Spomenik papi Ivanu Pavlu II. danas se postavlja u Sarajevu. Nedavno proglašenje svecem ovim će događajem biti okrunjeno i u BiH. Ovim povodom, ali i o drugim događajima i procesima koji se vode u BiH i Katoličkoj crkvi razgovarali smo s kardinalom Vinkom Puljićem koji je nazočio kanonizaciji u Vatikanu kada su dvojica papa proglašeni svecima. A već danas otkriva spomenik jednome od njih ispred sarajevske katedrale.
Nije dugo vremena prošlo otkako su uglavnom mladi s Trga svetoga Petra vikali ‘Santo subito’. Kako gledate na ovu odluku Svete Stolice?
Narod, koji je slijedio papu Ivana Pavla II., prepoznao je ono što je tražio, a to je da se proglasi svetim. Posebno je papa Ivana Pavao II. osvojio javnost svojim trpljenjem i strpljivošću u bolesti, kao i snažnom vjerom sve do zadnjih riječi: pustite me da idem u Očevu kuću. Dok sam sudjelovao u samom činu sprovoda i vidio masu ljudi, posebno s tim tihim natpisom ‘odmah svetac’ zatreperilo mi je srce jednim posebnim osjećajem poštovanja prema pokojnom Papi.
Je li odluka ubrzana i s obzirom na činjenicu da je veliki broj katolika imao očekivanja da se to dogodi što prije?
Sveti Otac, tadašnji Benedikt XVI. nije posebno proces ubrzao, nego je samo skratio vrijeme koje Zakonik traži za početak procesa od same smrti. Proces je redovito išao sa svim potrebnim procedurama. Da je tako sve brzo svršilo, pokazuje i dokazuje kako je sve upućivalo da Crkva može jamčiti njegovu svetost. Svi svjedoci su ispitivani pod zakletvom i sva procedura je bila redovita. Posebno je i čudo brzo izmoljeno, te je Kongregacija imala sve potrebne elemente da podastre sadašnjem papi Franji za proglašenje svetim. Papa Franjo je odlučio zajedno proglasiti svetim papu Ivana XXII., kojeg zovemo Dobri, kao i ovog kojeg s pravom možemo zvati Veliki.
Kakva su bila vaša osobna iskustva s Ivanom Pavlom II., kakva je osoba bio?
Razgovarati oči u oči s papom Ivanom Pavlom II. uvijek je bio doživljaj snažne pozitivne energije. Zračio je nekom energijom pouzdanja i sigurnosti. To je on u sebi nosio, a sam je jednom rekao da mu sva energija dolazi iz molitve i euharistije. Prvi put kada sam ga čuo telefonom, snažno me zbunio. Bilo je to kod imenovanja za vrhbosanskog nadbiskupa. Njemu se nije moglo reći ne, jer je tako snažno zračio svojim stavom. Nisam sve mogao shvatiti što mi je tada rekao, ali nije dugo prošlo da sam vidio kako je vizionarski gledao u budućnost.
Možete li nam podijeliti neku tajnu, neki intimni detalj susreta sa Svetim Ocem?
Nemam tajni jer sam toliko toga govorio. Ali moram spomenuti tri slučaja koja su za mene bila značajna. Kada mi je bilo u ratnim zbivanjima posebno teško, došla je njegova očinska riječ: ‘kada sam ti stavljao pastirski križ na leđa, nisam znao da će biti tako težak’. Bila je to utješna Papina blizina u mom trpljenju. Drugi put je posebno bilo dirljivo 8. rujna 1994. godine kada mu nisu dali doći u Sarajevo. On je nakon poruke iz Rima nama u katedrali, govor koji je pripremio za Sarajevo, rekao preko radiovalova Radio Vatikan. Nakon toga smo bili tada u Bogosloviji na jednom skromnom ručku. Iako su sve telefonske linije bile u prekidu, on je, ipak, izravno nazvao telefon u Bogosloviju i tražio me osobno čuti. Ostao sam zbunjen jer nisam mogao vjerovati. Spontano mi je glas uzdrhtao jer su mi suze potekle i zahvalio Papi na toj blizini i solidarnosti. Treći put je posebno bio doživljaj njegove srdačnosti, u Zagrebu prigodom pohoda Zagrebu. Klečao sam na pričesnoj ogradi sa strane glavnog oltara. Prilazeći oltaru, pohodeći grob sada bl. Alojzija Stepinca, Papa me ugledao, prišao i zagrlio hrabreći me u tim svim kušnjama. Ovo sam izdvojio, ali bilo je još dirljivih trenutaka, koje sam govorio svjedočeći u procesu za proglašenje blaženim.
