Aluminij može ponovno postati generator razvoja cijele Hercegovine

Predsjednik Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš i v. d. direktora Aluminija Dražen Pandža u paralelnom intervjuu govore o stanju u hercegovačkom gigantu, mogućim rješenjima, koracima za njegov spas...

Hoće li se Aluminij ugasiti?

Miloš: Neće. Radnici i uprava učinili su i čine nadljudske napore... 


Što vam daje razloga za optimizam?

Pandža: Imamo kratkoročni plan kako riješiti ovaj gorući problem. A imamo i srednjoročne planove za stabiliziranje te dugoročne za potpuno normaliziranje poslovanja i strateško pozicioniranje Aluminija kako ovakve krize koje će se svakako događati i u budućnosti ne bi dovele u pitanje kompletno poslovanje kao što je sada slučaj. Trenutačna goruća kriza u kojoj se nalazi Aluminij nastala je, između ostalog, zbog ekstremno visokih cijena električne energije koje su se poklopile s ekstremno visokim cijenama glinice. S ovim problemom suočeni su gotovo svi svjetski proizvođači aluminija. No, za razliku od nas, ti kombinati u ovakvim kriznim situacijama imaju podršku države jer je gotovo nemoguće da bilo koji aluminijski kombinat vlastitim snagama prebrodi ovakvu krizu izazvanu ekstremnim poskupljenjima dviju osnovnih sirovina koje koristimo u proizvodnom procesu.

Ne ovisite, dakle, sami o sebi? Postoji li još uvijek opasnost ili mogućnost da zaposlenik NOS-a stisne gumb i Aluminij se ipak ugasi bez obzira na planove koje ste spomenuli?

Pandža: Stanje jest vrlo kritično, ali nije baš jednostavno stisnuti sklopku i isključiti Aluminij s napajanja električne energije. Poduzete su razne vrste mjera i u tijeku su ozbiljni pregovori sa svim zainteresiranim stranama. Uspjeli smo osigurati opskrbu električnom energijom za idućih nekoliko dana. Premda je to mali korak, on nam daje razlog za optimizam. Radimo na osiguranju opskrbe električnom energijom za iduće mjesece. Vjerujem kako su sada svi akteri uključeni u ovaj proces postali svjesni težine stanja, ali i uvidjeli da postoji rješenje za Aluminij. Ako osiguramo struju za idućih nekoliko mjeseci, uvjeren sam da ćemo u tom razdoblju naći i dugoročno rješenje za opstanak i stabilno buduće poslovanje.


S kim, tko su vam partneri?

Miloš: Partner nam je u prvom redu Vlada FBiH, ali i naši partneri iz Republike Hrvatske te lokalni partneri. S Vladom FBiH imamo intenzivnu komunikaciju kako bismo u dogovoru s elektroprivredama osigurali kratkoročnu i srednjoročnu opskrbu električnom energijom.


Poznato je da ovdje radi 1000 ljudi, o ovoj kompaniji ovisi sudbina više tisuća, ali istina je i da na svakoj toni metala ova kompanija “zaradi” gubitak od 600 dolara i ima akumuliranih 310 milijuna KM gubitaka. Ima li smisla nastavljati rad?

Pandža: Naši poslovni rezultati u pojedinim razdobljima u protekle tri godine jasno i nedvojbeno svjedoče da pri normalnim tržišnim i burzovnim uvjetima Aluminij može pozitivno poslovati. Zbog ogromnih starih dugova te izostanka potrebne podrške od države, odnosno entiteta, u protekle tri godine nismo bili u stanju konsolidirati poslovanje Aluminija. Stoga smo cijelo vrijeme bili prinuđeni električnu energiju i glinicu nabavljati jednokratno, kratkoročno i po mnogo višim cijenama nego pri kupnji na dulje vrijeme.


Zašto niste mogli kupovati po povoljnijim cijenama na dulje razdoblje, što vas je u tome priječilo?

Pandža: Priječilo nas je što nismo imali dovoljno novca za takve ugovore, odnosno nismo mogli dobiti bankovna jamstva za kupnju na dulje razdoblje. A bankovna jamstva nismo mogli dobiti zbog dugova koje smo naslijedili. Tražili smo i podršku Vlade FBiH u vidu jamstava za plaćanje električne energije, ali ni ta jamstva nismo dobivali. Stoga nismo mogli sklapati dugoročne i povoljne ugovore o nabavi struje i glinice, nego smo bili prisiljeni kupovati manje količine po višim cijenama. Dok je stanje s cijenama struje i glinice bilo koliko-toliko normalno, mi smo nekako uspijevali preživljavati i poslovati, unatoč ogromnim dugovanjima, hipotekama i kratkoročnim nabavama po višim cijenama. No kada su cijene struje i glinice ekstremno porasle, dovedeni smo u situaciju da uz vlastite potencijale jednostavno nismo u stanju preživjeti ovaj burzovni i cjenovni udar.

