Božić je opet pred vratima. Kamo god kreneš, susretneš ga. Posebno uvečer. Svijetli božićnim ukrasima s rasvjetnih stupova, u arkadama je Hrvatskog doma Kosače, pred Radoboljom je po drveću srebrn, a jeleni su upregnuti naprijed, po svim je ulicama. Ima ga s obje strane Neretve. Divota!
Krasan je u jaslicama na Trgu hrvatskih velikana. Vidjelo se to već kad su počeli graditi štalicu, a na osobit način kad su stigle skulpture. Kompozicija je Sv. obitelji poput venecijanske gondole u kojoj se njiše ljubav, a kraljevi su baš kraljevi. Dostojanstveni, s darovima u srcu. Odjeveni raskošno i plaštevi im zbore o njihovu dostojanstvu. Čim ih pogledaš, pa i ako im i ne znaš imena, vidiš da su kraljevi.
I u svakoj župnoj zajednici su jaslice. Svake priča za sebe. U franjevačkoj su dvoje. Jedne u crkvi, jedne pred crkvom. One u crkvi baš su jedinstvene. Štalica je crkva sv. Petra i Pavla, a velik dio pogleda odvlači fotografija obilaznice oko Frankfurta. Sugerira ti misao o tolikima koji su otišli od svog ognjišta, od svojih kuća, od svoga sela, kvarta u gradu. Provociraju pitanje: Zašto to u jaslicama?! A pred crkvom već danima vrijedni framaši grade “svoje” jaslice. Pokazali su i marljivost i umješnost. Sve malo pomalo i napraviše baš dobru štalu i obor oko nje. Stvorenu da se u njoj i oko nje odigra drama Badnje noći i Božića. Uživo!
I uza sve to, nekako kao da Božić gubi dah. Ma posijale su se pšenice, bio je Sv. Nikola, Materice i Očići, u kampusu Sveučilišta je advent-grad. No, opet nešto tom Božiću nedostaje. Kao da ga netko krade, kao da mu vadi dušu. Kao da će uz sve nabrojeno i blještavo, opet ovim gradom, kao nekoć Betlehemom srljati od nemila do nedraga nezbrinuti i zabrinuti Josip i Marija sva u slutnji da su trudovi već tu. I gledat će Josip, bespomoćan i obezvrijeđen u svoju ljubav, svoju Mariju. I suze će mu u kutovima očiju zastati, sram ga plakati pred njom. A Ona će uzvratiti pogled i samo ga zagrliti,
- Ti si meni sve!
I našao je Josip štalu napuštenu ili spilju. U njoj si bili vol i magarac. Razgovarali su samo malo prije toga i skoro utonuli u san. Kad eto Josipa i Marije. Taj ih je posjet posve razbudio, nekako, rekao bi čovjek, čak i razveselio. Bili su sretni da ih posjećuje ovo dvoje mladih. Gledali su vol i magarac Josipa i Mariju svojim velikim dobrim volujskim i magarećim očima. Divota jedna. Iskrena do boli i radosti.
- Izvolite, samo dajte, komodajte se, osjećajte se kao doma.
Mumljao je smeteni vol i htio biti pozoran i obazriv do kraja. Išlo mu je to teško jer bio je velik te su mu svi pokreti bili nespretni. A magarac se ispričavao u njegovo ime i samo naklanjao dragim gostima. Brzo su nanijeli i slame i sijena i smjestili Mariju i Josipa u sredinu štale. I puhali, samo puhali, da zagriju špilju.
- Žena će roditi, očima je vol govorio magarcu.
- Vidim, vidim, pa nisam glupi magarac. To je tako očito. Već puši iz te svoje velike i bezvrijedne mješine da se dijete ne smrzne čim se rodi. Vidiš da imaju samo nas.
I rodila je Marija Isusa. Josip je bio sretan i pazio svoju Mariju i malog Isusa.
- Isus će mu biti ime, Marija!
- Znam, Josipe! Anđeo mi je to rekao u tatinoj kući u Nazaretu.
- I meni, Marijo, u našoj kući. I da je On Sin Božji!
- Da, Josipe.
A vol su i magarac gledali čas dijete, čas Majku njegovu, čas Josipa i samo potvrđivali mahanjem svojih dobroćudnih i velikih glava.
- Krasno Dijete. Sin!
Govorio je vol roditeljima i magarcu.
- Da, baš tako, divno Dijete! Nego, čujete li vi neku pjesmu? Neku bajnu pjesmu koja kao da odozgor dolazi?!
