Knjiga "Slatkovodni vapnenci: tenelija, miljevina i muljika - arhitektonsko-konstruktivna vrijednost i trajnost" na 285 stranica, autora doc. dr. sc. Krešimira Šaravanje i Frane Oreča, dipl. ing. rud., bit će promovirana u amfiteatru Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Mostaru u petak, 29. 11. 2024. godine, u 11 sati.
Večernji list: Frano i Krešimire, čestitke za vašu novu knjigu u nakladništvu Udruge "Zvuk kamena" iz Posušja i Sveučilišta u Mostaru (SUM)! Za početak, molim vas da nam ukratko predstavite Udrugu.
- Udruga za rudarstvo i geologiju "Zvuk kamena" utemeljena je prije 13 godina, s konkretnim programom rada u kojemu je posebna pozornost dana istraživanju i razvoju autohtonog kamena u Hercegovini, ali i puno šire. U proteklom razdoblju Udruga je samostalno izdala 4 zbornika radova (2011., 2012., 2016. i 2017.), a s Fakultetom građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Mostaru (FGAG SUM) organizirala je 4 međunarodna simpozija o kamenu pod nazivom "Hercegovina - zemlja kamena" (2013., 2015., 2018. i 2023. godine), uz izložbe fotografija, okrugle stolove i predavanja. Autori knjige su objavili više od 50 znanstvenih i stručnih radova o kamenu, od čega 30 radova, među kojima i doktorski rad, na temu slatkovodnih vapnenaca, rezultat čega je knjiga koja se promovira u petak. Treba spomenuti i izborne kolegije na diplomskom i doktorskom studiju FGAG SUM, u okviru kojih je urađeno 16 diplomskih radova…
Večernji list: Možete li nam nešto više o slatkovodnim vapnencima opisanim u knjizi?
- Riječ je o sveučilišnom udžbeniku u čijem je početnom poglavlju od preko 20 stranica dan povijesni osvrt na primjenu kamena u Bosni i Hercegovini. U ostalim poglavljima knjige detaljno su opisani slatkovodni, odnosno jezerski, sedrasti ili lakustrijski vapnenci, njihovi geološki uvjeti, svojstva, svi raspoloživi rezultati ranijih ispitivanja s rezultatima ispitivanja u okviru doktorskog rada, arhitektonsko-konstruktivne vrijednost i trajnost te zaključna razmatranja, s velikim popisom korištene literature i prilozima. Slatkovodni vapnenci su konstatirani u gotovo svim ugljenim bazenima, od Kamengrada i Cazina na sjeverozapadu BiH do Gacka i Miljevine kod Foče. U tektonskim potolinama nastalim u Dinaridima u neogenu, točnije za vrijeme cijelog miocena, formirana su slatkovodna jezera u kojima je dolazilo do njihova taloženja. Prikazani su slatkovodni vapnenci, od tenelije i (mostarske) miljevine (šire područje grada Mostara), svojevrsnih "kamenih blizanaca" koji se međusobno razlikuju po krupnoći zrna, preko (posuške) miljevine (Posuško i Roško polje, Vir, Rakitno te južni dio Duvanjskog polja) i muljike (jugozapadna i središnja Bosna), do njihovih "kamenih rođaka" - bosanske mošćanice (kod Zenice), plivita (kod Jajca) i bihacita (kod Bihaća), koji su međusobno su slični, ali ipak različiti, što se vidi iz različitih rezultata ispitivanja svojstava koji su detaljno prikazani u knjizi. Načelno možemo reći da odgovaraju klimatskim obilježjima područja na kojem se nalaze njihova ležišta, te se kao takvi koriste od davnina, sa svim dobrim i manje dobrim svojstvima. Neposredno nakon vađenja, dok sadrže kamenolomsku (majdansku) vlagu, su (vrlo) mekane strukture, pa ih je lako obrađivati klesanjem i rezanjem, što predstavlja veliku prednost kod izrade dekorativne plastike i ornamentalne skulpture. Kasnije stvaranje čvrste kalcitne skrame (karbonske rešetke) na površinama izloženim djelovanju atmosferilija štiti ih od oštećenja i čini čvršćim i postojanijim nego u trenutku obrade.
