć. Isusove su riječi: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,12-13). A sveti je Pavao kršćanima u gradu Efezu (4,32) pisao: “Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.” Tako smo samo ponovili izvoran katolički nauk.
Koja bi bila vaša ovogodišnja božićna čestitka našim čitateljima?
- U poruci koju sam ove godine uputio vjernicima u povodu svetkovine Božića, polazeći od istine da se Isus poistovjetio s čovjekom u potrebi te da zato u svakom takvu čovjeku još uvijek traži da bude primljen u svratište, podsjetio sam: mnogi gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, nezaposleni, beskućnici, migranti, prognanici i sužnji različitih vrsta i danas traže “svratište”, to jest rješenje za svoje muke. I kad god sa svojim potrebama kucaju na naša vrata pa ih primimo i pomognemo koliko možemo, primili smo također Isusa u njima. To je Isusov nauk! I obrnuto, ako ljude u potrebi, ne daj Bože, odbijemo, poslali smo poruku Isusu da za Njega opet nema mjesta u našemu svratištu.