Bosna i Hercegovina nije nacionalna država Bošnjaka i nikada to neće biti. BiH je država triju konstitutivnih naroda koji u njoj žive. To će biti tako sve dok se plebiscitarnom odlukom politički predstavnici dva od tri konstitutivna naroda ne govore drugačije i onda uvjere treći narod da na to pristane. Ne silom ili nametom. Nego pukim uvjeravanjem i izglasavanjem u parlamentu. Lobiranjem. Snagom argumenata. Da su prvaci u bošnjačkoj politici to radili posljednjih 20 godina, možda bi do sada uvjerili Srbe i Hrvate.
Bošnjačka politika jednostavno neodoljivo podsjeća na Popperov paradoks tolerancije. Oni žele građansku BiH, a ako Hrvati i Srbi ne žele, onda je u njima problem. Oni su građani i bore se građansku BiH, ali ignoriraju činjenicu da više od 50 posto građana (da, Srbi i Hrvati u BiH su također građani) ne želi građansku državu i model jedan čovjek jedan glas. Tako i Popper objašnjava paradoks tolerancije govoreći o tome što i kako tolerantno društvo treba činiti prema netolerantnima. Problem kod tolerantnih društava je taj što se uvijek postavlja pitanje tko određuje granicu (ne)tolerancije, a problem kod bošnjačkog poimanja građanske države je taj što, zapravo, većina građana – ne želi građansku državu. Prmijerice, na prošlim izborima, stranke okupljene oko Sarajeva, osvojile su 85 tisuća glasova manje od stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora i vladajućih i oporbenih stranaka iz Republike Srpske.
Ako hrvatski i srpski politički predstavnici sutra odluče pristati na građansku BiH i to ponude bošnjačkim političkim predstavnicima i svi zajedno oforme ustavotvornu skupštinu i donesu te odluke, to će biti sasvim legitimno.
Ono što nije legitimno je da se takvo nešto pokušava uraditi silom. Preko nekoliko, uglavnom nebitnih političkih likova, koji će se izjasniti kao Srbi ili Hrvati. Bošnjačka politika i dio bošnjačke javnosti želi doći do građanske države s bošnjačkom većinom tako što će svjesno ukrasti nekoliko hrvatskih izaslanika u domu naroda parlamenta Federacije koji je nacionalno koncipiran s razlogom. I pri tim svojim pokušajima tvrde kako je to uredu i da to nije nacionalizam.
Odično je to primijetio Luka Mišetić, američki odvjetnik hrvatskih korijena, koji je napisao kako se svojevremeno i Milošević branio da samo želi građansku državu.
“Priznaću da postoji bošnjački nacionalizam kao relevantan politički faktor kad postane prihvatljivo negiranje prava Srba i Hrvata na identitet, jezik i sopstvenu istoriju”, napisao je na Twitteru Reuf Bajrović na što mu je Mišetić odgovorio: “Dakle, ni Slobodan Milošević nije bio nacionalist po ovoj logici. Jer i on je bio za građansku državu”.
Pa nije ustavotvorac osmislio domove naroda zato da bi Bošnjaci mogli mešetariti istim. Nije ustavotvorac osmislio rotirajuće tročlano Predsjedništvo da bi Bošnjaci Hrvatima birali predstavnika u to isto Predsjedništvo uz ozbiljnu namjeru da ga danas-sutra izaberu i Srbima.
Ron Paul, američki kongresman i filozof, je jednom rekao kako Prvi amandman Ustava u Americi ne postoji zato da možemo pričati o vremenu, nego zato da možemo reći vrlo kontroverzne stvari. Tako je i s bosanskohercegovačkim Ustavom koji proizlazi iz međunarodnog mirovnog sporazuma. Nije taj sporazum potpisan dok se, kako to tumače neki bošnjački intelektualci, čeka drugo poluvrijeme i konačno raspakiravanje potpisanog. To je mirovni sporazum, a kad se mirovni sporazum krši, onda je jedina opcija status quo ante.
Dayton je politička stvarnost i bit će politička stvarnost dok god se plebiscitarno politički predstavnici triju konsitutivnih naroda ne dogovore drugačije. Bošnjačka težnja za imanjem vlastite države je razumljiva, ali Srbi i Hrvati u BiH neće žrtvovati svoj politički identitet da bi Bošnjaci u punini procvali politički. BiH je jednostavno i srpska i hrvatska i bošnjačka. I može biti takva ili nikakva.
Svi oni koji rade na tome da se Hrvatima na izborima za mjesec i pol dana ponovno nametne Komšić i da se pronađu lojalni Hrvati za dom naroda ubijaju ideju Bosne i Hercegovine. Po tko zna koji put, Hrvati je jedini drže na životu, iako, vjerojatno, ni sami ne znaju zašto. Politika službene Banjaluke, u usporedbi s bošnjačkom politikom, djeluje kao čuvar BiH, a sarajevska politika jede ideju, smisao i samu bit BiH. Ako je te biti, ikada, uopće i bilo.