Večernji list: Što nam možete reći o arhitektonsko-konstruktivnim vrijednostima analiziranih slatkovodnih vapnenaca, odnosno građevina i spomenika u kojima su korišteni, te koliko oni znače za bosanskohercegovačku i za svjetsku graditeljsku baštinu?
- Slatkovodne vapnence, kao prirodan kamen koji je zahvalan za obradu i ekonomičan za primjenu, prepoznali su graditelji još od predrimskih vremena. Rimljani su ih koristili za zidanje stambenih, fortifikacijskih i drugih objekata, kao i za različite sakralne predmete. Korišteni su i za izradu sarkofaga kao rjeđeg načina pokapanja (sarkofazi u Potocima i Bačevićima kod Mostara te čuveni rimski sarkofag iz Vinjana kod Posušja), za gradnju ranokršćanskih bazilika i srednjovjekovnih sakralnih objekata, za izradu brojnih stećaka (nekropola Barzonja te čuveni stećci na Ričini kod Posušja)…
Tradicija gradnje slatkovodnim vapnencima nastavljena je u XVI. st. kada su u Mostaru ozidani brojni vjerski i javni objekti, uglavnom od tenelije, koja je izvanredno pogodna za izrađivanje raznih bogatih dekorativnih elemenata. Riječ je vrhuncu primjene materijala i tehnika gradnje i konstrukcija, ne samo XVI. st., pa se razdoblje od 1520. do 1585. godine smatra "I. zlatnim razdobljem građevinarstva u BiH". Izgrađeni su i brojni lučni kameni mostovi, među kojima i Stari most u Mostaru, najpoznatija građevina građena tenelijom, a i uopće slatkovodnim vapnencima u BiH, a prema Zvoniću, "upotrebljavana je u raznim oblicima, u kvaderima nekoliko tona teškim (svod Starog mosta), u manjim kockama i ugaonicima za zidanje zidova u lomljenim komadima kao ispuna zidova..."
Od kamena miljevine izgrađeni su brojni javni, vjerski i stambeni objekti na području Posušja i Mostara. I dok su posuškom miljevinom zidani zidovi kuća s fasadom, čime su smanjeni troškovi izgradnje (slično kao kod tenelije), objekti izgrađeni od mostarske miljevine su zaštićivani fasadama, uz primjenu druge vrste kamena u donjem dijelu objekta koji je u dodiru s tlom, što je dio tradicije gradnje, a dijelom je razlog veliko upijanje vode koje ima izravan utjecaj na smanjenje tlačne čvrstoće u uvjetima kvašenja i na otpornost prema mrazu. Nakon što je definirana nova austrougarska urbanistička matrica Mostara, osim javnih, vjerskih i drugih objekata, krajem XIX. i početkom XX. st. počela je intenzivna gradnja stambenih vila, gdje je u zidovima korištena miljevina, a u i ukrasnim profilacijama tenelija. Razdoblje austrougarske uprave u BiH je označeno kao 2. zlatno razdoblje građevinarstva u BiH, koje je Šaravanja u svom doktoratu "produžio" na razdoblje od 1850. do 1918. godine zbog intenziviranja gradnje obnovom i izgradnjom novih crkvi, ali i kamenih kuća u ruralnim područjima.
Treba naglasiti da su od slatkovodnih vapnenaca iz Bosne izgrađeni brojni javni i stambeni objekti u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu (Bihaću, Jajcu,…), uz izvođenje najfinije kamene ornamentike u eksterijeru i interijeru, kao i najčuvenije građevine u Beču (gradnja zgrade Opera te restauracija katedrale sv. Stjepana, najstarijeg i najznačajnijeg bečkog spomenika kulture početkom XIX. st.) i Budimpešti (Parlament - nekad najveća, danas treća zgrada parlamenta na svijetu)…
Slatkovodni vapnenci korišteni su za gradnju do završetka II. svjetskog rata, nakon čega su njihova vrijednost i kvaliteta osporene. Razlog su bila laboratorijska ispitivanja koja su pokazala veliko upijanje kamena i upitnu postojanost na mraz, a dominantno su se počeli koristiti beton i druga gradiva.
