Izrael sam posjetio pet puta, a posljednji put krajem veljače i početkom ožujka ove godine.
Kad sam odlučio krenuti put te zemlje, u kojoj je tek sklopljeno nestabilno primirje između Države Izrael i Hamasa, susjedi i prijatelji su me odgovarali. A tek moja obitelj – bilo je tu i plača. No bio sam odlučan krenuti na hodočašće u Svetu zemlju. Davor Ljubić, direktor agencije G-tour Međugorje, koja je organizirala ovo putovanje, bespotrebno me tješio, jer nisam osjećao nikakav strah, kako na put ide puno ljudi: 250 hodočasnika iz Hrvatske, BiH te drugih europskih zemalja koji imaju hrvatsko državljanstvo. Bilo je još zainteresiranih, kaže, ali nije mogao osigurati prijevoz i boravak. Hodočašće u Svetu zemlju nazivaju i “Peto evanđelje” te je želja mnogih kršćana za života posjetiti ove prostore.
I tako sam ja u Boeingu 747 iz Zagreba krenuo put Svete zemlje. Kada se zrakoplov počeo spuštati u Tel Aviv, o kojemu smo proteklih godinu i pol slušali isključivo kroz prizmu rata, razaranja i obaranja raketa, pokušavao sam razabrati oštećene zgrade od Hamasovih projektila. Nisam ništa primijetio, ili su to Izraelci već popravili. Ni hodajući kopnom nisam primijetio nikakve posljedice rata, a znamo kako to izgleda kada bombe padaju, nije prošlo previše vremena otkako se to događalo na ovim prostorima.
Već pada večer i krećemo autobusom do Nazareta, gradića Isusova odrastanja. Moram priznati da smo bili pod snažnim dojmom priča o ratnim događanjima na ovim prostorima. Naime, čim bismo čuli prodoran zvuk vojnih zrakoplova, a oni nisu bili rijetki ni za mojih prijašnjih posjeta, ljudi bi dizali poglede prema nebu; ne znam je li to zbog vapaja prema Bogu ili zbog straha od mogućeg projektila, vjerojatno i jedno i drugo.
I nađoh se s još 250 hodočasnika u Nazaretu, mjestu u kojem su, prema Svetom pismu, rođeni roditelji Isusa Krista. Kažu da u tom mjestu živi najviše kršćana u Izraelu. Nažalost, danas ih je u Svetoj zemlji ostalo tek oko dva posto, s tendencijom opadanja, a možda i nestanka. Zaista im je potrebna potpora, pa i ovakva koju čine hodočasnici. Već prvu noć osjetio sam sukob religija, na sreću ne fizički, već onaj verbalni. Naime, negdje poslije četiri ujutro jak razglas s obližnje džamije probudio je sve goste u hotelu. Jutarnja molitva imala je, pored ostalog, namjeru poslati poruku tko je ovdje glavni. Taman sam umoran od putovanja uspio ponovno zaspati, kad u šest sati budi me zvonjava s obližnje Bazilike Navještenja. No prebrodili smo to razdoblje adaptacije.
Već ujutro “Rajska djevo, kraljice Hrvata” odzvanjalo je prekrasnom dvoranom bazilike Navještenja u Nazaretu, mjestu gdje je bila Marijina kuća i gdje je, prema vjerovanju kršćana, anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi Isusa. Pjesmu su iz petnih žila pjevali Hrvati iz raznih dijelova Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine te drugih europskih zemalja. Naravno, bili smo pred špiljom u kojoj se rodila Marija, dotaknuli smo vrelo odakle je Marija zahvaćala vodu, bili u svadbenoj dvorani gdje je Isus učinio prvo čudo… Doduše, to su danas sve velebna zdanja. Napuštamo Galileju i Nazaret i putujemo u najsvetije mjesto, ako uopće neko može biti svetije od drugoga. No najprije idemo na goru Tabor. Tu se dogodilo poznato Isusovo Preobraženje. Inače, puno je tih brda koja se spominju u vrijeme Isusova života. Ovo je brdo u odnosu na naša brdašce, kad su dimenzije u pitanju. Kilometar dug i upola manje širok, Tabor nadvisuje morsku razinu za 588 metara. No prekrasno je. Autobusom se penjemo do sredine, a onda uskim vijugavim putom idemo taksijem.
Na tom mjestu umalo smo ostali bez jedne djevojke iz naše skupine. Naime, kad smo taksijima stigli na brdo, jednom je Arapinu za oko zapela plavuša iz skupine. Vidjevši fra Miku, jednog od malo zapaženijih svećenika, ponudio je pet deva za djevojku. “Malo”, odgovori fra Mika. Kreće pogodba i Arapin je pristao na 50 deva. Nitko djevojku nije ni pitao. Kad se nesuđena nevjesta, prihvaćajući fra Mikinu igru, uključila u razgovor, odustala je od udaje saznavši da Arapin već ima 17 žena. Izgleda da je Arapin, za razliku od naše plavokose ljepotice, imao ozbiljne namjere.
