U prošlu nedjelju, 18. kolovoza, navršilo se 90 godina od rođenja Vladimira Vlade Puljića, mostarskog akademskog slikara, pedagoga, antologijskog pjesnika i dobrog duha Mostara i Hercegovine. Bio je hodajući arhiv hercegovačkog humora, posebno mostarskog. Mostarci svoje duhovite sugrađane tradicionalno nazivaju liskama, po istoimenoj ptici. A Vlado je bio liska nad liskama. Bio je poseban, jedinstven i svoj po mnogočemu. Zanimljivo je to da je rođen u Zagrebu. Bilo je to 18. kolovoza 1934. godine. Kao dijete s roditeljima i sestrom preselio se na Bunu kod Mostara. Nedavno smo u ovoj kolumni pisali o kulturnim i drugim poveznicama Zagreba i Mostara te objavili zanimljivu anegdotu o Vladi i ta dva grada. Na otvaranju svoje izložbe slika u zagrebačkoj Mimari okupljenima je rekao kako je rođen u Zagrebu i da se s roditeljima i sestrom preselio na Bunu kod Mostara te naglasio:
- Toga dana četvero Hercegovaca bilo je manje u Zagrebu!
Svi nazočni grohotom su se nasmijali i tako ismijali tadašnji besmisleni animozitet pojedinaca prema Hercegovcima. Vlado je pučku školu završio na Buni, nižu gimnaziju u Širokom Brijegu, Školu za primijenjenu umjetnost završio je u Sarajevu 1954. godine, a potom 1958. godine Akademiju za primijenjene umjetnosti u Beogradu. Imao je niz samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugdje. Njegovi šipci, smokve i hercegovački pejzaži u tehnikama ulje na platnu i akvarel bili su jedinstveni te su postali nadahnuće mnogim slikarima u Hercegovini.
Uvršten je u antologiju hrvatskog pjesništva “Skupljena baština” prof. dr. Stijepe Mijovića-Kočana i druge. Objavio je knjige pjesama “Ilinštak”. “Veliki kamen”, “Veliki čempres”, “Vinska mušica”, “Razorena kuća”, “Vodokradica” i “Nar na dar”. Vladin poetski stil predstavit ćemo s dvije od pet strofa pjesme “Gunj”: Na plotu uz čatrnju /suše stari gunj/pet ovaca razapeto na trnju/pet ovaca utkano je u nj. (…) Gunj topal poput majke u duši/kao sunce i ptičje krilo/danas se na plotu pokraj čatrnje suši/ljeto je, a meni oko srca zastudilo.
Objavljivao je i aforizme, neki od njih našli su se i u antologijama aforizama. Objavljena mu je i poetsko-likovna monografija. Prevođen je na brojne jezike, bio je jedan od osnivača Srednje likovne škole u Mostaru. Bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva pisaca BiH, Društva likovnih umjetnika BiH, počasni član Toskanske akademije Il Machiavello u Firenci i Nacionalne talijanske akademije Gli etruschi Vada – Livorno. Bio je viši stručni savjetnik u Zavodu za školstvo u Mostaru. Umro je 21. studenoga 2008. godine u Mostaru, a pokopan je na groblju Lakševina na Buni. Bio je dobitnik mnogih društvenih priznanja, a posthumno mu je dodijeljena i plaketa “Mimar mira” Centra za mir i multietničku suradnju iz Mostara. Sudjelovao je u nizu likovnih radionica, mnoštvo njegovih likovnih ostvarenja nalazi se u brojnim muzejima i galerijama, a veliki broj svojih slika darovao je u humanitarne svrhe.
Autor ove kolumne poznavao je Vladu Puljića, često s njim izmjenjivao duhovite zgode i nezgode koje su se događale diljem Hercegovine. Vlado je bio recenzent, ilustrator i predstavljač prve knjige ovog autora. Više puta smo u ovoj kolumni podsjetili na riječi filozofa Friedricha Nietzschea: “Tri anegdote dovoljne su za opisati jednu osobu, a za neke je dovoljna samo jedna!” A o Vladi Puljiću ima ih i napretek. Znao se našaliti i na svoj račun. Netko reče da onaj tko se ne smije na svoj račun, ne zaslužuje se nasmijati ni na tuđi. Kad je Vlado izgradio vikendicu na Buni, kolege liske pitali su ga:
- Okrene li se išta?
Naravno, mislili su na okretanje nečega na ražnju, a Vlado u svom stilu odgovori:
- Neki dan se pred njom okrenuo jedan “tamić”!
Tako se u narodu zvalo teretno vozilo marke TAM. Vlado je bio cijenjen i omiljen među najvećim piscima, voljeli su njegovo društvo i njegov humor. Jednom se nakon neke večere malo dulje zadržao u društvu Jure Kaštelana i Maka Dizdara. Ujutro na kavi Kaštelan se požali da ima glavobolju od vina popijenog prošle noći, a Vlado mu u svom stilu uzvrati:
- Jure, najbezbolnije su glavobolje od vina!
Jedne zgode navrati Vlado u “dvore” pjesnika Petra Gudelja u Baškoj Vodi. Iznad ulaznih vrata visjelo je zvono koje je najavljivalo posjet gosta. Kad je Petar otvorio portal, Vlado mu u duhu mostarske liske reče:
- Petre, mogao si okačiti klepetušu nekog ovna s Biokova!
Veliki češki i francuski književnik Milan Kundera reče da neki vic s bradom nimalo ne gubi od šarma ako se ispriča u pravi čas i u pravom kontekstu. Tako je i s anegdotama. Nešto slično Kunderi govorilo je i veliki Goethe. Što nas opravdava da ponovimo anegdotu o Vladi Puljiću na graničnom prijelazu između BiH i Hrvatske. Vlado se uputio na predstavljanje jedne svoje knjige u Hrvatsku i u prtljažnik svog automobila spremi nešto knjiga te nekoliko boca Hepokove Blatine i Žilavke kako bi počastio nazočne na predstavljanju. Carinik ga upita što ima u prtljažniku, a Vlado odgovori:
- Neke knjige.
Carinik je zatražio da se pregleda prtljažnik i kad je ugledao boce vina, upita ga:
- Kakve su ovo knjige?
- To su Hepokova sabrana djela – objasni mu Vlado.
Carinik se nasmija i reče:
- Vidim, vidim i sretan put, ljudino!
A Vlado je bio ljudina od formata u svakom pogledu.