I dok su stoljećima slatkovodni vapnenci korišteni kao konstruktivni elementi za zidanje i konstruktivno-dekorativni elementi (kameni blokovi koji imaju svoje dimenzije/volumen unutar građevine), u novije vrijeme se koriste kao dekorativni element (obloga) za okomita oblaganja rezanim pločama različitih formata na pročeljima javnih i (stambeno)-poslovnih građevina u Mostaru. U knjizi su prikazani i razni proizvodi kamene galanterije od mostarskih slatkovodnih vapnenaca.
Večernji list: Osim arhitektonsko-konstruktivnih vrijednosti, knjiga detaljno govori i o trajnosti spomenutih vapnenaca?
- Osim genetskih i postgenetskih procesa, na trajnost slatkovodnih vapnenaca ugrađenih u kamene građevine i spomenike utječu i način eksploatacije te način obrade, ugradbe i održavanja kamena, kao i izloženost atmosferilijama. Na kamenu se događaju procesi promjena, odnosno trošenja kamena uslijed njegove interakcije s raznovrsnim uvjetima okoliša, tzv. vanjskim čimbenicima (utjecaj temperature, vlažnosti i kvalitete zraka, vjetrova, oborina, kiselih kiša, ispušnih plinova, mikročestica i organizama u zraku i vodi, štetnih soli, radijacije, zemljišta, biološke kolonizacije), uz destruktivno djelovanje čovjeka…
Pokušavamo izbjeći tzv. ugradbene (unutarnje) čimbenike: od izbora kamena, načina i dubine (često premale) vađenja iz ležišta (posebno za gradnju značajnih građevina), nedovoljno dugog odležavanja (skladištenja) nakon vađenja, neispravne ugradbe (slaganja kamena) u odnosu na njegov položaj u ležištu, a treba spomenuti i razne pogreške u obradi kamena i u izvedbi, kao i neodgovarajuće održavanje.
Uz navedeno, problematiku trajnosti kamena treba staviti i u kontekst njegove uporabne vrijednosti, odnosno je li ugrađen u vrijedni objekt kulturne baštine ili u neki manje značajan komercijalni objekt.
Stoga, za dobar izbor kamena značajni su ne samo vizualni pregled već i provođenje laboratorijskih ispitivanja, a posebno je značajno iskustvo u ranijim primjenama tog kamena u sličnim objektima. Tijekom dva tisućljeća primjene ovdašnjih slatkovodnih vapnenaca u građenju, graditelji su točno znali njihove mogućnosti i prednosti vezano za izvanredno laku obradu koja je omogućila dobivanje profinjenijih građevina, ali i ograničenja vezano za znatnu (do visoku) poroznost, male prostorne mase, veliko upijanje vode, relativno niske čvrstoće, slabu otpornost na habanje i upitnu otpornost na mraz nekih slatkovodnih vapnenaca, posebno u određenim klimatskim podnebljima, jer nisu iskusili intenzivne procese duboke dijageneze, pa su manje kristalni i manje gusti, a time i manje izdržljivi i osjetljiviji na procese kemijskog propadanja (otapanje i sulfacija) i propadanja uzrokovanom kristalizacijom (soli i mraz) u odnosu na geološki starije, kompaktne (guste) vapnence. Na njihovu trajnost utječe i način rezanja i postavljanja kamenih blokova, čija ugradba mora biti pažljiva i slična prirodnom položaju i smjeru kao u ležištu jer je kamen u tom položaju jači i manje ranjiv na nedostatke. Ako se pri obradi ne vodi računa o slojevitosti i o sekundarnoj ispucalosti, vlaga prodire u objekt pa kameni blokovi površinskog kamena s vremenom moraju biti zamijenjeni.
Treba posebno istaknuti da su s vremenom specifična i prostorna masa te poroznost i gustoća "zrelog kamena" općenito poboljšana, a poboljšavaju se i mehanička svojstva kamena, kao i otpornost na utjecaj atmosferilija.
O svojstvima i trajnosti analiziranih slatkovodnih vapnenaca najbolje svjedoči ugrađeni kamen u brojne građevine iz daljnje i bliže prošlosti, pa imajući u vidu kombinaciju navedenih klimatskih i drugih parametara, opće stanje građevina i spomenika od slatkovodnih vapnenaca u Mostaru i Hercegovini (i šire) je relativno dobro, što najbolje potvrđuju navedeni stećci i rimski sarkofag, izrađeni od posuške miljevine, koji su bili u teškim klimatskim uvjetima stotinama, odnosno čak tisućama godina, što govori ne samo o otpornosti na mraz, već i o ukupnoj trajnosti/postojanosti ovog kamena.