Putujući dalje, pred nama je zabijelio Jeruzalem. Kamene kuće osvijetljene sunčanim zrakama pokazivale su svu raskoš ovog najsvetijeg grada. Palestinci žive u nižim predjelima, a na vrhu su najveće i najljepše kuće, koje pripadaju Židovima. Oni žele dominirati u svakom pogledu, pa i kućama nadvisiti “raju” i tako kontrolirati situaciju, objašnjavaju nam naši voditelji. Bljeskalice fotoaparata i mobitela ne prestaju sijevati dok skupina hrvatskih hodočasnika s divljenjem promatra mjesto zbog kojeg je prevalila tisuće kilometara. Oni će se danas moći pokloniti mjestu gdje je rođen Isus, ali i mjestu gdje je mučen i raspet. No najprije idemo na mjesto rođenja, u Betlehem. Tamo obilazimo pećinu u kojoj je pastirima objavljena Radosna vijest, a zatim proslavljamo Božić. Tako rade hodočasnici kada stignu u Betlehem – pjevaju božićne pjesme. No za razliku od proslave u domovini, ovdje smo bili u kratkim rukavima i tražili hladovinu. Izgradnjom i otvaranjem nove kapele na Pastirskim poljanama, od sada će hrvatski hodočasnici imati mjesto za održavanje svete mise.
U baziliku Isusova rođenja ulazi se pognute glave, zapravo drukčije se i ne može. Vodiči objašnjavaju kako su vrata niska da turski konjanici ne bi mogli ulaziti s konjima. Ranijih godina ovdje se čekalo satima, no ovog puta, kao i na svim drugim destinacijama, ne čekamo, gotovo smo jedini hodočasnici u ovoj zemlji. Zapravo, tu i tamo sretnemo još poneku skupinu, uglavnom iz azijskih zemalja.
No da se vratim na ulazak na Pastirske poljane, mjesto u Betlehemu u kojemu je rođen Isus. Ovdje nas čeka još jedna granica, treći put vadimo putovnice i odgovaramo na razna pitanja. Dva vojnika s nategnutim automatima ulaze u autobus. Jedan s uzijem ostao je izvan autobusa. Pregledavaju nam putovnice i neke potvrde koje smo dobili u zračnoj luci tijekom dugih pregleda. Zapravo, prelazimo u palestinski dio Jeruzalema te nas golobradi izraelski vojnici strogih pogleda s prstom na uziju pokušavaju ustrašiti. Tu granicu prelazili smo još tri puta i svaki put isto. Dolazio sam u iskušenje da upotrijebim fotoaparat i dočaram vam atmosferu s granice, ali nisam se usudio, vjerujem da bi ovi dječaci mogli potegnuti obarač.
A kad su u pitanju ispitivanja, takve torture već smo doživjeli u Zagrebu na ulasku u zrakoplov koji je stigao s kompletnom izraelskom posadom. Zašto ideš u Izrael, tko te tamo čeka, tko ti je pakirao kofer, tko si, što radiš i mnoga smiješna pitanja postavljali su i na polasku i na povratku. Sjetih se jednog mog ranijeg putovanja kada nisu htjeli pustiti djevojku iz Srednje Bosne, inače učiteljicu. Pitali su je koliko ima učenika u razredu, a ona im je rekla 14. Tražili su da im nabroji imena svih učenika. Trudila se i nabrojila 14 imena. Kad se nadala da je njenim mukama došao kraj, jedan od ispitivača zatražio je da ponovi imena učenika. Smela se i nikako nije uspjela ponoviti. Velikim angažiranjem naših voditelja uspjeli su privoljeti ispitivače da djevojku puste u zrakoplov. Inače, voditelj je zaprijetio da nitko neće putovati. Kasnili smo sat i pol zbog učiteljice iz Bosne, odnosno istražitelja iz Države Izrael.
Stižemo u Kafarnaum, mjesto na kojem je Isus učinio prvo čudo pretvorivši vodu u vino. A kada smo već tu, zašto se bračni parovi ne bi prisjetili svoga vjenčanja? Nakon poticajnih riječi u kojima su svećenici ohrabrili bračne partnere da nastave ustrajavati u vjernosti i međusobnom razumijevanju i pomaganju, “mladenci” su si pružili desnu ruku te su svoju nekadašnju privolu, izrečenu pred službenikom Crkve, sada obnovili.
