Božić kroči svojim ustaljenim koracima. Kad godina krene svome kraju, onda je u njezinu zadnjem mjesecu, u prosincu, Božić uzme pod ruku te s njom izbroji njezine zadnje dane skoro do kraja. I svake godine Božić na usnama nosi neku novu misao, neku novu ideju, riječ, nosi neku želju, dar, uvijek nešto novo i neočekivano.
Želio bih ti ove godine biti u srcu!
Šapće mi već od prve adventske svijeće. Palim je i gledam joj plamičak koji leluja. I lani sam je palio. I lani je veselo gorjela i pucketala. Borila se s tamom i razgonila je.
Lani je on bio živ.
I kanu suza.
Ovo je prvi Božić bez njega. Bit će tužan! Tko će ga preživjeti?!
Gori prva adventska svijeća i ne da se tami.
Lani mi je ona bila živa. Tko će bez nje Božiću? Volio bih da sam ja umro.
Oko njega su djeca. Znaju da mu je teško. No, i njima je teško. Starije dvije brinu se o sestri koja je tek u petoj.
- Tko će mi za Božić pletenice isplesti, tata?
- Ja - uskoči najstarija i čvrsto je zagrli.
Božić ih hoće sve, i nju i njega i djecu, sve za stolom. Tako je teško Božiću kad mu svi nisu za stolom.
I palim drugu svijeću, a ona s onom prvom toči voštane suze.
Studij mu je završio u roku. Uvijek bio primjeran i marljiv. Tri je godine obijao pragove. Posla ni za lijeka. Bio je nikakav. Nije sličio sebi. Nisam mu smjela ni riječi reći. Strah me bilo da i mene ne okrivi. A onda me jednog jutra zagrlio i stisnuo do bola.
- Mama, ja ti ode!
- Slutila sam, moj sine!
- Moram, mama, tu za mene nema života.
- Znam, sine…
- Ti, molim te, Tati objasni. Ovo će za njega biti poraz. Sanjao nas je sve skupa.
- Hoću, srce moje!
- Mama, doći ću za Božić, pa makar sve izgorjelo.
- O, Bogu dragom hvala!
Gledala je kroz prozor. Goli se orah u vrtu njihao na hladnoj mjesečini. Ujutro će krenuti k nama.
Bože, kako mi nedostaje.
Otac je pušio na balkonu. Cigaretu za cigaretom.
- Oprosti mi, moj sine. Ja sam učinio što sam mogao. Bio si mali kad sam te izveo iz ovoga Grada s mamom i tvojom sestrom. Ja sam ostao u njemu poginuti za naš dom, kuću, za vašu budućnost. A, eto, završio si mi daleko od obranjenog doma i grada. Jako daleko.
Treća je svijeća nestrpljivo čekala da je upalim. Advent je kročio krepkim korakom. Čujem jutros na zornici kako svećenik u uvodu sv. misi moli:
- Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu.
Zapalio sam je. Tiho je gorjela.
Da, on je u bolnici. Tako se dugo nismo vidjeli. Teško je bolestan. Išao sam k njemu. Sjedio mu do nogu. U krevetu je. Iscrpljen, teško diše. Veli mi:
- Božić je pred vratima!
- Je, velim.
- Ja volim Božić.
Izustio je, a suza je zastala u kutu kapaka. Bistra. Iskrena.
- Znam da ga voliš.
Ti si nam govorio da Božić mora biti u srcu. Dugo nisam znao što to znači. Mislio sam da ti to k’o pratar onako propovijedaš. A onda sam oćutio kako mi Božić u dušu zalazi. U srce. Ja bolestan teško, a u srcu mi Božić. I daje mi snagu. Onda mu i ja tu u svom srcu prostro mahovinu, naložio vatru, koliko sam mogao, očistio ga, srce. Svratili su Josip i Marija, vol i magarac i On se rodi u mom srcu. Htjelo mi je od radosti puknuti.
Jesi li mu badnjake unio?
- Ma, pitaj me. Sva tri. I sve lijepo ponavljao. Sjetio sam se kako smo ono na predstavi radili. Prvi, drugi, pa treći badnjak. I one riječi: Na dobro Vam došla Badnja večer i sutrašnje Isusovo rođenje. I čeljad odgovara: - I s tobom Bog dao zajedno. Pa tako tri puta. I gore badnjaci u mom srcu. I ja sretan. Teško bolestan, na aparatima, na respiratoru, ali sretan. Božić je, čovječe. Jedino mi je na duši jedno!
- Koje?!
- Nisam ti vratio LP od Zamfira.
- Zaboravi, to je moj dar za Božić.
Gledali smo se i vraćali godine. I Božiće.
Hoću zapaliti tu četvrtu svijeću. Advent izmiče, Božić je na vratima. Kažu da svaka od ovih svijeća ima svoje ime i značenje. Prva je isposnička, prorokova svijeća, a priča o nadi i iščekivanju. Druga je betlehemska, pomirnica i donosi mir. Treća je pastirska, raduje se i veseli.
Četvrtu svijeću nosi anđeo. Palim je. Priča o ljubavi.
Bilo je teško. Čedo je u inkubatoru. S fratrom čekamo da dopunimo krštenje. Sestra ga je pri porodu znamenovala. Mama je nijema i blijeda. Ljubav titra u njezinim očima, na njezinu licu. Ljubav anđelove svijeće. Svijeće ljubavi. Tata joj pomaže navući kaljače preko cipela. U intenzivnom odjelu na pedijatriji anđeli u inkubatorima. I dobri anđeli u bijelom okolo bdiju. Anđeo se Božji bori za život. Malo novorođeno dijete, Božić. Mila ljubav. Anđeo drži svoju svijeću, a Tata i Mama uz njega svijeću svoga Čeda. Na usnama molitva. Srce je razgorjela svijeća anđela.
- Izdrži, Anđele najdraži!
Božić je u naručju nosio utjehu. Ogrnula se vjerom majke i brižnošću oca.
Tako je Bog htio.
Ostalo je čedo utkano u dušu. Majka je svoje oči obojila ljepotom ljubavi.
Gore sve četiri adventske svijeće. Proročka, betlehemska, pastirska, anđelova. Griju mi dušu. U duši mi svi oni od prošlog Božića.
Bože, hvala Ti za njih!
I svi oni tamo u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj…
Gospode, vrati ih kući, Gradu, vrati ih našim jaslicama. Onim na Trgu hrvatskih velikana. Do križa pobijenog u vodu satkanog od sedam režnjeva. Križa iz mača skovanog.
Svijeće mi ljeskaju u zamućenom pogledu. Želim ih Božićem zagrliti. Sve na postelju prikovane, bolesne. Pustiti da im Božić u dušu i srce uđe. Da im zatitra Zamfir na Panovoj fruli. Nježno im duši progovori.
Da Majku i Oca vidim. Da pred jasle stanemo.
Čedo je moje Anđeo Božji.
Milim pogledom punim ljubavi i majčinstva zbori Mama.
S neba nas gleda. A mi mu u kući jaslice kitimo. Svom Anđelu.
I, tako, dok gore sve četiri svijeće adventa, a badnjaci na ognjištu ognjem zbore, Božić je kročio Zemlji i ljudima dobre volje. Majka Marija u naručju drži Novorođenoga. Josip je sjeda na magare. Prekriva je vunenim plaštem.
- Herod hoće dijete ubiti. Marija, moramo bježati.
- Kamo, Josipe?!
- Ne znam. Anđeo mi je u snu Egipat spomenuo.•