Večernji list: Čitajući knjigu i laik o kamenu može dosta naučiti. Kako ste uspjeli jednu ovako složenu temu objasniti tako da bude zanimljiva i pristupačna široj čitateljskoj publici?
- Mišljenja smo da će knjiga biti zanimljiva ne samo dobrim poznavateljima kamena već i brojnim čitateljima, posebno iz Mostara i Posušja, koji dobro poznaju opisane građevine i spomenike, a tome će pridonijeti čak 827 fotografija i karata, ali i jezik kojim je knjiga napisana. Knjiga je mogla imati veći format i puno veći broj stranica, ali su troškovi tiskanja, ali i veličina formata pogodna za držanje i čitanje knjige bili od presudnog značenja.
Večernji list: Kako vidite sadašnjost i budućnost primjene slatkovodnih vapnenaca kod nas?
- Već smo ranije napomenuli da je primjena slatkovodnih vapnenaca minimizirana polovinom prošlog stoljeća zbog sve većeg korištenja betona i drugih gradiva, ali i prestanka korištenja ne samo slatkovodnih vapnenaca već kamena kao gradiva kao konstruktivnih i konstruktivnih elemenata za zidanje te korištenja kamena kao dekorativnog elementa (obloge) na pročeljima javnih, poslovnih i stambenih građevina. Posljednjih nekoliko desetljeća imali smo lijepih primjera obnove, čak i gradnje novih kamenih objekata (imanje Stanić u Bijači kod Ljubuškog i drugi), koje je potrebno javno isticati i nagrađivati.
Nažalost, prolaskom trase autoceste preko najznačajnijeg ležišta kamena "Mukoša" kod Mostara ostajemo bez mogućnosti korištenja tenelije i mostarske miljevine za obnovu starih i gradnju novih građevina. Već odavno se ne koriste brojni manji (i veći) kamenolomi slatkovodnih vapnenaca u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, koji su napušteni i zaboravljeni, jer široke mogućnosti njihove primjene nisu prepoznate i iskorištene. Prema trendovima u suvremenoj arhitekturi, blještave, visokouglačane površine, posebno fasadne, odlaze u prošlost, a aktualni trend u arhitekturi je što prirodnije, mat, rustično, antikato, čemu ovi vapnenci idealno odgovaraju. Najčešći način njegove primjene, oblaganjem vanjskih fasada objekata bez arhitektonske kreacije, guši njihove prirodne izražajne mogućnosti, uz lakoću obrade, prihvatljivu cijenu i prefinjenost koji nas upućuju na kreativnost. Nedovoljno i neodgovarajuće korištenje izvanrednih svojstava ovog jedinstvenog AGK dijelom je posljedica odnosa projektanata k ovom dragocjenom kamenu, ali i nerazumijevanje njihovih klijenata, naručitelja posla. Stoga je ova knjiga, s jedne strane, svojevrsni "spomenik" slatkovodnim vapnencima i graditeljima, a s druge strane, njihov svojevrstan "in memoriam"!
Večernji list: Prije dvije godine objavili ste knjigu pod nazivom "Hercegovački suhozidi 1 - zamrznuta priča u kamenu o nekadašnjem življenju i odnosu prema okolišu" u nakladi od 800 primjeraka, koja je postigla veliki uspjeh u stručnoj javnosti. Krešo, što govorite svojim studentima građevinarstva o suhozidima i suhozidnim građevinama koje prkose vremenu i otvaraju brojna pitanja o našoj prošlosti?
- Ova knjiga je rezultat dugogodišnjeg proučavanja suhozida, kao "tehnike izgradnje zidova od kamena 'na suho', bez uporabe veziva (morta). Riječ je o značajnom elementu autohtone arhitekture istočnojadranske obale i njezina zaleđa, u koje spada i Hercegovina. Kao sveučilišni udžbenik predstavlja značajan iskorak u obrazovanju studenata građevinarstva, ali i svekolike javnosti jer je, nažalost, suhozidna gradnja slabo znanstveno i stručno vrednovana u odnosu na tzv. tvrdu ("živu") gradnju, koja koristi vezivno gradivo i koja se izučava na građevinskim i arhitektonskim fakultetima.
