Zovite Bidena; Escobar i Palmer rade na podjeli ‘Bosne’; cementiraju etičke torove; vraćaju Herceg-Bosnu; pregovaraju s ‘genocidašima’ iz RS-a; Palmer ne predstavlja službeni Washington; to je ostatak ‘prevaziđene’ Trumpove administracije…. Ovo se redovito može čuti od bošnjačkih političkih dužnosnika te pročitati od vodećih sarajevskih twitter-bardova.
Američki predsjednik Joe Biden ultimativno je utjelovljenje probošnjački orijentiranog političara na čelu SAD-a, iz perspektive sarajevskih političara i javnosti. Oni vjeruju da će Biden dokinuti entitete i kantone (županije) i podariti im građansku BiH, piše Hrvatski Medijski Servis.
Svi oni koji Bidena smatraju zagovarateljem centralizirane BiH, bacajući drvlje i kamenje na njegove poklisare (jer sada, kao, rade protiv bošnjačke većine) trebali bi dobro proučiti Bidenov prijedlog federalizacije Iraka u kojem stoji (slično kako to propagiraju politički predstavnici Hrvata te politički analitičari prohrvatske provenijencije) da su federalizam, decentralizacija i autonomija društvenih segmenata alati za učinkovito upravljanje konfliktnim društvima.
Iako povijesni kontekst nastajanja rascjepa u društvu te formiranja različitih segmenata koji nemaju isti pogled na državu nije usporediv, važno je, upravo zbog dežurnih sarajevskih „probidenista“ koji od Washingtona očekuju da dekretom bude proglašena „građanska država BiH“, pojasniti što je sadržavao Bidenov prijedlog ustavne prekompozicije Iraka u kojem se sadašnji američki predsjednik poziva na Daytonski mirovni sporazum kao primjer dobre prakse pri upravljanju konfliktnim društvima.
Sve je krenulo s neobvezujućom rezolucijom koja je prošla kroz američki Senat u rujnu 2007. koja je pokrenula lavinu priča o budućnosti Iraka. Prijedlog koji su predstavili senatori, demokrat Josep Biden (sadašnji predsjednik SAD-a) i republikanac Sam Brownback, poziva na decentralizaciju vlasti u Iraku “temeljenu na načelima federalizma.”
Ovaj prijedlog kojemu je Biden koautor zalaže se za relativno slabu središnju vlast sa snažnom sunitskom, šijitskom i kurdskom regionalnom upravom. Prijedlog rezolucije, koju su prvi predstavili Biden i tadašnji predsjednik Vijeća za vanjske poslove američkog Senata, emeritus Leslie H. Gelb, prošao je Senat sa 75 glasova za i 23 protiv.
Unatoč dvostranačkoj podršci u Washingtonu, centralizirana vlast u Bagdadu odbila je ovaj prijedlog spočitavši mu da se netočno odnosi prema povijesti Iraka (slično kako se danas dominantni sarajevski narativ odnosi prema svakoj primisli federalizma i konsocijacijske demokracije)
Biden-Brownbackov plan
Biden-Brownback plan se temeljio na strategiji u pet točaka koju su Biden i Gelb prvi put predstavili u svibnju 2006. Slično stavovima koje je iznijela američka vojska, njih dvojica tvrdili su da etničke napetosti ugrožavaju dugoročnu stabilnost Iraka (usporedivo sa BiH) i pozivaju na uspostavu tri (ili više) poluautonomnih etničkih regija povezanih sporazumom o podjeli vlasti u Bagdadu.
“Ideja je održati jedinstveni Irak tako što će ga se federalizirati i dati Kurdima, šijitima i sunitima kontrolu nad njihovim svakodnevnim životima u njihovim regijama”, piše Biden. Izdvojimo li samo ovaj Bidenov citat, nije li smiješno uvjerenje probošnjačke “inteligencije” da njihov prijatelj Biden na problem reducirano i kolokvijalno nazvan “Bosnia” gleda tako da se zalaže za isključivi princip jedan čovjek – jedan glas. Pa i SAD je visoko decentralizirana zemlja, pobogu.
Da se vratimo na Irak, središnja vlada bi prema ovom Bidenovom prijedlogu zadržala kontrolu nad onime što je nazvano “istinski zajedničkim interesima” kao što su kontrola granica, vanjska politika te proizvodnja nafte. Regionalni guverneri bi tada upravljali svojim regionalnim poslovima. Biden tvrdi da je plan „sličan daytonskoj formuli koja je smirila rat Bošnjaka, Srba i Hrvata 1995. te je prijedlog u skladu s iračkim ustavom, koji definira Republiku Irak kao „decentraliziranu prijestolnicu, regije i guvernarate te lokalne uprave.”
Dakle, Biden se u ovom prijedlogu za preustroj Iraka upravo poziva na daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao učinkovit model upravljanja podijeljenim društvima dok oni koji prizivaju Bidena u pomoć tvrde da je daytonsku ustavnu arhitekturu vrijeme pregazilo te da je sada trenutak za stvaranje građanske (čitaj bošnjačke) države.
Kritičari ovoga prijedloga tvrde da je nejasno kako bi se iračke sigurnosne snage ophodile prema središnjoj vlastiti. Dodaju da bi stvaranje zasebnih zona ili enklava također moglo izložiti neke regije vanjskim prijetnjama, uključujući Iran, te da vjerojatno neće smanjiti etničke napetosti.
S druge strane, tadašnji irački predsjednik, Jalal Talabani, zagovarao je federalizam te je pohvalio rezoluciju vjerojatno jer je pripadnik kurdske zajednice, koja je time dobivala veći stupanj autonomije.
U tekstu za Washington Post iz listopada 2007. Biden i Gelb tvrdili su da bi federalizam bio od koristi svim Iračanima te da je on alat koji sprječava podjelu zemlje. U drugom intervjuu Gelb ide korak dalje sugerirajući da bi savezni oblik vlasti mogao biti jedini način da se ispravi neuspjeli eksperiment Bushove administracije u Iraku.
Zaključno, svima koji Bidena prizivaju u pomoć jer, tobože, Palmer i Escobar (ili bilo koji drugi diplomat State Departmenta) ne predstavljaju stav službene politike Washingtona treba pokazati ovaj prijedlog za ustavnu prekompoziciju Iraka te poentirati time da se trenutni američki predsjednik upravo poziva na daytonsku Bosnu i Hercegovinu, a federalizam vidi kao učinkovit alat u sprječavanju podjele zemlje.