Mit o čudesnoj spilji na Kozjim stijenama u kanjonu rijeke Bregave na kraju nije ni bajka. O toj spilji mještani okolnih čapljinskih naselja Prebilovci, Hotanj, Opličići… raspredali su razne priče. Jedna od njih glasila je da u nju, zbog nečega što se tamo nalazi, ne ulaze ptice, čak ni golubovi. Za tu dijagnozu vremena su imali ne samo čobani nego i težaci kada bi poslije podneva odmarali na suprotnoj strani korita rijeke gdje su obrađivali zemlju. Gledali su u bjeličasti otvor spilje, ali nikakve tragove života nisu primjećivali. Naravno da je to kod njih pobuđivalo maštu.
Golublja gnijezda
Znali su, primjerice, da se u spiljama gnijezde golubovi koji svoje mlade četrdesetak dana skrivaju na tamnim i skrovitim mjestima. E, zašto ih nema kraj te spilje, bilo je pitanje na koje nisu imali odgovora. Kako oko drugih spilja na liticama s obiju strana korita rijeke, s vremena na vrijeme, vide neke tragove života, bilo je dovoljno da se oko spilje u koju nitko neće snuju bajke. Godinama su te priče nadograđivane i protegnule se sve do ovih vremena. Svemu tome kumovala je činjenica što je spilja čak i za današnje planinare teško pristupačna. Jednostavno, stijena iznad nje natkriljuje je kao svod, a ispod nje je ponor dubok dvjestotinjak metara.
Sve to ponukalo je Vinka Hercega, istraživača iz Prologa kod Ljubuškog, i Branu Ekmečića, poljoprivrednika iz obližnjih Prebilovaca, da ispitaju što je po srijedi. Zapravo, Branine priče Vinku su bile poticaj da okupi ekipu naoružanu dronom kako bi se konačno vidjelo što je to u toj spilji. Nakon što se dron izdigao do ravni ulaza u spilju, stiglo je razočaranje. Spilja je, zapravo, udubina u golemoj stijeni koju je stvorila voda. Jasno, čim spilja nije duboka i skrovita, ptice tu nemaju što raditi, na toj visini samo mogu privući sokola ili jastreba, koji na okolnim vrhovima stražare. Tako spilja u tren prestade biti mit, a bajke neispričane priče.
Uz to što je ova akcija poslužila za rušenje stereotipija o mitskoj spilji, posjetiteljima je dala na uvid pravu ekokatastrofu u koritu rijeke Bregave. Korito je na tom dijelu vađenjem pijeska, možda i zemlje, doslovce uništeno. Iza čovjekova neplanskog djelovanja ostale su prave gudure, u jednoj od njih ima i ostataka života, što se da naslutiti po bijelim čapljama koje "sjede" na granama drveća i čekaju, jasno, žrtve iz bare, u što se pretvorio jedan dio izraubovanog korita rijeke. Da nije žbunova trave i zelenila uz padine, bio bi to predio kamenite pustinje.
More tišine
Uglavnom, umjesto otkrića misterija koje skriva spilja u Kozjim stijenama, sudionici ekspedicije, uz koje je bio i uz tekst potpisani, vratili su se dvostruko razočarani - spilja je kamena udubina, a korito Bregave, da nije zelenih nijansi, djelovalo bi kao More tišine na Mjesecu.
Bregava je rijeka koja nastaje od stalnih izvora Bitunje i Hrguda te povremenih vrela Malog i Velikog Suhavića. U ljetnom razdoblju te za sušnih proljeća i jeseni Bregava presuši već u Vidovu Polju, jugozapadno od Stoca, pa je tako veći dio korita u sušnijem dijelu godine bez vode.
Inače, dužina Bregave, koja se u Neretvu ulijeva kod Klepaca, južno od Čapljine, nepunih je četrdeset kilometara.