Od ranoga jutra iz bakine kuhinje dopiru mirisi. Oni imaju svoje ime. Božićni. Njihovo šarenilo draška nosnice. Od mirisa pečenke, do mirisa vanilije u omiljenim božićnim kolačićima. Mi, djeca, vrtimo joj se oko nogu, vučemo je za “bošču”.
Baka smireno radi svoj posao. Badnji je dan i valja se pripremiti za Božić. Prva svijeća prije mise pali se kod Vlaškure. Pa idemo do Buljana…
Na nas red dolazi negdje poslijepodne, pa paljenje svijeće kod Franca. Božić ćemo ove godine ispratiti kod Anđelka…
U kutu kuhinje “krizban”. Ne da baka pomisliti da ga mijenjamo!
Stariji je, kaže, od nas sviju djece zajedno. Srebrni, žuti, crveni, plavi, zlatni ukrasi, u obliku kugli, vretena, kockica, lagano podrhtavaju uz svjetlost svijeća - onih pravih, voštanih, pažljivo zapaljenih na nekoliko sati, na radost nas, unuka. Posebnu draž bakinu “krizbanu” daju bombone omotane u blještave šarene papiriće. Donio Anđelko iz Njemačke cijelom komšiluku!
Radosno smo, mi djeca, sjećam se, uvijek dočekivali dolazak naših gastarbajtera jer bilo bi tu, u vrećicama, raznih bombona i čokoladica. Božić je tako dobivao poseban smisao.
Baka pjevuši “U sve vrime godišta”. Mi, djeca, pokušavamo biti glazbena pratnja. Ne uspijeva nam baš, no ona, sva ozarena, miluje izboranom rukom naše obraščiće i tiho pripovijeda priču o malom Isusu u štalici. Stanku napravi tek da zaviri u lonac u kojemu se krčka sarma na suhome mesu. Mesu iz naše sušnice.
- Bit će ga do idućeg Božića - govori baka za sebe, dok rukom omotanom u kuhinjsku krpu, podiže poklopac i viri u uzavreli lonac.
Prosinačka studen stegla oko kuće. Valja pripremiti drva za Badnjak. Unosi ih moj tata jer, nakon što je zauvijek otišao djed Mate, on je najstarija muška glava u kući. Mi se poredamo uza zid i glumimo iznenađenje kada tata bane na kućna vrata.
- Hvaljen Isus! Na dobro vam došla Badnja večer! – govori malo izmijenjenim glasom…
I s tobom, bogdo, zajedno! – nesinkronizirano dobacujemo mi, dječica, dok nam radost svojom rukom oslikava obraze.
Pa leti iz šaka pšenica svuda po kući…
Baka će to kasnije omesti, neka badnjaci mirno gore u njezinoj staroj peći na drva. A ona je, kaže, starija od nje same.
Pokrio bodljikavi mraz i studen sve okolo. Sviće još jedno božićno jutro. Većina nas bila na polnoćki i sna nikad dovoljno. Neka… Božić je…
Svi na paljenje svijeće u Vlaškure. Mi, djeca, još se razbudili nismo, ručice trljaju snene oči, ali sve vidimo i čujemo. Slijedi molitva, paljenje svijeće, doručak prije božićne mise, na koju idemo u koloni, nas 20-ak.
Nitko se ne žali da je hladno. I ne pomišljamo ostati kod kuće. Istina, božićnu čaroliju, kao i svake godine, pokvare petarde, ali - što ćemo, Božić je, vrijeme radosti. Svaka mala eksplozija nas na isti način prene, pa se zavučemo pod bakine skute. Ali, hrabri smo mi i ništa nas ne može zaplašiti u ovo mrzlo, a tako lijepo božićno jutro.
Na oltaru naše crkve na Gradini, jaslice što su ih radili mještani. S obje strane oltara žive jele s crvenim kuglama božićne radosti.
Božićna pjesma, poput majčine ruke koja miluje svoje čedo, miluje sve nas. Život nas časti u svoj svojoj punini. Došao je mali Božić, došao je Spasitelj! Sjaj betlehemskog rođenja zadužio je cijeli svijet.
Nakon mise, ispred crkve gužva. Čestitamo Božić jedni drugima, a onda slijedi druženje u svakom domu. Mi djeca to jedva čekamo.
Najzabavnije nam je gledati – gdje sjesti. Želimo, pod svaku cijenu, među odrasle… Pa se veseliti i pjevati božićne napjeve zajedno s njima! Nije bitno znamo li svaki tekst; na to, ionako, nitko ne obraća pozornost. Bitno je da smo svi zajedno. Trpeza puna, ne nedostaje ničega.
Sjaj božićnih svijeća priča svoju priču o rođenju maloga Isusa. Koji je došao da nas izbavi. Da spasi svijet.
Mi, djeca, znamo da je rođen u štalici, na slami, okružen životinjama… Pitamo baku - Kako se nije smrznuo? Je li mu bilo hladno?
Baka strpljivo odgovara na naša pitanja… I idemo do naše kuće. Vrijeme je za naš Božić.
Iz Brkića kuće ori se božićna pjesma. Djeca, ona nešto starija, bacaju petarde pa se skrivaju iza dvorišnog zidića. Mi, s obzirom na to da se plašimo, radije ostajemo uz bakine skute. Baka, mama, strina, tata, striko, iznose pladnjeve na stol… Ja sam zadužena donijeti kolače koje je, danima pred Božić, pekla baka. Sva ponosna ih stavljam pred goste.
- Kako su ti divni ispali! – govori mi Buljanova Anđa, pa me miluje po glavi.
- Hvala – sramežljivo protisnem kroz zube, a nešto mi drago…
Super! Svi misle da je ovo ruku mojih djelo. Moj mali doprinos Božiću.
Baka Iva sve odobrava svojim smiješkom. Neće me ona izdati! Svi misle da sam ja radila božićne kolačiće… Božić 2016… Zagledana u “krizban” u svome domu, na trenutak se nalazim u prošlosti i čujem glasove, vidim lica, osjetim mirise…
Nema više bake… Nema Buljana, Anđe, Vlaškure, Anđelka, Drage… Nema Božića moga djetinjstva.
Nema šarenih bombona u blještavim papirićima i voštanih svijeća koje ponosno gore na bakinu “krizbanu” bez namjere da ga, ne daj Bože, zapale.
Ostaju samo uspomene i u njima slike prošlih Božića…
Bakin osmijeh i ruke kojima odjednom uspijeva obgrliti svu svoju unučad…•