Miloš: Mi smo predvidjeli da će prije ili kasnije doći do ovakve situacije, nismo baš očekivali ovoliko ekstremno visoke cijene, ali smo znali da će nastupiti razdoblja vrlo nepovoljna za kratkoročnu kupnju. Stoga smo mjesecima i godinama prije ovoga slučaja upozoravali svoje partnere i vlasnike, u prvom redu Vladu FBiH, te pokušavali s Vladom napraviti aranžman koji nam može osigurati stabilnost i u ovako ekstremnim situacijama na tržištu. Vlada je pokazivala razumijevanje, ali nije bilo konkretnih mjera. Također, pokušavali smo riješiti i pitanje dugovanja te pronalaska strateškoga partnera, odnosno stvoriti pravni i poslovni okvir koji će Aluminiju omogućiti opstanak i dugoročno stabilno poslovanje.

Što ste sve poduzimali i predlagali, što ste nudili kao rješenje?

Miloš: Poslane su stotine dopisa i održane stotine sastanaka s FMERI-jem, DERK-om, NOS-om i ostalim državnim tijelima koji nisu urodili očekivanim uspjehom. Dio duga koji imamo prema JP EP HZ HB je reprogramiran, ali isti nije ni u jednom dijelu otpisan niti odgođen na dulje razdoblje. Bez uspjeha je prošlo i pregovaranje da se određene hipoteke brišu radi mogućeg kreditiranja kod poslovnih banaka. Plan restrukturiranja koji je uključivao pregovore s komitentima nije bio uspješan jer su svi komitenti kao preduvjet tražili otpis ili restrukturiranje duga prema JP EP HZ HB. No, i uz dobru volju JP EP HZ HB da se ide u smjeru otpisa ili restrukturiranja duga, nedostajala je reakcija Vlade, odnosno odluka Vlade FBiH da se ide u tome smjeru. Već smo spominjali svoje zahtjeve i nedostatak podrške Vlade FBiH u vidu jamstava za plaćanje električne energije, kao i subvencioniranje dijela troškova u razdobljima ekstremno visokih cijena električne energije. I uz stalno traženje da Vlada FBiH prepozna Aluminij kao kompaniju od strateškog interesa za FBiH, bez uspjeha su prošli naši zahtjevi da dobijemo bilo kakav poseban status. Kao što sam rekao, Vlada je pokazivala zanimanje i razumijevanje za našu situaciju, osobito premijer Novalić, dopremijerka Milićević i ministar Džindić, ali se to razumijevanje do sada nije materijaliziralo u konkretnu pomoć. Zbog svekolike javnosti želim naglasiti kako Aluminij samo traži status jednak onom ostalih proizvođača aluminija u EU i našemu okruženju. Ništa više od toga.


Ako je tako bilo posljednjih godina, zašto očekujete da će se nešto promijeniti u sljedećim danima?

Miloš: Zato što je napokon svim akterima postalo jasno da je situacija kritična i da stvarno više nema ni vremena ni mogućnosti za bilo kakva odgađanja i odugovlačenja. Ako i ovaj put izostane konkretna i snažna podrška svih naših partnera i vlasnika, vrlo brzo može doći do kolapsa cijeloga sustava. Vjerujem kako nikome od njih to nije cilj i da ćemo ovaj put dobiti hitnu i konkretnu podršku te uskoro pronaći model strateškog repozicioniranja Aluminija.

Koliko znam, Aluminij već neko vrijeme ima potpisan sporazum s Vladom Federacije BiH. Što je sadržaj tog sporazuma i kako ide njegova realizacija?

Pandža: Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade FBiH i Aluminija d. d. Mostar potpisan je još 2006. godine. On je jasno definirao postupanja i odgovornost obiju ugovornih strana u rješavanju brojnih značajnih pitanja. Aluminij je ispunio sve svoje obveze iz ovoga sporazuma, kao i iz pratećih aneksa, ali, nažalost, Vlada FBiH nije ispunila svoj dio obveza. Posebno u pogledu članka 33., aneksa 8. od 17. lipnja 2013. u kojem Vlada preuzima obvezu rješavanja pitanja opskrbe električnom energijom. Aneksom 8. Vlada se obvezala na subvencioniranje dijela troškova za električnu energiju. Naglašavam kako takav status u svojim državama imaju svi proizvođači aluminija u EU i okruženju. Dakle, Aluminij ne traži ništa više nego što imaju i ostali kombinati u EU i okruženju.

