Oko 14.000 mladih iz cijelog svijeta preko agencija dolazi čuvati djecu u Njemačku. Međutim, u nekim slučajevima to se pretvara u eksploataciju.
Zvuči tako nevjerojatno primamljivo: biti mlad i krenuti u avanturu zvanu: Njemačka. Brinuti se o djeci u pristojnoj obitelji, uz upoznavanje njemačkog jezika i kulture, te napraviti prve korake prema odvajanju od roditelja. A možda čak i ostati u Njemačkoj, tamo nastaviti školovanje ili upisati fakultet, piše Deutsche Welle.
Za mnoge mlade ljude iz cijelog svijeta takva je nada stvarnost. No, ako netko nema sreće, sve može biti sasvim drugačije. Kao što se dogodilo Ani da Silva iz Brazila.
Ona se zapravo zove drugim imenom, želi ostati anonimna. U Njemačku je došla krajem prošle godine i u samo nekoliko mjeseci prošla ubrzani tečaj o lošim stranama čuvanja djece (zapravo čuvanja djece, što se u Njemačkoj zove “au-pair” – Au-pair, prim.ur). Brazilka za DW kaže da je morala raditi puno više od dogovorenih 30 sati tjedno.
“To je moderno ropstvo”
Radila je uglavnom kao čistačica, a ne kao dadilja. Količina hrane koju je dobivala bila je strogo ograničena, a često je, kaže, dobivala samo komad kruha. Kad se požalila na uvjete rada, počeli su joj prijetiti otkazom.
Za ono što je doživjela koristi termin “moderno ropstvo” i kaže: “Bila sam u pet obitelji, svaka gora od druge. U Njemačkoj nemaju pojma što se događa s onima koji sudjeluju u takvim programima, to je ludnica. Nitko ti ne pomaže, nemaš ništa.” Sada je svoje iskustvo iznijela u javnost, jer želi upozoriti mlade da i u zemlji poput Njemačke postoji eksploatacija. “To mora prestati”, kaže.
DW posjeduje fotografije i SMS poruke obitelji koje potvrđuju Da Silvine navode. No, ovo nije nova pojava jer se slični slučajevi neprestano pojavljuju u javnosti.
Samo dio stvarnosti?
Suočeni s optužbama na račun obitelji, posrednička agencija preko koje je Da Silva došao u Njemačku za DW je izjavila: “Jasno je da je to nedopustivo i predstavlja kršenje definiranih uvjeta da sve obitelji, kao i one koje sudjeluju u programu, prihvatiti prilikom registracije za korištenje platforme.”
“To je priča koja se često može čuti od mladih ljudi, a koja odražava samo dio onoga što se stvarno događa kada se na ovakav način ode u inozemstvo. Kroz tisuće takvih dogovorenih boravaka godišnje – koje organizira naša platforma – mladi odlaze u inozemstvo, preuzimaju nove zadatke, upoznaju druge zemlje i nakon druženja s članovima obitelji domaćina vraćaju se kući sposobniji i obogaćeni novim iskustvima”, stoji i u odgovoru.
Ozbiljne agencije i “crne ovce” u poslu
Kordula Walter-Bolheffer potvrđuje da se u određenom broju slučajeva ne poštuju ugovori koji predviđaju maksimalno 30 sati rada i dan i pol odmora tjedno, 280 eura džeparca mjesečno i dodatnih 70 eura za tečaj njemačkog jezika.
Radi u udruzi koja se bavi praćenjem provedbe dogovorenih pravila i sprječavanjem zlouporaba onih uključenih u programe. Njegovo udruženje uključuje 30 od više od stotinu agencija u Njemačkoj. One o kojima brine imaju tzv. RAL oznaku kvalitete, što bi trebalo više predstavljati standard, poput pouzdanosti i ozbiljnosti, piše Deutsche Welle.