Na obali rijeke Jordan, pod vodstvom biblijskog vodiča u Svetoj zemlji, hodočasnici su obnovili i svoje krsne zavjete. Nakon čitanja svetopisamskoga teksta koji opisuje kako je Isusa Krista na istoj rijeci krstio Ivan te kratkoga voditeljeva tumačenja, nazočni su u dijaloškom obliku ispovjedili svoju vjeru i odrekli se Sotone. Potom su svećenici vodom iz Jordana blagoslovili sve nazočne te pojedinačno, u spomen krštenja, svakoga tko je pristupio polio vodom po glavi. Mnogi su iskoristili prigodu te zagazili dalje u rijeku koja vodenom masom zapravo više sliči malo većem potoku. Također, hodočasnici su u svoje boce točili jordansku vodu, za buduća krštenja djece u svojim župama, odnosno obiteljima.
Bili smo i u izraelskom lučkom gradu Haifi, u kojem obilazimo samostan Stella Maris, s posebnim osvrtom na pećinu svetog proroka Ilije. Pa kako i ne bismo kada je on zaštitnik Bosne i Hercegovine. Neki su dobacivali: “Kakav svetac, takva i država”, drugi su opet spominjali njegovu narav, treći su isticali gromove kojima je ovaj iznimno štovani svetac raspolagao.
Izrael teritorijalno zauzima tek trećinu prostora Hrvatske, ali u njemu živi dosta više ljudi, čak šest milijuna. Od toga je pet milijuna židova te oko milijun izraelskih Arapa, muslimana i kršćana. Sveta zemlja posebna je po svojoj zemljopisnoj raznolikosti, koja se rijetko gdje na kugli zemaljskoj može naći. Na jako malom prostoru mogu se naći i obilje vode i prava pustinja; i relativno visoka brda i velike udoline; i plodna područja i područja u kojima gotovo ništa ne uspijeva.
Područje je sveto trima svjetskim religijama – judaizmu, kršćanstvu i islamu. Dok židovi vjeruju da je to Obećana Zemlja koju im je Bog dao oko 1900 godina prije Krista, ta je zemlja sveta za kršćane zato što je ondje živio Isus Krist. Muslimanima je Jeruzalem sveti grad kao mjesto Muhamedova ulaska na nebo. Sve su to okolnosti zbog kojih milijuni turista hrle put Izraela i mjesta u kojima su “začete” svjetske relije, ali i zbog zanimljivih i jedinstvenih prostora.
Moglo bi se reći da Sveta zemlja ima četiri različite cjeline. Prva je takozvana “jordanska udolina”, koja se proteže od sjevera prema jugu. Zove se tako zbog rijeke Jordan, koji je razdjelnica ove udoline. Međutim, “jordanska udolina” dio je većeg procjepa, takozvanog “velikog procjepa” ili “velike depresije”, koja se proteže od Sirije do Afrike. S jedne i druge strane ovog procjepa uzdižu se planine. Na sjeveru se nalaze planine libanonskog gorja te planina Hermon, čiji najviši vrh doseže skoro 3000 metara i na čijim se vrhovima tijekom cijele godine nađe snijega. Jordanski procjep počinje s oko 550 metara iznad razine Sredozemnog mora i udaljen je od Galilejskog jezera nekih 30-ak kilometara. Koliko je ovaj procjep velik, pokazuje činjenica da se nakon 30-ak kilometara spušta na razinu od više od 200 metara ispod razine mora. Na mjestu gdje Jordan utječe u Mrtvo more, dubina procjepa je više od 400 metara ispod razine mora. Uz to, Mrtvo more na pojedinim je mjestima duboko oko 400 metara, tako da na tom području imamo najnižu točku na zemlji, a to je negdje oko 800 metara ispod razine mora. Zanimljiva je i činjenica da rijeka Jordan utječući u Mrtvo more, koje se dalje ne ulijeva nikamo, nego je zatvoren prostor, ne diže njegovu razinu, nego se razina mora, zbog velikih temperatura i evaporacije, iz godine u godinu smanjuje.
Unatoč tome što jedina rijeka ne teče dalje od Mrtvog mora, cijeli Izrael se zeleni. Diljem cijele zemlje razvedene su cijevi koje sustavom “kap po kap” natapaju plodnu zemlju. Voće i povrće s ovih prostora iznimne je kvalitete i vrlo ukusno, u što smo se i uvjerili tijekom obilatih objeda u kojima smo uživali gdje god da smo jeli. Švedski stol, bolje reći izraelski, nudio je obilje hrane. Svaki je stol nudio više od 50 raznih jela iznimnog ukusa. A tek hrana iz mora... svaka ponuda sastojala se od riba spremljenih na različite načine. Od mesa nudila se uglavnom piletina, a na prostorima pod palestinskom upravom bilo je i teletine. Svinjetine i janjetine nije bilo u ponudi. Ne uvoze hranu, sve je iz njihova uzgoja.