Miloš: Nažalost, u dijelu javnosti stvorena je slika koja Aluminij prikazuje kao kroničnog gubitaša koji loše rezultate svoga poslovanja i svoje dugove prebacuje na teret drugih poslovnih subjekata i preživljava zahvaljujući subvencijama države. To jednostavno nije istina. Premda to po svim međunarodnim poslovnim standardima zaslužuje, Aluminij nema povlašten ni poseban status u FBiH niti Vlada subvencionira njegovo poslovanje. Da se Vlada BiH samo držala onoga što piše u spomenutom aneksu 8. i što su u više navrata obećavali, trenutačna situacija ne bi bila ni približno ovako kritična i dramatična. Osim toga, Aluminij je od 2007. najveći potrošač električne energije u BiH, koji je u skladu s postojećim propisima do sada platio više od 200 milijuna KM Elektroprijenosu BiH, oko 20 milijuna KM NOS-u BiH te od 2016. oko 5 milijuna KM Operatoru za obnovljive izvore energije. Struju koju kupujemo od EP HZ HB ne plaćamo po subvencioniranim, nego ponekad i po neopravdano visokim cijenama. Istina je da imamo velik dug prema EP HZ HB, ali je istina i da smo uredno plaćali sve svoje tekuće obveze te da smo uspjeli vratiti dio staroga duga. Točno je da nam EP HZ HB pomaže nositi dio opterećenja koja imamo i zahvalni smo im na tome jer bez njihova razumijevanja do sada bilo bi nemoguće poslovati, ali želim naglasiti kako stvari nisu crno-bijele i kako Aluminij nije parazit koji živi na tuđi račun. Dapače, iz prethodno navedenog vidljivo je da kompanije i institucije u okviru elektroenergetskog sustava BiH i FBiH svoje financijsko poslovanje u značajnoj mjeri naslanjaju na plaćanja iz Aluminija. Stoga bi i njima i Vladi FBiH trebalo itekako biti u interesu da Aluminij preživi i stabilizira svoje poslovanje.


Koje konkretne mjere u ovoj situaciji očekujete od Vlade s kojom imate sporazum koji se ne realizira već 5 godina?

Pandža: Nadamo se da će Vlada FBiH na današnjoj sjednici donijeti nekoliko konkretnih mjera kao što su: izdavanje naloga EP HZ HB da nastavi vršiti opskrbu Aluminija električnom energijom do kraja godine; žurna deblokada računa Aluminija od Elektroprijenosa BiH; sprječavanje blokade od EP HZ HB, NOS-a i OIEiK-a prema Aluminiju i Al Tradeu; reprogram duga prema NOS-u, OIEiK-u i Elektroprijenosu uz poček od 12 mjeseci; odobrenje zahtjeva za kredit Razvojne banke koji je u procesu obrade; interventna novčana mjera zbog nelikvidnosti Aluminija; itd. Cjelovito strateško rješenje je organiziranje posebne tematske sjednice Vlade i donošenje posebnog zakona o Aluminiju kojim bi on dobio status jednak onom ostalih aluminijskih kombinata u Europskoj uniji i okruženju.


Vidite li i vlastitu odgovornost za trenutačno stanje u kojem se Aluminij nalazi?

Pandža: I u našem radu, kao i radu prethodnih uprava, sigurno je bilo propusta, određenih nesnalaženja i loših poteza. Nikoga iz uprava Aluminija ne treba amnestirati od odgovornosti. Ipak, ako dopuštate, ovom prigodom želim istaknuti što smo sve dobroga napravili u prethodne tri godine. Svim kupcima podigli smo premije i tako ostvarili dodatan prihod za Aluminij u iznosu od 36 milijuna dolara. Stalnim nadzorom popravili smo kvalitetu glinice i time povećali prihode za šest milijuna dolara. Smanjili smo za trećinu narudžbe glinice od Glencorea u korist domaćeg proizvođača Alumine iz Zvornika, s tim da Alumina Zvornik nabavlja boksit iz Posušja, čime smo izravno pozitivno utjecali na domaću proizvodnju. Od 1. siječnja 2017. do sada na ime staroga duga platili smo: 9 milijuna KM EP HZ HB; više od 16 milijuna KM poslovnim bankama; 8 milijuna KM malim dobavljačima. U svrhu smanjenja potrošnje električne energije uveden je princip najskupljeg sata te je započeto, u nikad do sada viđenom obujmu, vršiti pretapanje. Uz sve to, udio plaća u strukturi rashoda je smanjen s 9% na 6%. Navedeni poslovni rezultati u protekle tri godine jasno i nedvojbeno svjedoče da pri normalnim tržišnim i burzovnim uvjetima Aluminij može pozitivno poslovati.