Walter-Bolheffer kaže: “Naše agencije uvijek inzistiraju da je fokus radnog vremena na brizi o djeci, a da se kućanski poslovi obavljaju zajedno s članovima obitelji. Mladi ljudi koji dolaze u obitelj ne trebaju biti jeftina pomoć u kući, nego prvenstveno brinuti se za djecu.”
I njoj su poznate “crne ovce” među agencijama. Jedna od njih, koja u Njemačkoj ne uživa dobru reputaciju, nedavno je podnijela zahtjev za članstvo u udruzi Walter-Bolheffer. “Ali kad sam im poslala sve propise koje su morali ispuniti, nikad mi se nisu javili.”
Inače, često je pitaju ima li nekakav popis obitelji s kojima je često bilo problema – ali to njezina udruga ne smije iznositi zbog zaštite podataka.
Zarada je na prvom mjestu
Činjenica da na tržištu postoje agencije i obitelji kojima je zarada daleko važnija od dobrobiti mladih ljudi koji dolaze itekako ima veze s odlukom donesenom prije 20 godina. Naime, od 2002. godine za otvaranje agencije dovoljna je obična poslovna dozvola, a ukinuta je obveza posjedovanja licence.
Mnoge djevojke iz Kolumbije, Indonezije i Kirgistana (tri zemlje s najviše izdanih viza u 2022.), biraju lakši način: putem grupa na društvenim mrežama ili na online platformi specijaliziranoj za posredovanje, sličnoj “Tinderu”. Dovoljno je nekoliko klikova da jeftino pronađete naizgled savršenu obitelj.
“Mnogi dane provode na društvenim mrežama, pa kad ondje vide fotografije pristojnih obitelji s djecom, na mrežama poput Facebooka, mnogi povjeruju da su one stvarne”, upozorava Walter-Bolheffer.
Iskorištavanje: “To nisu izolirani slučajevi”
No, kad se pojave prvi problemi, oni koji su obitelj pronašli putem interneta nemaju se kome obratiti. I kad više nema drugog rješenja, Suzanne Flegel često zvoni mobitel. Više od 17 godina je na čelu jedne od agencija, ali je na raspolaganju i onim mladim ljudima koji su pali u očaj. Ponekad im, u slučaju nužde, ponudi i smještaj u vlastitom domu.
Flegel kaže: “Bilo je razdoblja kada smo dobivali nekoliko poziva dnevno. Političari tvrde da su to izolirani slučajevi – ali nisu. Na temelju razgovora s velikim brojem onih koji su došli, može se zaključiti da je i dalje uobičajena praksa da se oni iskorištavaju. Ali te brojke nitko ne bilježi i o tome se ne vodi nikakva statistika.”
Suzanne Flegel zna ispričati mnoge horor-priče: o bračnom paru na Bodenskom jezeru koji je prevario sedam djevojaka za plaću i koji su prije dvije godine zbog prijevare osuđeni na kaznu. O prisilnom seksu, teškom radu u vikendicama i apartmanima, o beskonačnim prekovremenim satima. Ili možda o voću koje je “samo za klince”, a hrana u hladnjaku uredno je označena imenima članova obitelji.
“U Njemačkoj ima stvarno kriminalnih agencija jer se njihov rad ne provjerava. Oni također varaju i lažu obitelji-domaćinima”, kaže Flegel.
Nizozemska kao uzor
Prije desetak godina u Nizozemskoj su zbog toga ponovno uvedene licence i obveza prihvaćanja odgovornosti. Dođe li do propusta, tamošnjim agencijama prijete visoke kazne. Političari u Njemačkoj još uvijek ništa ne rade. Pritom se agencije žestoko bore za kandidate, a neke čak koriste i termin “rat za o-per kandidate”.
Suzanne Flegel stoga zahtijeva. “Mora se ispitati rad agencija, moraju imati licencu. Preuzimanje odgovornosti agencija za obitelji domaćine je ono za što se godinama zalažemo. Unatoč tome, još uvijek moramo provoditi nasumične i nenajavljene posjete obiteljima domaćinima.”