Papa je apelirao na mir u više navrata u BiH, i njegovi nasljednici šalju takve poruke. Vidite li plodove tih poziva i kada će konačno nastupiti pravedni mir u ovoj zemlji?
Izgradnja mira je u rukama građana ove zemlje i svih čimbenika koji su u taj proces uključeni. Mi moramo postati zauzetiji za izgradnju pravednog mira. U prvom redu treba moliti za mir, a onda shvatiti da se mir ne gradi na ovakav način rada, bilo domaćih ili stranih nositelja vlasti. Mir nije nešto statično, nego je to život. Zato je potrebno vrednovati život i svakog čovjeka u njegovim pravima i slobodama. Zato smo mi i izdali poruku za politiku da bude po mjeri čovjeka, a ne onako kako je neki propagiraju pojedinim strankama.
Sveti Otac Ivan Pavao II. htio je doći u opkoljeno Sarajevo 1994. pa je odustao jer mu vlasti BiH nisu mogle jamčiti sigurnost. Gotovo slično dogodilo se ove godine kada policija nije mogla jamčiti sigurnost papi Franji. Što vam to govori?
To tumačenje nije došlo iz Vatikana nego je to moje predmnijevanje i naše zaključivanje. Svi su mediji prenijeli aktivnost policije prigodom nemira pa je to bila jasna poruka svijetu da nije učinkovita policija kako bi zaštitila ni čovjeka ni imovinu. Hvala Bogu da nije bilo ljudskih žrtava. Dokle god postoji koruptivni mentalitet i u tom staležu, teško je imati sigurnost pod profesionalnim djelovanjem službe sigurnosti.
Hoće li nam skoro doći papa Franjo?
Čim sam dobio obavijest da Papa neće doći, znao sam da u drugoj polovini godine nije prilika jer su izbori, zato treba čekati da se uspostavi struktura vlasti nakon izbora. Zato sam odmah uputio pismo molbe da nas u sljedećoj godini uključi u svoj kalendar pohoda. Još nikakav dogovor nisam dobio. Prvom prilikom u susretu ću ponoviti molbu. Također je i Međureligijsko vijeće na svojoj 70. sjednici izrazilo spremnost poslati poziv dobrodošlice papi Franji u BiH.
Broj Hrvata katolika u BiH nastavlja padati, najviše iz vaše biskupije. Ima li kraja tom curenju, suočavaju li se s izvjesnom sudbinom nestanka?
Na takvo pitanje ne bih odgovarao tako depresivno, nego bih pitao što činimo da takvog trenda sve manje bude. Nije istina da ljudi ne žele živjeti na svom ognjištu. Treba otvarati perspektive za sve Hrvate na svim prostorima, a ne samo za pojedine prostore. Nije slučaj samo da Hrvati bježe, tamo gdje ne mogu raditi i od svog rada živjeti, nego i drugi. Tu moraju i Europa i Hrvatska, kao i svi naši političari, odgovornije dati odgovor.
Uzoriti kardinale, ima li nade za Hrvate katolike u BiH? Previše je ravnodušja, obeznađenosti, poniženosti, prezrenosti, podijeljenosti?
Za Uskrs sam poslao svoju poruku gdje sam katolicima jasno poručio da ne smijemo nasjedati lažnim prorocima koji nas uvjeravaju da ovdje nema života. Zanimljivo da neki olako povjeruju i odu, a drugi dođu i dobro žive. Ako se mi Hrvati izjašnjavamo kao katolici, moramo jasnije svjedočiti da smo ljudi nade, da je naš simbol križ koji označava naš identitet, da vjerujemo u uskrslog Krista. Ako to budemo vjerovali, prihvatili i živjeli, nadići ćemo svu našu bahatost i umišljenost, kao i sebičnost koja nas itekako dijeli.
Odnedavno se Katoličku crkvu i vas osobno nastoji uvući u prljave političke rabote u BiH i izvlačenja raznih zaključaka oko pojedinih stranaka i HNS-a. Stoji li Crkva iza bilo koga?
