Mjesto objave pravde svjetskog sudišta postalo je svjetsko “mjesto zločina”. Strašna tragedija za izricanja presude šestorici Hrvata trajno je obilježila cjelokupan rad Međunarodnog kaznenog tribunala za područje bivše Jugoslavije u Haagu. Nedopustivo je da se takvo što dogodi i u najgoroj sudnici na svijetu, u iole ozbiljnom i jeftinom sustavu, a dogodilo se na mjestu svjetske pravde pod okriljem Ujedinjenih naroda.
Naredbom suca Carmela Agiusa da se spusti zastor u sudnici kako bi što manje očiju vidjelo dramu u kojoj se gasio život generala Slobodana Praljka nakon što je s prijezirom odbacio izrečenu presudu, na simboličan se način spustio zastor i na djelitelje svjetske pravde za područje bivše Jugoslavije. Premda je odgovornost za to što se dogodilo na tajništvu suda i nizozemskim vlastima.
Stvorili novo kazneno djelo
Osuda šestorice Hrvata u BiH iznad svega je presuda izrečena i hrvatskom narodu u BiH. Njemu je ionako bio ugrožen opstanak. Svi su nešto dobili, osim Hrvata u BiH koji iz dana u dan gube sigurnost i budućnost. Prema zadnjem popisu, udio Hrvata u BiH pao je na 15% te im se razmjerno broj najviše smanjio, dok se kod nekih i povećao. S obzirom na to da je prošao udruženi zločinački pothvat, bez obzira na to je li u njemu sudjelovao i hrvatski vrh, taj pothvat obuhvaća i sve one neimenovane nositelje vojnih i političkih funkcija u BiH koji su bili dio tog UZP-a. I, ovisno o hijerarhijskom položaju, taj oblik odgovornosti obuhvaća sva ona zla koja su se dogodila na području njihove nadležnosti pa i ona za koja nisu znali, a kamoli da su u njima izravno sudjelovali. Stoga je u pravu bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač kad je jučer na HRT-u ustvrdio: “Moramo učiniti sve da ne dođe do kriminalizacije Hrvata u BiH”. Haaška osuda mogla bi samo dati nekritički poticaj istragama i procesima. I Hrvati su činili zločine u BiH te oni kojima se to dokaže moraju za svoja djela i odgovarati. Ali haaška pravda u nemogućnosti da dokaže odgovornost pojedinaca za zločine, uvela je UZP kao neki oblik kolektivne odgovornosti, a osobito je sporan njegov najširi, treći oblik za koji su šestorica proglašena krivima. Premda bez utjecaja na kaznu, što je također inventivno.
Svojedobno, 2011., u povodu presude generalima Gotovini i Markaču, danas pokojni akademik Željko Horvatić uime Hrvatske akademije pravnih znanosti rekao je: “Zajednički zločinački pothvat izmislili su haaški suci” te su kroz svoje presedane (u slučaju Tadić) “svojom definicijom zajedničkog zločinačkog pothvata stvorili novo kazneno djelo”. Ta je pravna konstrukcija zapravo slatki san svakog tužitelja, vrlo rastezljiva kategorija, pa ga tako drugo vijeće Haaškog suda nije našlo za srbijanski vojni i politički vrh čak ni u slučaju Ratka Mladića. A neki iz vrha JNA ni po kriterijima tužiteljstva nisu zaslužili da budu dio UZP-a. Također, u slučaju Mladića nije bilo međunarodnog sukoba, a u ovom slučaju žalbeno vijeće je još i proširilo međunarodni karakter sukoba. Doduše, to ne znači osudu Hrvatske. Na kraju, Hrvatska se (o)branila u BiH. Zar je to zločin!? Osjećaj nepravde bit će tim izraženiji ako je UZP-om obuhvaćena i hrvatska politika, koja je prihvatila sve mirovne dokumente o BiH, Hrvati su se na referendumu izjasnili za BiH, Hrvatska je primila stotine tisuća izbjeglica, vlada BiH održavala je sjednice u Hrvatskoj’..., i onda bi konačni zaključak trebao biti da je sve to rađeno kako bi bila stvorena Banovina Hrvatska. Na koncu, i Tuđmanovi transkripti govore da su se u ratnim okolnostima sve opcije morale uzeti u obzir, ali presudni su bili stvarni politički potezi. Sama presuda šestorici Hrvata, bez obzira i na njezin sadržaj koji ćemo znati tek nakon objave cjelovite odluke, u svakom slučaju nije i osuda Hrvatske kao države članice EU i NATO-a. Sud u Haagu sudi pojedincima, a ne državama. U Haagu se nije sudilo ni bivšem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i Janku Bobetku, čak i ako se njihova imena spominju u UZP-u. U svakom slučaju, presuda u BiH na međunarodnom planu je opterećujuća i za Hrvatsku, i za sve njezine vlade, koje će morati odgovoriti zašto do pred sam kraj, kad je već bilo prilično kasno, a pogotovo nakon oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača, Haag više nije bio njihova briga. Teoretski, postoji mogućnost revizije presude u roku od godinu dana, kao u slučaju Veselina Šljivančanina, ali kako je i odvjetnik Ivo Farčić upozorio, za takvo što potrebna je velika logistika s obzirom na složenost slučaja.
Nažalost, i posljednja presuda izrečena prije zatvaranja MKSJ-a prema onomu što se za usmene objave moglo čuti, ostavila je dojam traljavosti i površnosti. Čuli smo od suca Agiusa da je žalbeno vijeće štošta utvrdilo drukčije od raspravnog, pa i donijelo drukčije pravne zaključke, u korist obiju strana. Čuli smo i da bi im trebalo novo suđenje, ali ga neće biti jer to nema bitnog utjecaja na osudu koja je potvrđena. S obzirom na sve, lako je moguće da su optuženici još i dobro prošli, jer tko zna kad bi se novo suđenje okončalo i s kakvim ishodom.