1. Rekli ste neki dan da vas ne zanima obnova zgrada, nego obnova života u Sisku, i da se sad spašava buduća sudbina grada. Strahujete li za taj život i tu sudbinu?
U ljudskoj je prirodi da želi pobjeći od loših, ružnih stvari i sjećanja. Za tri-četiri mjeseca, kada priča o potresu postane pomalo teška i zamorna, ljudi će početi razmišljati o nečem drugom. Bojim se tog zaborava. Ovo je najveća prirodna katastrofa od samostalnosti Hrvatske. I ovo je i izazov i test i prilika u kojoj hrvatsko društvo i država mogu posvjedočiti svoj pravi smisao. Države i postoje zbog građana. A bude li Hrvatska imala hrabro vodstvo, ljude s vizijom, one koji se ne boje započeti posve novi ciklus razvoja zemlje, onda je ovo možda i prava prilika za to. Sad imamo dvije mogućnosti. Bojim se da nam se ne dogodi da se vratimo na ono što je bilo prije. Tada bi Banovina potpuno potonula u mrak. Ili možemo očekivati nova “banijska svitanja” jer ovaj prostor ima potencijal. On još uvijek ima ljude iako je u posljednjih 10 godina izgubio više od 20% stanovnika. I da nije bilo ove katastrofe bilo je puno razloga da se govori o konceptima razvoja prostora koji je na samo 50 kilometara od Zagreba. Ova golema mobilizacija ljudi nakon potresa veliki je potencijal koji potiče optimizam. Imam vjere u naše ljude. Trebamo imati i organizirano vodstvo. Imamo li ga? Nisam siguran.
2. Planirate okupiti sve zastupnike iz 6. izborne jedinice, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Koji je smisao, cilj te inicijative?
Ovdje se ne radi samo o obnovi kuća, već o obnovi života. I Sabor ne može biti isključen, on se snažno mora uključiti u sve procese obnove. Želio bih da se mimo svih stranačkih i ideoloških ključeva svi saborski zastupnici angažiraju kako bi svi zakoni koji će se ubuduće donositi imali učinke na obnovu Banovine i Siska. Ovaj prostor treba obnavljati na holistički način. Ova inicijativa taj prostor stalno mora držati na dnevnom redu. Mi moramo biti zastupnici, glasnogovornici i ambasadori ljudi toga kraja.
3.Što vas je nakon potresa najviše zadivilo, a što najviše naljutilo?
Te nepregledne kolone ljudi iz cijele Hrvatske koji su došli pomoći, to saznanje da nismo sami istjeralo mi je suze na oči. Taj entuzijazam, to zajedništvo, ta neviđena količina dobrote, empatije i dobrodušnosti zadivila me. Iako je bilo i nekih loših stvari, ostao bih u ovom pozitivnom uvjerenju.