- Da, čujem, izusti Josip.
- I ja, reče Marija držeći Čedo u naručju.
- E, evo, sad i ja kao da čujem, oglasi se vol.
Josip je izišao pred spilju na Pastirskom polju i ostao zapanjen. Nebo je gorjelo beskrajem i svjetlošću. I anđeli u svemu tom. Nebrojeni anđeli. I rajska pjesma. Sve je to iznad njihove spilje i velika i neobična zvijezda koje još večeras, kad su došli, nije bilo tu. Anđeli su nad svakim torom u Betlehemu i razgovaraju s pastirima. I, eto pastira. Starih i mladih, djece, muških i ženskih. Svi na ramenima nose svoje darove za dijete. Najdraže svoje janje, tako lijepo i sneno, kovrčavo i kao snijeg bijelo. Spilja je bila tako topla i ugodna. Marija, Josip i Dijete, mali Isus, tako sretni. Vol i magarac ponosni da je to teško opisati. Gledaju jedan u drugoga i samo šute i šute.
- Tako je to kad si dobar. Kad tad će to i drugima biti jasno.
- Da, uvijek smo samo vol i magarac, a evo, što bi sada Josip i Marija i mali dragi Isus da nije baš nas, tog vola i ovoga magarca.
- Tiše, magarče, imam osjećaj da Dijete hoće spavati. A i Majka.
- Moj je glas baršunast i neće poremetiti njihova sna, uzvrati magarac i milo gleda prema Majci i njenom Djetetu.
Pjesma je anđela svemu dala sav onaj čar Božića. Bio je to Božić u srcu. U srcima tolikih pastira. U srcu anđela. Ali i u srcu jednog vola i jednog magarca. Anđeli su samo lebdjeli uz spilju i tiho, tiho pjevali. Dijete je tonulo u san. A Božić je kročio mojim srcem. I ponio me. Hoće li ga biti u mom gradu punom svega što želi na njega podsjetiti? Bože, samo da se opet ne ponovi da i u mom gradu za Njih ne bude mjesta u gostinjcu, da ih nitko ne primi.
Da, kod toliko toga što ovaj grad stavlja i gradi da bi se spomenuo Božića. Kod tolikih jaslica i tolikih ukrasa, tolikoga blještavila, advent-grada u gradu.
Kamo zapravo krenuti i susresti Božić?
Pitao sam se. I onda je stigao poziv. Poziv koji je sve razjasnio. U “Sv. obitelj” poći. Susresti štićenike tog dobrog doma.
I odmah na ulazu draga dječica u naručju svojih majki. Pa svako su jutro oni tu. Upućeni su na pomoć drugih. Kao stvoreni su za Božić, za jaslice, toplinu. Za dobrotu i jednostavnost onog i vola i magarca što su mislili da će im proteći još jedna uobičajena noć u njihovoj štali.
A, gore na katu, četvero je njih. Četiri nevina bolesna djeteta. Četiri mala draga Isusa u betlehemskoj noći. Samo te gledaju i ćute da ih trebaš voljeti. Žele da ih gledaš. Da im u sobu toplinu doneseš, da ih slamom i sjenom Božića oviješ. Milo te, svako sa svoga kreveta gleda. A srcem ti se razlijeva sva dobrota koja iz njih struji i nevinost i svetost.
I dok moliš, oni ti dovikuju svojim glasom. A taj ti se glas u srce zabija. Veli ti da su oni taj Božić u srcu. Na drvcu se ljulja srebrna kugla i djevojčica u nju gleda, svojim divnim, nevinim pogledom. I u toj kugli, koja nije svaki dan tu, vidi nešto novo, nešto drago, nešto za nju. I kugla je srebrna sretna:
- Ispunila sam svoju priču Božića.
Gledao sam jasle na Trgu i bile su mi sad baš toplije. I one pred franjevačkom. Čuo sam iz njih glasove bolesne djece iz “Sv. obitelji” i bio sretan da im je Božić u srce kročio.
Oćutjeli su to i Marija i Josip i mali Isus u njenom naručju. A vol se zanio i počeo kunjati, dok ga magarac nije siktavim glasom iz drijemeža trznuo,
- Kako se usudiš, volu, u ovaj tren drijemati. Gdje ti je srce. Pa gledaj to Dijete!
- O, da, da, magarče, da, imaš … da, posve si u pravu. Ne smijem drijemati. Moram radi Djeteta biti itekako budan.•