Je li vaš propust što niste ranije javno reagirali i poduzeli neke mjere kako bi se ova situacija izbjegla ili barem ublažila?

Pandža: Možda smo trebali biti malo radikalniji u javnim istupima i uporniji u zahtjevima koje smo upućivali Vladi FBiH. Bilo je određenih nesnalaženja na tom području, ali, s druge strane, i mnoštvo aktivnosti koje smo poduzimali kako bi se ova situacija izbjegla ili kako bismo ju dočekali spremniji. Među ostalim, organizirali smo i sastanak Glencorea, našega najvećega partnera, i Vlade FBiH. Vlada je i od Glencorea dobila informaciju kako je uistinu stanje na svjetskome tržištu vrlo nepovoljno za aluminijske kombinate. Zbog toga je i Glencore bio spreman financijski pomoći Aluminiju da iziđe iz ove teške situacije. Jedini Glencoreov uvjet bio je da se i Vlada FBiH aktivno uključi u rješavanje ovih problema. Nažalost, ni taj sastanak nije rezultirao uspjehom.


U javnosti, osobito među radnicima, postoji teorija kako se Aluminij želi svjesno ugasiti ili se radi na “neprijateljskom preuzimanju”. Kako to komentirate?

Miloš: Uvjeren sam da to nije tako, ali dopuštam i mogućnost da griješim. Problemi u Aluminiju se jednostavno jako dugo akumuliraju i ne rješavaju, ali mislim da je sazrjelo vrijeme za konkretne mjere i strateške poteze.

Kao jedno od “rješenja” spominje se stečaj Aluminija. Što bi to značilo?

Pandža: Stečaj nije uopće rješenje za Aluminij upravo zbog proizvodnog ciklusa koji se ovdje neprekinuto odvija. U svakom trenutku morate imati osiguranu električnu energiju, glinicu i sve ulazne sirovine. Proizvodnja je kontinuirana 24 sata. Ako, pak, proglasite steča, suspendiraju se svi postojeći ugovori, od nabave glinice do struje... U slučaju stečaja postavlja se pitanje zašto bi netko kome smo mi ostali dužni nastavljao isporučivati sirovine Aluminiju, a da ne uplatite novac kao predujam. Ako je cilj nastavak proizvodnje, stečaj nije rješenje jer je mnogo skuplje proglasiti stečaj i nastaviti proizvodnju nego srednjoročno sanirati dugovanja i nastaviti proizvodnju bez stečaja i prekida.


Kakve bi bile posljedice najcrnjeg scenarija, odnosno gašenja Aluminija?

Miloš: Posljedice bi bile katastrofalne. Kolaps sustava na koji je izravno uvezano 900 ljudi, a neizravno i nekoliko desetaka tisuća, sigurno bi izazvao velike socijalne i gospodarske probleme. Gašenjem Aluminija izvršio bi se ogroman udar na fiskalnu stabilnost ZZO Mostar, SKB Mostar i drugih javnih institucija koje su vezane uz Aluminij. Gašenjem bi prestalo stvaranje novih financijskih vrijednosti, kao i obrt novca koji iznosi skoro milijardu KM (uvoz-izvoz, bilanca FBiH, itd). Značajan udar bi se ostvario i na bankarski sektor jer bankovna zaduženost Aluminijevih zaposlenika iznosi oko 20 milijuna KM. Elektroenergetski sustav BiH izgubio bi najvećeg potrošača, što bi izazvalo određene probleme u mreži i odrazilo se na njezinu stabilnost. Gašenjem Aluminija akumulirani dugovi ne bi se naplatili niti bi se osigurala buduća dobit poslovanja, čime bi se investicijska sposobnost glavnih vjerovnika i dobavljača u velikoj mjeri urušila. Uz sve to, gašenje proizvodnje je nepovratan proces, stoga smatram kako je interes ne samo zaposlenika Aluminija, njihovih partnera i kooperanata nego i cijele društvene zajednice, entiteta i države da Aluminij preživi, nastavi s poslovanjem i ponovno postane generator razvoja cijele Hercegovine i države BiH.•