BiH bi mogla doživjeti disoluciju poput SFRJ bez unutarnjeg dogovora

Sveučilišni profesor iz Mostara Mile Lasić među rijetkim je intelektualcima koji posljednjih dana nisu zauzeli stranu nakon izricanja presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne. Nije se svrstao među “štovatelje” Herceg Bosne, ali ni među one dominantne koji na toj presudi nastoje graditi nove “ratne” pobjede. U intervjuu za podgorički tjednik “Monitor” govori jesu li naučene lekcije.

Ovih dana jedna od najaktualnijih tema u našoj regiji je izricanje presude Ratku Mladiću i šestorici čelnika Herceg Bosne. Sabor Hrvatske zaključio je kako je haaška presuda u predmetu “Prlić i ostali” nepravedna i neprihvatljiva za Hrvatsku, za hrvatski narod u BiH i hrvatski državnih vrh iz 90-ih godina. Što vi na to kažete?

- Pa, doživjeli smo proteklih godina mnoštvo puta nešto slično, samo nismo distanciranje od pogrešnih ratnih politika i iskreno pokajanje političkih “vrhuški”. Bilo je među osuđenima nekoliko kajanja, nažalost, posve iskrenog samo od Milana Babića koji je izvršio i samoubojstvo. Bilo bi bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993. u povodu ICTY-jeve presude Prliću i drugima, ali nije, nažalost. U povijesti političkog licemjerstva, ipak, počasno mjesto zauzimaju dočeci osuđenih ratnih zločinaca i njihovo stiliziranje u političkim i crkvenim krugovima u tobožnje heroje i “svece”. U tom pogledu je egzemplarno bilo pojavljivanje sisačkoga biskupa Vlade Košića u zagrebačkoj zračnoj luci prigodom povratka iz Den Haaga osuđenoga uznika po imenu Dario Kordić. Slavili su se izlasci na slobodu i T. Blaškića, R. Delića i N. Orića, B. Plavšića i M. Krajišnika te drugih. U nizu promašenih sprega vjere i politike posebno mjesto zauzima osuda ICTY-ija od patrijarha SPC-a Irineja koji je presudu ICTY-ija u slučaju notornog krvnika kakav je Ratko Mladić nazvao djelom samoga vraga. U vezi s tom posljednjom presudom u radu ICTY-ija, prije zatvaranja krajem ove godine, malo tko niječe kako je u Herceg Bosni bilo protjerivanja stanovništva, pa i ubojstava, ali i u BiH i u Hrvatskoj među Hrvatima su ogorčeni što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački “udruženi zločinački pothvati” (“UZP”). Iako sam osobno antinacionalist, u biti kozmopolit, i u mojemu razumijevanju se i u BiH i u Den Haagu zaboravilo upravo na hrvatske žrtve u BiH, uključivo u nepotrebnom hrvatsko-bošnjačkom ratu. Naravno da se, kao Hrvat iz BiH, moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali pitam se - nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? A bilo je, itekako, i takvih zločina, ma koliko je, barem u početku, Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Uostalom, i u redovima HVO-a bilo je do sukoba Hrvata i Bošnjaka oko 30% Bošnjaka. Odnjegovao se, nažalost, posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo da je sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod nazivom “El Mudžahid” kojemu je formalno vrhovni zapovjednik bio Alija Izetbegović. K tomu, i bošnjačka strana imala je logore, samo za Hrvate čak 331, pri čemu se ne mijenja na stvari što im do danas tepaju da su bili “sabirni centri”. I izrijekom rečeno, otuda, barem u mojem slučaju, žaljenje zbog nesankcioniranih “UZP-ova” diljem bivše SFRJ i u BiH. Pri tom mislim na nesankcionirani ponajveći krimen ili “UZP” tzv. krnjeg Predsjedništva SFRJ i vrha bivše JNA te srbijanskog i crnogorskog vodstva protiv mira u zemlji, pa potom i na brojne druge UZP-ove, uključivo bošnjačkoga vodstva, počevši od ubojstva fojničkih fratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici te drugdje.

Burno je u BiH reagirano na obraćanje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović nakon izricanja te presude koja je, između ostalog, kazala kako Hrvatska nije bila agresor u BiH...

- Iako se na ICTY-iju nije sudilo Hrvatskoj, nego pojedincima “udruženim u zločinački pothvat”, presudom ICTY-ija u slučaju “Prlić i drugi” implicite se govori i o odgovornosti RH za ratna zbivanja u BiH. Već sam rekao kako bi bilo mnogo mudrije konačno progovoriti o promašajima Tuđmanove politike prema BiH iz 1993., ali to i nije bilo realno očekivati u RH u ovom trenutku. K tomu je hrvatsko-bošnjačka ratna priča iznimno komplicirana - Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova jer je, od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih više od 66.000 bilo bošnjačkoga podrijetla, kako govori i “Bosanska knjiga mrtvih” Mirsada Tokače. Ali, neupitno je kako su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog “UZP-a” na koji se gotovo zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i tabuizirala godinama “Herceg Bosna” više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u, a njih je dakako bilo i svaki takav primjer je bio suvišan. Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju - sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju “olimpijskog grada”, kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom u kojemu je već 1992. porušeno šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u “ratu unutar rata”, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti “velike Srbije” u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetlišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Uzvratit će, nažalost, poslije zločinci i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovno u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevalo hrvatsko zapovjedništvo, sukladno dogovorima između HVO-a i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek mrvicu manje puta (31) nego Tuđman i Milošević. K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključujući i onaj u Washingtonu u ožujku 1994., kojim je utemeljena Federacija BiH (federacija Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U RH je tijekom rata bilo smješteno oko 300.000 Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH. U Hrvatskoj su liječeni i ranjenici Armije BiH itd. No, zaboravilo se i u političkom Sarajevu i u političkom Zagrebu na tzv. tamne mrlje u recentnoj prošlosti. U odnosima BiH i RH vidi se kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins - ne smije se zaboraviti da je “historija” iliti “istorija” tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, dok bi tek “povijest” bila kritičko-racionalistička objekcija i prošlosti i historije. I u BiH i u RH i u drugim “lažozemljama” ne žele se elite suočiti s povijesnim istinama, pa smo zbog toga još uvijek i zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su “naši” uvijek heroji, dok su oni “drugi” i “treći” ružni, prljavi i zli. Otuda su i uzaludni apeli za deviktimizaciju, ma koliko ona bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava.

