Tijekom dva tjedna borbe sa koronavirusom često sam zapadala u duboke krize, posebno noću. Predvečer bi me spopadala jeziva melanholija, što je bilo posebno neočekivano za mene koja sam uvijek gledala na život sa vedrije strane, objavila je CNN-ova novinarka i voditeljica Newsrooma Brooke Baldwin. U nastavku pročitajte njenu ispovijest, prenosi N1.
Ali, pod uticajem koronavirusa, na kraju svakog dana bih često plakala jer se nisam mogla riješiti osjećaja prestravljenosti i izolacije koje sam osjećala o tome što će biti sa mnom.
Konstantno sam imala bolove u tijelu. Razvila sam naviku da predvečer idem u kadu gdje bih se tuširala vrelom vodom u nadi da skrenem sebi pažnju sa boli koja je prožimala moje cijelo tijelo – boli koju je samo dupla doza ekstra jakog Tylenola mogla ublažiti.
Neki su dani bili užasno spori dok su drugi prolazili toliko brzo da ih se ne mogu ni sjetiti. Ali ono što je prethodilo ovoj amneziji mi je kristalno jasno.
Sjećam se kao sam se osjećala na samom početku pandemije koja je pogodila našu cijelu državu i moj voljeni New York u kojem živim. Kao novinaru, moj se fokus i osjećaj svrhe u životu izoštre za vrijeme nesreće. Osjetila sam duboku odgovornost da ispričam priče o ovoj pandemiji, da predočim našoj publici činjenice koje su im potrebne i da im pokažem ljudska lica koja se bore sa ovom krizom zajedno s njima.
Ali dok sam predano radila, razboljela sam se. Bila sam toliko bolesna da, ne samo da nisam mogla raditi, nisam bila sposobna ni voditi svoj Instagram profil posvećen borbi protiv koronavirusa. Odjednom sam ostala odsječena od svoje svrhe u životu, izolirana čak i od vlastitog supruga, napuštena da se sama suočim s virusom – baš kao i mnogi drugi.
Suprug i ja smo počeli spavati u odvojenim prostorijama, koristiti zasebna kupatila, a on se trudio da mi donese supu, tost i čaj bez suvišnog kontakta. Hranu nisam mogla okusiti ni pomirisati. Sjećam se dana kada sam izgubila čulo mirisa. Osjećala sam miris amonijaka koji se koristi za čišćenje nakita cijeli dan.
Sutradan nisam mogla osjetiti slani puter na svom tostu niti miris čaja. Izgubila sam apetit kao i svu energiju. Noću bih spavala 10-12 sati u komadu, a u jutro bih se budila mokra od znoja. Na vratu mi je narasla žlijezda veličine golf loptice.
Tijekom dva tjedna, groznica, drhtavica i bolovi bi me napuštali tek toliko dugo da pomislim da se napokon oporavljam, da bi se ponovo svi simptomi vratili i bivali još jači. Ne znajući kada će sve to proći, bolest je bila neumorna i strašna.
Nakon što sam nekoliko dana provela pokušavajući biti odvojena od svog supruga, i to je postalo nemoguće. Mrzio je što me mora gledati kako se sama patim i što je bespomoćan da mi pomogne. U danima kada bih zapadala u krize, on bi me grlio i šaputao mi „Bit će sve u redu“.
Ovaj, naizgled, jednostavan čin povezivanja i grljenja me ispunjavao snagom više nego išta drugo. Izolacija je nekad gora od bolova. Beskrajno sam zahvalna što imam tako predanog supruga koji je jednako sretan što je ostao zdrav dok sam ja bolovala.
Danas se stvarno smatram jednom od sretnih ljudi koji su preživjeli ovu bolest. Moj oblik koronavirusa se nije proširio na pluća, kao što je bio slučaj sa mnogima koji su zbog gušenja završili u bolnici. Nikad nisam bila bez daha. Iako mi je cijelo tijelo non-stop pokazivalo srednji prst tijekom bolest, pluća nisu.
Ali, najviše sam zahvalna na stvarima koje je ovaj virus učinio kristalno jasnim: Prva stvar je da stvari postanu kristalno jasne tek onda kada počnete slijediti svoje srce, i ništa drugo. A druga stvar je da je povezanost s nekim daleko važnija za naše zdravlje i sreću nego što bismo to htjeli priznati sebi.
U svakodnevnom se životu susrećemo sa raznim stvarima koje nam odvraćaju pažnju od toga, kao što su razni događaji i vlastita očekivanja od samih sebe. Ali tijekom ovog perioda izolacije izazvane koronavirusom, bilo da ste bolesni ili da se samodistancirate od društva – bili smo primorani da sjedimo u miru, bez ičega što bi nam odvratilo pažnju. Prosvjetljenje do kojeg možemo doći je jače od bilo čega što bismo otkrili u normalnim okolnostima svakodnevnog života.
Za vrijeme trajanja karantena, dok se moje tijelo borilo sa virusom, uspjela sam jasno spoznati stvari zbog kojih sam zahvalna i vrijednosti koje me tjeraju da idem dalje.
Jedna od tih vrijednosti je i povezanost – ne samo sa svojim suprugom, već i sa zajednicom, prijateljima, te širom obitelji. Čula sam se sa tisućama ljudi – od roditelja, brata, tetki, kolega novinara, šefom, bivšim dečkom, starim kolegama, zubarom, pa sve do prijatelja s kojima se nisam čula godinama.
I dok sam čitala tisuće komentara na svom Instagram profilu u kojima mi svi žele brzo ozdravljenje i mole se za mene, osjećala sam se kao da nisam vrijedna tolike pažnje i ljubavi. Na kraju krajeva, ja sam novinar – moj je posao da drugima pružam pažnju – ne da je primam. Osjetila sam se... ranjivom.
Ali dok sam ponovo čitala svoju omiljenu knjigu pisca Berneja Browna naišla sam na ovaj dragulj mudrosti: „Biti ranjiv je rizik koji moramo preuzeti ako želimo osjetiti povezanost“.
Dijeljenjem svoje ranjivosti na internetu i primanjem sve te pozitivnu energiju od ljudi i njihove želje za ozdravljenje dovelo me do spoznaje važnosti povezanosti. Ubrzo sam spoznala koliko sam zahvalna svim tim ljudima koji su mi pisali. U trenucima kada mi je bilo najteže, logirala bih se na Instagram kako bi mi pomogla sva ta ljubav u njihovim komentarima. Zbog svega toga sam vam svima neizmjerno zahvalna.
Ne bih ga nikad, nikome poželjela ali se nadam da će ova jasnoća u mojoj glavi i povezanost s ljudima ostati uz mene i nakon što se život vrati u normalu.