Preventivni pregledi budućih prvašića pred polazak u školu u Republici Srpskoj pokazuju da sve više djece ima problem s govorom, a kako su za Nezavisne novine potvrdili iz dobojskog Doma zdravlja, za 65,3 posto djece preporučen je logopedski tretman.
Alarmantne godine
Mira Cvijanović, logopedica Doma zdravlja u Doboju, kazala je kako su posljednje dvije godine alarmantne kada je riječ o broju djece koja su izravno preporučena na logopedski tretman. - Ove godine 65,3 posto predškolaca preporučeno je za ovaj tretman. Tu su i djeca koja još otprije imaju poteškoće u razvoju, ali taj postotak je zanemariv u odnosu na broj djece koja imaju problem u izgovoru glasova i nekih jezičnih komponenata govora - rekla je Cvijanović. Objašnjava da oni ne ispituju grafomotoriku, već se najviše baziraju na logomotoriku i izgovor glasova.
- Prije je bio slučaj da djeca ne znaju jedan ili dva glasa, ali sada mislim da nema djeteta koje ne odstupa u sedam do osam glasova materinskog jezika, a uzevši u obzir da su djeca s pet i pol godina trebala dosegnuti kompletan govorno-jezični razvoj, to je nešto što uvelike odstupa. No, kada uključite takvo dijete u tretman, očekujući da u rujnu krene u školu, mi taj tretman do tada ne možemo završiti. Polaskom u školu djeca automatski počinju učiti slova, čitati i pisati. Mi pišemo onako kao što govorimo, a ako dijete umjesto "šuma" izgovara "tuma", naravno da će isto tako napisati - naglasila je Cvijanović.
Glasovi koje djeca najčešće ne mogu izgovoriti, kako kaže, jesu š, ž, č, dž, l, lj i r, ali se događa da ne znaju ni glasove k i g, a koji se uče u uzrastu od dvije do tri godine.
- Roditelji to propuste i ostave da se razvije samo. Najveći uzrok tome je dugotrajna upotreba dude, koja narušava kvalitetu govora, zatim predugo konzumiranje pasirane hrane jer su djeca sve izbirljivija u odabiru namirnica, pa, recimo, ne žele žvakati meso - kazala je Cvijanović dodajući da je jedan od uzroka i nedovoljna interakcija s vršnjacima.
Buljenje u ekran
Ono što posebno ističe je da je njihova pozornost kratkotrajna, a primijetila je da djeca ne mogu mirno sjediti na stolici dok se uzima anamneza od roditelja.
- Djeca su u interakciji s ekranima, gdje je jednosmjerna komunikacija, nemaju potrebu razgovarati, a roditelji ih uglavnom razumiju i ispunjavaju te osnovne potrebe za hranom, emocijama, sigurnošću i nema potrebe da se dijete trudi ili bori za nešto. Jedino djeca koja su uključena u vrtić imaju bolju komunikaciju i bogatiji fond riječi - dodaje ona.