A cijene? Za jedan skromni obrok – pohana riba i nešto tjestenine za prilog – platio sam 21 euro. Pivo na tom mjestu nisam mogao dobiti, ali dobio sam espreso za 3 eura. Povirio sam i u jednu robnu kuću. Tu mi sa skromnim plaćama ne možemo kupovati. Tenisice ispod 800 šekela nisam vidio u ponudi. Za informaciju, za jedan euro dobiju se četiri šekela. Većina kupnje, barem kada su hodočasnici u pitanju, odvija se cjenkanjem. Pravi su majstori prodaje – teško se oduprijeti njihovim ponudama a da se nešto ne kupi. Odmah su izvjesili hrvatske barjake, a čule su se i pjesme na hrvatskom jeziku. Posebice se forsira – Thompsona. Dok su neki paketić od 12 Očenaša kupili za 10 dolara, to im je najdraža valuta, drugi su za isti paketić platili 30 eura. Inače euro i dolar imaju istu vrijednost pri kupnji. Neće odbiti ni druge novčanice pa se tako može platiti i bosanskohercegovačkim markama. Dok se prijašnjih godina ulicama nije moglo slobodno kretati od mnoštva turista, ovog puta najviše se čuo hrvatski jezik.
U Svetoj zemlji nisam vidio nikakve posljedice rata. Doduše, mi nismo išli u Pojas Gaze, bili smo na prostorima Izraela te onima pod palestinskom upravom. Razlika je golema. Pokušao sam ući u jedan palestinski stan i uspio sam, no to me stajalo deset dolara. Snimio sam fotografiju koja dovoljno govori kakve tamo ima sirotinje. Kaže da je novac uzela jer joj treba za djecu, vjerujem joj i nije mi žao.
Sveta zemlja mjesto je gdje se mogu sresti sve religije i svi je svojataju. Kada sretnete katolika, pravoslavca ili muslimana, razvije se priča, uslijede ljubazni pozdravi, ali to nije slučaj sa židovima. Posebice ne s ortodoksnima, a tek s ultraortodoksnima... Osim posebne odore, oni svojim kretanjem kao da pokazuju da su im ostali ljudi na nižoj razini. Ako im se ne sklonite s puta, mogli bi vas i odgurnuti. Većina skreće pogled s njih jer se ljute ako ih se gleda u oči. A tek kad su nam kazivali njihove običaje i ponašanje... To nije čak ni za pisanje. Posebice su zanimljivi pred Zidom plača pred kojim se satima mole radeći karakteristične pokrete, neki oblik klanjanja. Naravno, žene i muškarci pred Zidom nisu zajedno, ali svi moraju imati pokrivenu glavu. Tu se mogu vidjeti mlade žene za kojima ide po nekoliko djece, sve jedno od drugog starije po godinu dana. Kažu da su to djeca ultraortodoksnih židova te da oni tako održavaju, pa i povećavaju natalitet. Navodno takve obitelji dobivaju bogatu potporu.
Imao sam sreću razgovarati s jednom mladom djevojkom kršćanske vjeroispovijesti koja živi u Tel Avivu i ima izraelsko državljanstvo.
– Zabavljamo se kao i vi u Europi. Idemo u kafiće, posjećujemo plesne zabave, kina i druga mjesta koja posjećuju i mladi kod vas. Uglavnom se nastojimo zabavljati s osobama iste religije, ali ima ponekad slučajeva da se zabavljaju i osobe različitih vjeroispovijesti. Zabava da, ali brakovi su rijetki, mogu se prebrojiti na prste jedne ruke. Nije problem u zabavi, ali brak ima i mnoge administrativne prepreke. Posebice kada dođe i potomstvo, to je prava peripetija koju je teško razriješiti – tvrdi djevojka, koja nema prepreka na poslu, radi u administraciji i živi normalnim životom kao i tisuće drugih. Bogata je to zemlja pa je takav i promet. Široka autocesta vodi iz jednoga u drugi kraj Izraela te do svih većih mjesta. Dok se vožnja autocestom odvija normalno, naši vozači ne bi se snašli u vožnji kroz naseljena mjesta. Prednost zbog prometnog znaka ili pak desne strane? Ovdje svatko upada kad stigne. Ima tu i koškanja i svađa, no doduše sve završi bez fizičkog obračuna.
Pred Zidom plača nalazi se veliko groblje. Tvrde da se mjesto na tom groblju plaća i milijun eura. Zanimljivo je da su mjesta skuplja što su bliže zazidanim vratima na Zidu plača. Naime, kada dođe “strašni sud”, vrata će se otvoriti, a oni koji su bliže, prije će ući u dženet, odnosno raj. Na njihovim grobovima nema cvijeća, a nakon molitve ostavljaju kamenčiće.