Nedavno ste kazali da se u političkim konceptima stranaka odustalo od europske BiH, pa jedni forsiraju “Bosnu” po njihovoj mjeri, drugi su za njezino razbijanje, a treći za Herceg Bosnu po njihovoj mjeri. Ako je to tako, kako onda vidite budućnost BiH?

- U gotovo svakoj od mojih 15 odnosno 16 knjiga bavim se europskim umreženjima i potragom za vjerodostojnim pripadanjem i BiH i regije Europskoj uniji, pa se usuđujem reći da BiH i ne može ući u EU dok se u njoj vode “hibridni ratovi” i “containment policy”. Prvi pojam govori o ratovima preko dezinformacija, a drugi je “hladnoratovski pojam” kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje tijekom povijesti. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija, u prvom redu, u političkom Sarajevu. BiH jednostavno vapi za ravnotežom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protiv toga kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirilo uzavrelu situaciju u BiH i počelo kretati prema transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je Europska unija, ali do toga je malo kome u političkim vrhovima iskreno stalo.

Vi također tvrdite da ni u BiH ni u zemljama okruženja nije ispunjen ni jedan zahtjev iz “tri D strategije” - denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija?

- Situacija u BiH, promatrana kroz optiku “tri D strategije”, je katastrofalna: a) demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama, b) denacifikacija nije ni započela, c) demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri “nacionalne vojske” i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dopušteni, da i ne govorim o privatnim zalihama oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući. A “pravna država”, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da “dolazi u ponedjeljak”, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja “uhljeba” iz sve tri bh. nacije te zemlja ljudi ispod granice “apsolutne bijede”, njih oko 30%, te onih na granici bijede (iznad 50%).

Je li stanje u bivšim jugoslavenskim republikama slično onom iz 90-ih prošlog stoljeća?

- Najgore je što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, uključujući prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku postmoderna, kod nas je tek na redu prva moderna.

Jesu li u pravu oni koji tvrde da su Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović na vlast došli kao nacionalisti, da je to njihova izborna baza i da su lideri u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Prištini lažni demokrati?

- Valjda je poznato da je Aleksandar Vučić u ranoj mladosti bio obični “delija” i vjerni Šešeljev suradnik, da se u ratu vozao oko Sarajeva u džipu s mrtvačkom glavom. Uostalom, nedavno sam bio u Beogradu na snimanju emisije “Okruženje” i imao priliku čuti kako prosvijećeni Srbi, Beograđani teško podnose Vučićevo lažno europejstvo i autoritarni bezobrazluk. Hrvatsku predsjednicu od prvog dana zovem samo “magistrica K. G. K.”, ali je nije nužno promatrati kao nacionalistkinju, nego kao nekompetentnu političarku koja je instrumentalizirna izvana u gruboj geopolitičkoj igri protiv EU. Posvuda su u regiji lažni lideri bez formata i bez integriteta.


Kako, kao profesor međunarodnih odnosa i europskih integracija, vidite budućnost EU?

- EU će preživjeti, ma koliko pet oblikovanih scenarija “Bijele knjige o budućnosti EU” govorilo o njezinoj neizvjesnoj budućnosti. Tih pet scenarija su: 1. Ne odustajemo; 2. Samo jedinstveno tržište; 3. Oni koji žele više, čine više; 4. Činiti manje, ali učinkovitije; 5. Zajedno činimo mnogo više! Ja se osobno - zajedno s J. Habermasom - nadam kako bi se do ljeta 2019., poslije 13 summita koje predviđa “Liderska agenda” predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, moglo doći do novog temeljnog ugovora o EU. I to takvog koji bi držao na okupu i blok zemalja “prve brzine” i tzv. zemlje “druge brzine”, one članice EU koje nisu voljne ili nisu u stanju ući odmah u dublje integracije, ali bi se imale pravo priključiti kasnije tzv. koaliciji voljnih. U slučaju da EU ostane na okupu, pa i s novim podsustavom za zemlje “prve brzine”, vrijedio bi i dalje i za zemlje “prve” i “druge brzine” “acquis”, pa bi vrijedili i ugovori o partnerstvima sa zemljama pristupnicama s prostora “zapadnog Balkana”, pa bi i one mogle biti u EU poslije 2025., ne prije. U protivnom, slijedi pravi kaos i u Europskoj uniji i na njezinim rubovima... •