Svojim velikim uspjehom smatram da već 5 godina držim studentima predavanje na dodiplomskom i diplomskom studiju te da su teme obje knjige izborni predmeti na diplomskom i doktorskom studiju građevinarstva na FGAG SUM. O temi suhozidne gradnje napravljeno je nekoliko diplomskih radova te objavljeno 8 radova, među kojima i onaj na XVII. Svjetskom kongresu o suhozidima (2021.), gdje su predstavljeni hercegovački suhozidi.
U pripremi je i knjiga "Hercegovački suhozidi 2 - pogled s visine i iz blizine" u kojoj će biti prikazano tridesetak najznačajnijih suhozidnih građevina, koje će biti unesene u javnu bazu koju pripremamo na web-stranici suhozidi.ba, u koju će bilo tko moći unijeti slike i podatke o našim suhozidima. Troknjižje planiramo zaokružiti knjigom "Hercegovački suhozidi 3 - priručnik za obnovu i gradnju".
Uz uvažavanje impresivne materijalne pojavnosti građevina suhozidne gradnje, koje mogu biti na istom mjestu desetljećima, čak i stoljećima, iako preslagivane "bezbroj" puta, fenomenu suhozida treba pristupiti i kao nematerijalnoj baštini, odnosno umijeću (vještini) zidanja i primjene suhozida, koje polako izumire i treba ga sačuvati. Naglašavam jednostavnost same konstrukcije i formi te sukladno tome fleksibilnost primjene, nestabilnost strukture, ali i univerzalnost oblika na područjima pogodnim za takvu gradnju.
Treba naglasiti da je Ministarstvo kulture RH kao nematerijalno kulturno dobro zaštitilo vještinu zidanja usuho 2013. godine, nakon čega je zajedničkom nominacijom RH s još 7 mediteranskih zemalja umijeće suhozidne gradnje upisano na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva 2018. godine. Nažalost, to još nismo uspjeli postići u BiH. U predstojećem razdoblju čeka nas opsežan posao inventarizacije, odnosno popisivanja suhozidne gradnje, proučavanja njezina stanja i buduće zaštite njezine materijalne pojavnosti kroz prostorno-plansku dokumentaciju raznih razina.
Na koncu ovog vrlo kratkog osvrta o suhozidnoj gradnji dopustite nam citirati dr. Svena Kulušića koji kaže:
"Želim da prilikom 'skitanja' kamenjarima bacite oko na 'suludo - bez razloga' naslagano kamenje zidova koji ništa ne dijele i tragove nastambi u kojima se živjelo…
Isto tako želim da prema tom 'usuho' zidanom kamenju osjetite poštovanje i prepoznate zajednički spomenik ljudi i vremena koje je prošlo…
Nemojte nemarno rušiti taj kamen na kamenu, neka vječno stoji kao što su ga ostavili preci, neka njima služi 'na diku' a nama na ponos!".
Večernji list: Za kraj, tko će sve sudjelovati na predstavljanju knjige i što mogu očekivati oni koji dođu na promociju knjige?
- Očekujemo pun amfiteatar s gostima, sponzorima, kolegicama i kolegama građevinskim inženjerima i arhitektima, ali i drugim poznavateljima i ljubiteljima prirodnog kamena. Tu su i naši studenti kao potencijalni nositelji buduće primjene kamena.
Posebno ističemo dugogodišnju podršku Fakulteta kao ustrojbene sastavnice SUM-a, koji je sunakladnik obiju knjiga, a posebno podršku Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini (HAZU BiH) s kojom je Udruga "Zvuk kamena" potpisala ugovor o suradnji u okviru kojeg se polovinom sljedeće godine priprema izdavanje knjige "Kamen - prirodno bogatstvo i kulturna baština".
Promotori (recenzenti) knjige su redoviti profesori s FGAG SUM-a Ivo Čolak, prorektor SUM-a, i Mladen Glibić te redoviti profesori s Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Azra Kurtović i Đenari Čerimagić, a skupu će se obratiti i predsjednik HAZU-a u BiH akademik Mladen Bevanda. Promocija će biti medijski popraćena. Veselimo se vašem dolasku i nastavku druženja i razmjeni iskustava nakon završetka promocije!