U župi Osova služena je sveta misa u povodu 25. godišnjice smrti fra Vjeke Ćurića, koji je mučki ubijen u Ruandi 31. siječnja 1998. godine. Fra Vjeko je bio katolički svećenik, Hrvat, franjevac, misionar, poznat kao "afrički" Oskar Schindler, koji je spasio veliki broj Židova tijekom II. svjetskog rata. I škola u Kivumu nazvana je po fra Vjeki. Fra Vjeko je rođen 25. travnja 1957. u Lupoglavu, župi Osova, na području općine Žepče.
Radio na pomirbi plemena
Svetu misu je pred brojnim vjernicima u župi Osova predvodio fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene i urednik časopisa "Svjetlo riječi". S njim je koncelebriralo 20-ak svećenika i redovnika, a pjevanje je uveličao župni zbor iz Osove. Preko fra Vjeke povezane su Afrika i BiH. U propovijedi je fra Janko naglasio kako je fra Vjeko poput milosrdna Samaritanca. - Židovski svećenik levit razmišlja "ako stanem, što će se meni dogoditi", a Samaritanac "ako prođem, što će se meni dogoditi"... I nastavio je fra Janko:
- Da se fra Vjeko pitao što će se njemu dogoditi, otišao bi, nikada ne bi ostao u Ruandi. Svi kojima je poslan bili su njegovi, a on je bio svih njih. Govorilo se da je fra Vjeko spasio desetke tisuća. Bio je svjestan da je pozvan svjedočiti Božju ljubav svakom čovjeku. On se 1983. uputio u Ruandu i uklopio se u projekt "Afrika nas zove" koji je za cilj imao širenje kršćanske poruke siromašnim narodima koji žive južno od ekvatora. Najsiromašnijim učenicima plaćao je školarinu. Pomagao je ugroženima iz obaju plemena - Tutsi i Hutu. Mnogi su napustili Ruandu, a on je ostao. U bolnice je dovozio ranjene i bolesne, i to po noći, u jednom svome starom Mercedesu. U jednom smjeru ih je dovozio, a u povratku o njima se skrbio vozeći im ono najpotrebnije za kućanstvo. Nastojao je pomiriti ova dva plemena - završio je fra Janko Ćuro.
Fra Vjeko je ostvario svoj san da postane misionar. Stigao je u Ruandu o kojoj je govorio kako je dosta slična BiH, bregovita, čak sa sličnom klimom, ali siromašna i opterećena starim napetostima između plemena Tutsi i Hutu. Do rata, koji je sve poremetio, fra Vjeko je imao velike planove, što bi sve trebao učiniti kako bi olakšao život onima koji su ga prihvatili kao jednoga od svojih. Pružao im je praktičnu i medicinsku pomoć. Brinuo se za izbjeglice smjestivši ih u crkvu i hraneći ih do okončanja ratnih sukoba. U spašavanju nije gledao plemenske razlike. Vodila ga je i nosila snalažljivost i jaka vjera te ljubav prema ruandskom narodu.
Nakon obnove svoje župe krenuo je u obnovu drugih župa na području svoje biskupije. Nakon duhovne obnove naroda, dao se na obnovu porušenih obiteljskih kuća kojih su bile tisuće jer je bio uvjeren da, dok god ima porušenih kuća, neće biti lako ukloniti mržnju i želju za osvetom iz srca ljudi koji su pretrpjeli zlo i nepravdu. Kad je trebalo krenuti nabolje, našli su se ljudi koji su puni mržnje i kojima smeta što je jednom strancu stalo do njihove zemlje i koji hoće i želi svima pomoći. Fra Vjeko je vidio da im smeta i zato mu je život bio u opasnosti. Bilo je samo pitanje vremena kad će se na njega izvršiti atentat. Prvi pokušaj bio je 20. travnja 1996. u večernjim satima ispred župne kuće, no fra Vjeko je uspio pobjeći.
Ubojica nije pronađen
Napadači su čekali novu priliku da ostvare svoj cilj i to se, nažalost, dogodilo 31. siječnja 1998. godine u glavnom gradu Ruande Kigaliju. Ubojica je bio s njim u autu i kad su došli do crkve u gradu, u njega je ispalio osam hitaca iz pištolja. Nikada nije pronađen. Fra Vjeko je pokopan 3. veljače 1998. godine u Kivumu. Tijelo mu je položeno u crkvi koju je sam s vjernicima sagradio.
Na posljednji ispraćaj, koji je trajao čak četiri sata, došli su mnogi iz raznih krajeva Ruande. Pogreb s misom vodio je apostolski nuncij u Ruandi nadbiskup Juliusz Janusz, uz sedam ruandskih biskupa, 160 svećenika, nekoliko stotina redovnica i redovnika te masu vjernika. U Vatikan je poslan zahtjev za beatifikaciju mučenika fra Vjeke Ćurića, a svi mole Boga da se to što prije dogodi.