Ante Damjanović, bio je jedan od organizatora i sudionika Bijelog puta za Bosnu Srebrenu i Lašvansku dolinu, piše Centralna.ba. Prošao je mnoga ratišta, a kako nam je kazao nije mogao gledati da Srednja Bosna bude novi Vukovar…
Centralna: Jedan ste od organizatora i sudionika Bijelog puta. Kada ste dolazili u Srednju Bosnu kakvi su bili vasi prvi dojmovi, što ste očekivali da ćete zateći i što je bio ključni trenutak da se priključite ovoj humanitarnoj akciji?
Ante Damjanović: Odluku da dođem u Lašvansku dolinu donio sam iz straha da se u Srednjoj Bosni ne dogodi zlo kakvo se dogodilo u Vukovaru. Vukovar je bio moja mora. Nisam znao kako mogu Hrvatima Srednje Bosne pomoći, ali sam mislio da moram barem doći i vidjeti. Jer će mi se tamo samo kazati što mi je činiti. Moći ću barem svjedočiti iz prve ruke. Moći ću biti autentičan. Vjerodostojan. Tako je nekako i bilo.
Centralna: Je li postojao strah, nesigurnost dok ste razmišljali o izvedbi Bijelog puta, dakle vjerojatno ste imali na umu sve potencijalne opasnosti s kojima su se sudionici Bijelog puta mogli susresti na putu do Nove Bile?
Ante Damjanović: Koncem rujna 1992. sam sudjelovao sa dvojicom svojih suboraca u organizaciji jednog humanitarnog konvoja koji je jednim dijelom pomoć slao Hrvatima a drugi Bošnjacima u Tuzlu i Kalesiju. Odabrao sam otići upravo u Tuzlu. Bio je to dugo i traumatično iskustvo. Na ulasku u Kalesiju poginuo je naš domaćin iz Tuzle, a još trojica su ranjeni. Nakon takvog iskustva nisam imao nikakve iluzije o tome što možemo očekivati. Za razliku od mene mnogi sudionici Bijelog puta nisu imali takvo iskustvo i išli su uglavnom bez straha. Činimo dobro, idemo pomoći ljudima u nevolji. Božić je. Nosimo poruku mira i nade. Visoka politika je postigla dogovor. Prati nas UNPROFOR (ili bio IFOR, ne znam više). Tko može imati išta protiv nas. Mislim da je to bio dominantan osjećaj kod većine sudionika konvoja. Možda je i dobro da je tako bilo, jer je među sudionicima konvoja bilo manje nervoze nego što je bilo za očekivati, u vremenu čekanja da se dobiju sva dopuštenja za prolaz. Dolazak do prvih kuća u kanjonu Bistrice vrlo brzo je pokazao kako stvari zapravo stoje.
Centralna: Pri samom dolasku tko vas je primio, s kime ste najbolje surađivali za vrijeme vašeg boravka u Srednjoj Bosni?
Ante Damjanović: Kako sam bio član Sanitetsko stožera HVO, s mojim dolaskom su paket radiom bili upoznati liječnici. U prvom redu doktor Drago Džambas. Kako je improvizirana bolnica u Novoj biloj bila primarno crkva tako sam odmah prihvatio i toplu prijateljsku ruku fra Grebe i vjernog mu i samozatajnog fra Zorana. Liječnici i svećenici su bili moja snaga, moj najsigurniji i najobjektivniji izvor informacija. Tako se rodilo prijateljstvo sa ravnateljem bolnice Tihomirom Perićem, Vladom Tabakom, Ivankom Šimić, Ankicom Kolar, Zoranom Pocrnjom… U slijedećem socijalnom krugu prihvaćen sam, nakon ne tako kratke skepse i od ljudi od pera – Zvonimira Čilića, Željae Kocajea, Srećka Stipovića, pokojnog Ante Marijanovića… Nisu znali gdje bi me svrstali – nevojničkog izgleda, slabovidan, s bradom, radoznao, prepun pitanja i sa malo odgovora… Nisu znali što bi sa mnom. Bi li mi povjerovali ili bi me se klonili. Uglavnom, nakon što sam prošao njihovu „provjeru“ povjerovali su da mogu biti njihov trbuhozborac pa čak i glasnogovornik. Vjerodostojan svjedok patnje, straha i života ovdašnjeg hrvatskog naroda.
Centralna: U kojoj mjeri je Bijeli put ujedinio Hrvate BiH i Hrvate iz cijelog svijeta?
