Poteškoću u sagledavanju pojmova diskriminacije i segregacije predstavljaju neobuzdani individualizam (bit će onako kako ja kažem) i nametnuti kolektivizam (bit će onako kako “tata” kaže).
U ovakvom metežu svatko poima problem kako njemu odgovara. Žena, koju deložirali iz tuđeg stana, žustro reagira: “Mene najviše nepravda boli”. S druge strane, ako se učenici razdvajaju zbog toga što jedni uče njemački jezik, drugi francuski, treći engleski, onda smo, kako to neki poimaju, a prema naputcima nekih političkih stranaka, dobili tri škole pod jednim krovom.
Svaka stranka donosi svoj stranački sud ovisno na čijoj je strani. Razdvajanje učenika po ovoj osnovi ni u kojem slučaju ne može značiti neku vrstu segregacije.
O segregaciji i diskriminaciji govorimo ako se ljudi razdvajaju po rasnim, vjerskim, etničkim i drugim razlikama. Njihova podloga su mržnja, prijezir, pohlepa i još mnogo toga.
Ljubav prema čovjeku
Jedino moguće rješenje u borbi protiv segregacije nalazimo ne samo u deklaracijama, već prvenstveno u ljubavi prema čovjeku kakvog ga je Bog zamislio.
Stoga nećemo pretjerati ako kažemo da je ljubav najmoćnija sila u svemiru. Snagu i značaj ljubavi, kao uvjeta bez kojeg se ne može, izvanredno je skicirao Lav Nikolajevič Tolstoj rekavši: “Čovjek može bez ljubavi cijepati drva, klesati kamen, kovati željezo”…Ali s ljudima se ne može bez ljubavi.
Ako u svijetu postoje i bogomdane razlike, one su okosnice jedinstva svijeta u njihovoj prirodnoj i društvenoj neraskidivosti.
S druge strane, da bi nezasitni stvorovi čovjeka pokorili i obespravili, oduzimaju mu ono što je od Boga dobio.
Ponavljamo, i Bog je u svijetu stvorio razlike, ali nikog nije ponizio i umanjio; to su, dakle, one razlike koji svijet spajaju, a ne razdvajaju.
Prema tomu, ne umanjiti čovjeka i uopće ljudski rod već je priznanje i potvrda da ne činimo drugome ono što ne bismo željeli da se nama čini.
Ponižavanje i gaženje
Ponižavanje je jedan od podsvjesnih načina i tehnika osobnog uzdizanja na račun umanjivanja drugog ili drugih osoba.
Slikovito rečeno, trebaju mi nečija pogrbljena leđa i čvrsta ruka da bih preko njih dosegao željene visine.
U vezi s tim podsjećamo na dva Ezopova navoda: “Ljudima je tuđa nesreća najbolji lijek vlastitoj” i drugi: “Tko čini dobro nedostojnim ljudima, neće postati slavan dobročinitelj, već budala”.
Za fenomen ponižavanja i gaženja ljudskog dostojanstva navodimo jedan istiniti primjer i slučaj: U jednom noćnom baru pijani gost se iživljavao nad zavodljivom pjevaljkom. Za veliki novac on je od nje zatražio da se popne na stol u “Evinom kostimu”. Ona je po navici pristala, a naš se “junačina” tek sutradan uhvatio za glavu ostavši praznih džepova. Kad se vratio u spomenuti lokal, zamolio je pjevaljku da mu vrati bar dio novca, na što je ona odgovorila: - Vratit ću ti sav novac pod uvjetom da ti preuzmeš moju ulogu. - To ne dolazi u obzir – ljutito će na to nabusiti gost…
Dostojanstvo ili novac
Ovaj nas primjer poučava u tomu da je ljudsko dostojanstvo ispred i iznad materijalne koristi i novca. Ponižavanje vuče svoj korijen iz osjećaja inferiornosti.
Za ilustraciju navodimo jedan basnoslovni primjer: Ako se ja pod pritiskom inferiornog stanja nelagodno osjećam kao crna ovca među bijelima, onda će mi taj osjećaj biti podnošljiviji ako ocrnim sve bijele ovce.
Time je trasiran put do ideje superiornosti. A taj i takav osjećaj stvara iskrivljenu sliku svog realnog “ja”.
Dobar primjer takvog stava nalazimo u pripovijetki “Zlostavljanje”, našeg nobelovca Ive Andrića.
Sustavno ponižavanje druge osobe nije samo bezazlena pojava, već u rezultatu može imati sudbonosne posljedice po samu ličnost.
Zle jaruge
Što reći kada nečija lažna superiornost, prigrabivši vlast, započne vršiti nasilje nad stvarnošću? Prema riječima Marine Šerić, Dante takve smješta u zle jaruge na dnu pakla. Ima li načina da se odupremo ponižavanju?
Dakako da ima. U jednu riječ – nitko me ne može toliko ponižavati koliko ja mogu sam sebe hvaliti.
A, Eleanor Roosevelt će konstatirati sljedeće: “Bez tvog pristanka nitko u tebi ne može izazvati osjećaj manje vrijednosti”.•