Prije nekoliko godina zapovjednika konvoja "Bijeli put za Novu Bilu", Hermana Vukušića starijeg, novinari su pitali bi li ponovno poveo konvoj u ratnim uvjetima kao 1993. godine za spas tisuća opkoljenih Hrvata. "Naravno", odgovorio je on, uz opasku da mu jako nedostaje jedinstvo hrvatskog naroda koje se tada osjećalo, piše Večernji list BiH. Napisao je to kao podsjetnik na svom Facebook profilu na taj velebni humanitarni pothvat dr. Herman Vukušić u spomen na svoga oca koji je bio zapovjednik toga konvoja. Dr. Herman Vukušić mlađi zaključio je svoju objavu kako se to zajedništvo jedino danas može živjeti tek "nakon pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije".
Sjećanje na H. Vukušića
- Tata, sretna ti obljetnica konvoja "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" i uživaj u pobjedi nad Brazilom - napisao je on. A prije gotovo tri desetljeća profesor Filip Čulo, prvi dekan Medicinskog fakulteta u Mostaru, došao je u posjet Hermanu Vukušiću (starijem), tadašnjem direktoru HŽ-a. Rezultat večere bio je poticaj za organiziranje sastanka o akciji za pomoć Hrvatima u BiH. Tako je ukratko nastao "Bijeli put" kao akcija koja je stigla nakon osam mjeseci potpune izolacije Lašvanske doline i prijetnje najvećom katastrofom posljednjeg rata za oko 80.000 Hrvata koje su svakodnevno napadale postrojbe bošnjačke Armije BiH. Vukušić stariji tada je postao zapovjednik konvoja, a u njegovu vodstvu bili su dr. Slobodan Lang, franjevci, novinari. Nakon nekoliko tjedana organizacije skupilo se 99 kamiona koji su iz Zagreba krenuli 10. prosinca 1993. na Međunarodni dan ljudskih prava prema mjestu Nova Bila gdje je u crkvi bila smještena bolnica. U konvoju je sudjelovao i doktor Herman Vukušić mlađi, koji je tada bio u vojsci i zatekao se kod kuće, između dvaju terena. Bez puno razmišljanja odlučio se priključiti konvoju. U pitanju je jedan od najvećih humanitarnih pothvata u Europi nakon II. svjetskog rata. Cilj je bio dopremiti hranu i lijekove Hrvatima u Lašvanskoj dolini koji su bili na izdisaju. U Lašvanskoj dolini bili su prognani Hrvati iz Jajca, Donjeg Vakufa, Travnika, Novog Travnika, Zenice, Busovače i drugih mjesta. Lašvanska dolina je prostor dug 30 km, a širok samo 2 km. Jedina veza Hrvata u Lašvanskoj dolini sa svijetom bio je helikopter HVO-a koji je mogao letjeti uz dopuštenje i pod nadzorom UN-a. Počesto pod kišom metaka. Kakvo će iskušenje biti konvoj, sudionici su postali svjesni tek kada su stigli do Prozora, a onda i Uskoplja. Pripadnici bošnjačke Armije BiH konvoj su zaustavili i pretresli te zadržali puna dva dana. Bošnjaci su ucjenjivali vodstvo konvoja, a dio pomoći otuđili. U Novu Bilu konvoj je stigao 20. prosinca 1993. godine. Uslijedilo je oduševljenje ljudi. Ne samo zbog dostavljenih osnovnih potrepština nego zbog osjećaja da nisu ostavljeni i zaboravljeni, nade da bi dobro konačno moglo pobijediti zlo. No, pomoć, i to ona konkretna, najželjnije se iščekivala u crkvi sv. Duha u Novoj Biloj, koja je služila kao bolnica od kraja 1992. godine. Ratna bolnica dobila je ime po prvom diplomiranom liječniku franjevcu u Bosni, doktoru fra Mati Nikoliću. A bila je bez struje i vode. U bolnici je bilo i po 200 ranjenika. U franjevačkoj crkvi-bolnici ukupno je zbrinuto 14.500, a bolnički je liječeno 7260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima izvedeno je 1260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4200 drugih operativnih zahvata. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40-50 porođaja, 50-60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne.
Masakr nakon konvoja
Dva dana poslije konvoj je krenuo natrag nakon uspješno obavljene misije. Na izlazu iz Uskoplja pripadnici Armije BiH pucali su po tegljačima te ubili vozača Antu Vlaića, a trojicu ranili. Pripadnici Armije BiH tada su ukrali 28 tegljača, a UNPROFOR, koji je bio u pratnji, nije učinio ništa da to spriječi. Još lošije su prošli Hrvati Viteza na koje je pak samo dan poslije pokrenut jedan od posljednjih, ali i najkrvavijih napada Armije BiH. Najprije u selu Križančevu. Tamo su pripadnici nekoliko postrojbi, a među kojima su bili i mudžahedini, likvidirali 64 hrvatska civila i vojnika. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji dječačić Danijel Grbavac kojega su ubili zločinci iz redova Armije BiH u naručju oca koji ga je pokušao spasiti. Neposredno prije toga ubili su njegovu majku, 22-godišnju Ankicu, na kućnom pragu. O Bijelome putu snimljeno je više pjesama, režirane i odigrane kazališne predstave, napisane monografije te snimljen i dokumentarni film koji svjedoči o rijetko viđenoj hrabrosti i ljubavi humanitaraca koji su odlaskom u pakao središnje Bosne iskusili jedan od najtežih sukoba u posljednjem ratu. Ali i pokazali da dobro uvijek na kraju pobjeđuje zlo. Nekoliko mjeseci poslije hrvatsko-bošnjački rat okončan je potpisom mirovnog sporazuma, ali je ostavio velike rane i traume na svim stranama.