Ante Damjanović: Ideja je bila da ostanem tjedan dana u enklavi. Znao sam da će biti dulje. Došao sam helikopterom (u kojem je bio i zapovjednik ZP Vitez Tihomir Blaškić sa suprugom), propustio jedan i vratio se slijedećim. U mojih četrdesetak dana boravka u Srednjoj Bosni helikopteri su sletjeli i odletjeli dvaput. S drugim sam se vratio. U Mostaru su me čekali kao zapete puške moji prijatelji pokojni Ivan Bagarić, pomoćnik ministra obrane i Načelnik saniteta HVO, profesor Slobodan Lang – Premudri, i Branko Čulo – Duh sveti. Krenuli smo u Zagreb, i vrtjeli stotine ideja. Ni jednog trenutka nismo sumnjali da ćemo imati pomoć Šuška, Hebranga, Njavre, Kostovića, Zdravke Bušić… I što je najvažnije predsjednika Tuđmana. Gostovanje na HTV-u tzv prime timeu, u političkom magazinu „U krupnom planu“, voditeljice Ljiljane Bunjevac Filipović odvelo je Bagarića, Langa i mene u domove i srca Hrvata u domovini i svijetu. Bilo je to ratno doba kad su Dnevnik i političke emisije bili obvezno štivo prije spavanja. Sjetio sam se potkraj Dnevnika da je u Lašvanskoj dolini najviše struje bilo upravo u doba Dnevnika u 19,30, pa sam zamolio Ljiljanu Bunjevac da se odmah na ekranu počne vrtjeti tekstualna objava da će nakon Dnevnika biti emisija o stanju u Srednjoj Bosni, sa gostima tim i tim. Jer je cilj bio da tu emisiju i tu atmosferu vide upravo Hrvati Srednje Bosne. Da vide da nisu sami. Najveći problem je bio što nikog od mojih prijatelja koji su pripremali video materijale nisam mogao uvjeriti da video materijal ne smije biti dulji od tri minute. Jer, „kako ćeš bolan našu muku sažet u tri minute“! Uglavnom, nakon te emisije (u kojoj su me pitali i za Džambasove Bučiće) pokrenula se rijeka dobrih želja i htjenja da se učini sve da Lašvanska dolina ne postane novi Vukovar. Nakon te emisije ali i silnih promocija koje smo imali po svim mogućim tribinama, institucijama, više nije bilo nikoga, kako je to rekao Premudri, „tko bi imao pravo reći da nije upoznat sa stanjem u Srednjoj Bosni, pa je samim time postao i odgovoran za sudbinu tamošnjih Hrvata“. Čak je bio slučaj da su ljudi iz Austrije autobusom došli dati krv.
Centralna: Kako danas gledate na polozaj Hrvata u srednjoj Bosni?
Ante Damjanović: U srednjoj Bosni sam prvi put bio upravo u doba rata. O tamošnjim Hrvatima sam znao samo iz Andrićevih i ponešto iz materinih priča. Upoznao sam ih u doba kad je pomalo kopnila nada. Kad nije bilo ni goriva, ni struje, ni vode, ni hrane. Kad je bolnica bila puna ranjenika. Kada se ranjenike nije moglo evakuirati u Split. Kad se ljude pokapalo noću. Kad je Zoran Pocrnja porađao žene u nemogućim uvjetima. Dijelio sam s njima obroke leće koja nakon toga nikad više nije bila na mom meniju. Upoznao sam njihove suze kad bi iz nijemog pogleda dr Perića, Tabaka ili Kuliša saznavali da su upravo ostali, kao na traci, bez nekog svoga. Upoznao sam im suze radosnice kad smo došli s konvojem. Mi smo samo došli pokloniti se onima koji su tako nepokolebljivo branili svoj dom. Vaša nepokolebljivost vas je održala. Sada se samo, valjda, branite, kako se to kaže – drugim sredstvima. Želim vjerovati da ste jednako nepokolebljivi.
Centralna: Za kraj našeg razgovora. Kada ste odlazili i sumirali stanje na terenu, sto ste iz srednje Bosne prenijeli ljudima na Pantovčaku i kakve su bile njihove reakciie?
Anto Damjanović: Bagarić i ja smo najprije išli kod ministra Šuška. Saslušao nas je i nazvao odmah Zdravku Bušić, tražeći je da nam odmah dogovori sastanak sa predsjednikom Tuđmanom. Predsjednik Tuđman bio fascinantan.. Na sastanku su bili neki od njegovih ključnih suradnika. Teško je podnio moje kazivanje. Bio je iznenađen rijetkim helikopterskim letovima. Tražio je da se odmah nazove generala Bobetka. Rekao je da „helikopteri moraju letjeti, ako treba svaki dan“. Pitao je što predlažemo? Rekli smo široku akciju koja će rezultirati konvojem. Tko će to voditi? Profesor Lang, rekao je Bagarić. Ne treba smetnuti s uma da je bolnica u Novoj Biloj nikla upravo na zasadama Bijelog puta. Kako bi to rekao moj prijatelj Bagarić, sve je dogovoreno u „dvi riči“. Predsjedniče, moramo sagraditi bolnicu u Novoj Biloj, rekao je Bagarić. Razumije se! Počnite s pripremom, odgovorio je predsjednik Tuđman.
Za kraj želim podastrijeti jednu od bezbroj nevjerojatnih priča Branka Čule – Duha Svetog. Kaže Čulo da se za prvu godišnjicu Bijelog puta u Srednjoj Bosni rodilo 200 djece više nego godinu prije Bijelog puta. Priželjkujem da je to istina jer, rekao je Duh Sveti. Ili se Čulo ovaj put ipak malo zaigrao.
Sretan Božić i obilje Božjeg blagoslova, trpeljivosti i bezazlenosti poručio je gdin Ante Damjanović.