Naše javno mnijenje je oboljelo od politizacije. Svatko navlači i razvlači pojedino mišljenje prema svojoj koristi. Kao katolički biskup ne mogu stati ni uz jednu stranku jer sam pastir za sve katolike bez obzira na političko opredjeljenje. Ali ako netko radi protiv općeg dobra, pa moram kritizirati, onda kritiziram kriva načela ili djelatnost, ali se ne uvlačim u stranačko djelovanje. Želim poštovati slobodu stranačkog djelovanja, ali ne na štetu naroda i osnovnih ljudskih prava. Kako su pojedini u Crkvi, koji se itekako uvlače u politiku, kao i pojedini mediji kritizirali moje nastupe i razgovore s pojedinim političarima da se bavim politikom, povukao sam se, ali vidim da je to krivo. Moja je pastirska djelatnost i za ljude u politici. Moram hrabro nadići te obzire i otvoreno svjedočiti katolička načela pa makar koji put manipulirali sa slikanjem ili čime drugim.
Kako gledate na to da će očito hrvatske stranke i razni ‘blokovi’ biti podijeljeni na sljedećim izborima, čak i u sredinama gdje su Hrvati apsolutna manjina, u RS-u, i da imaju jedino izgleda ako budu zajedno? Kako promijeniti tu matricu da istodobno to ne bude jednoumlje, a s druge strane da neki mogu govoriti kako smo sami sebi krivi kada se podijelimo?
Ta naša podijeljenost je zato jača od ljubavi prema opstanku našeg naroda i budućnosti njegove jer ide iz stranačkih interesa. Trebala se naći zajednička strategija, bez obzira na stranku. To je trebao naći Sabor, ali nažalost tu je kako jest. Istina da mi mnoge krivimo, ali dovoljno damo materijala da stvar ide na našu štetu. Nije lako mijenjati matricu kada je tako strašan antagonizam među strankama hrvatskog predznaka, te su spremni i žrtvovati narod da neke stvari idu u korist stranke.
Nakon izbora najavljuje se ponovno inicijativa o novom pristupu Europe za BiH. Kakva su vaša očekivanja?
Europa je jako zakazala. Neki iz EU pomažu da tako ide jer im nije stalo do EU. Ne bih šire elaborirao, ali mi je dobro poznato. Zato i ide u BiH takva razjedinjenost, iako svi kukamo što nam stranci ‘kroje budućnost’. BiH treba biti više prožeta EU-om, zaživjeti kao država i da se otvori perspektiva života i rada u njoj. EU se mora odgovornije postaviti, a ne samo kriviti domaće političare koji nisu bez krivnje kada u EU znaju tko iza koga stoji. Po prirodi stvari BiH treba biti sastavni dio velike obitelji EU.
Hrvatska je nepunih godinu dana dio međunarodne zajednice. Osjeća li se da Zagreb dovoljno snažno podržava BiH, ali i sunarodnjake kako bi se u susjedstvu stanje normaliziralo?
Prvi put smo doživjeli nakon nereda u BiH da su političari iz Hrvatske jedinstveno nastupili pred EU za BiH, ali to je kratko trajalo. Hrvatska bi mogla više posredovati oko ulaganja sredstava, otvaranja radnih mjesta u BiH jer tu mogućnost ima iz sredstava EU. Previše se zabavila oko politizacije u njoj samoj tako da premalo ima sluha za potrebe svojih sunarodnjaka.
Sporazum između Svete Stolice i BiH je tek realiziran u formalnom smislu uspostavljanja vojnog ordinarijata. Kako gledate na to da se ni Zakon o vjerskim blagdanima ne može prihvatiti u državnom Parlamentu?
To je pokazatelj kako kao država funkcioniramo. Nije samo taj ugovor u pitanju nego toliko potrebnih donošenja zakona i njezinih provedbi kako bi stekli povjerenje svijeta i EU kao ozbiljne države. Potrebno je sve liječiti, i javno mnijenje i moralnu urušenost i stvaranje veće odgovornosti, te izgrađivanje jednakopravnosti na svim prostorima BiH itd. Potrebno je shvatiti da smo svi odgovorni u svojoj domeni za izgradnju ove zemlje i života u njoj. Previše je još mržnje koja truje javnost, međuljudske odnose i posebno međunacionalne odnose.