Denis Kraljević luksuznim jahtama i kamp prikolicama osvojio svjetsko tržište

U oskudnoj i osiromašenoj bosanskohercegovačkoj svakodnevnici teško je i zamisliti da neko napravi svjetski uspjeh proizvodeći nešto luksuzno, za najprestižnije svjetske sajmove, i to za probirljive pripadnike svjetskih bogataških krugova. 

Malo tko bi se i odvažio da krene u jedan takav biznis u nimalo povoljnom poslovnom ambijentu, kakav se nadvija nad gospodarstvenicima u našoj zemlji. Ipak, Derubis Yachts, mala tvrtka u Vitezu, ispisuje jednu neobično uspješnu priču, koja je odjeknula u cijelom svijetu. 

Proizvodi luksuzne jahte i kamp prikolice, koje su naručitelji i stručnjaci prepoznali kao svojevrsnu revoluciju u toj oblasti. Reporter BHRT-a Amir Sužanj posjetio je tu tvrtku i u razgovoru s direktorom i vlasnikom Denisom Kraljevićem, Riječaninom s tri i po desetljeća iskustva u brodogradnji i vizionarskim pogledima, pokušao otkriti u čemu je tajna tih uspješnih projekata, piše BHRT

Gospodine Kraljeviću, vrlo je zanimljiva i sama pomisao nekoga u Bosni i Hercegovini da počne proizvoditi ovakve vrste proizvoda za svjetsko tržište. Otkud uopće ideja da počnete proizvoditi takve luksuzne proizvode za, da budemo iskreni, bogataše po Europi i svijetu?

Pa, ideja nije tako mlada. Ja sam 35 godina proizvodio brodove u Hrvatskoj. Nakon mog poslovnog dolaska u Bosnu i Hercegovinu jednostavno su se stvorili preduvjeti i shvatio sam da je mnogo lakše takve iste brodove proizvoditi u Bosni i Hercegovini. Ma kako to zvučalo nekome sa strane tko je ne poznaje, Bosna i Hercegovina ima jako velike potencijale, i ljudske i tehničke. Vi morate znati da u Bosni i Hercegovini mnogo tvrtki već radi pojedinačne dijelove za neke luksuzne proizvode vani, a mi smo to samo objedinili u jednu lijepu priču. Napravili smo klaster firmi koje su se okupile oko jednog proizvoda kao što je brod i, praktički, na moj prijedlog i na moje nekakve projekte, počeli proizvoditi brodove. To je u početku bilo tako… malo su se ljudi čudili tome, da ne kažem neku grublju riječ, ali već nakon nekoliko mjeseci, kad smo prvi brod napravili i krenuli s njim na sajam u Hamburg, stvari su se radikalno promijenile i svi su shvatili da mi to možemo i znamo. 

Kao i s tim prvim brodom, tako smo i s kamp prikolicom krenuli na sajmove, koji su najjači i najznačajniji na svijetu. Cilj je i bio pokazati što znamo. Ne možete na lokalnom karakteru pokazati tko ste i što ste, treba izaći na svjetsko tržište hrabro i treba prezentirati to što mi znamo.

Počeli ste jahtom, koja je skrenula pažnju, ne samo na vašu tvrtku, nego i na Bosnu i Hercegovinu, a evo sad imamo jednu novu lijepo priču, to je luksuzna kamp prikolica. Što je, ustvari, tako revolucionarno na tim vašim proizvodima, pa su izazvali tako veliku pažnju na zahtjevnom svjetskom tržištu, koje već ima iznimno dobre luksuzne proizvode te vrste?

Vi morate znati da je svjetsko tržište zahtjevno tržište i da hoće i želi novitete. Mi smo uspjeli u tome da u to nekakvo homogeno zatvoreno tržište, koje već pedesetak godina proizvodi gotovo isti proizvod – kamp prikolice, koje se rade od poznatih materijala sendvič-gradnje – donesemo nešto novo. Donijeli smo tu monolitnost u odljevku, koji je napravljen od materijala kojim se grade brodovi. To je poliesterska plastika, staklo-plastika, i monokok odljevak, koji izlazi gotov, cjelokupan, u jednom komadu iz kalupa. To je privuklo veliku pažnju medija. Zašto? Morate znati da su te kućice, koje se tako jednostavno grade od tih jednostavnih sendvič-panela, jako osjetljive na mnoge stvari, na udese, na udarce, na tuču, grad, koji radi veliku štetu. Osiguravajuća društva u Europi imaju jako velikih problema s osiguranjem takvih kućica jer prvi veći grad, to su milijunske štete na takvim kućicama. Mi smo u taj svijet unijeli svijet brodogradnje, pa smo materijal od kojeg gradimo te kamp prikolice prilagodili materijalima koje koristimo i u brodograđevnoj industriji. S time smo dobili – praktički jedini mi na svijetu proizvodimo tako nešto od takvih materijala – dobili smo tu čvrstoću, dobili smo mogućnost da budemo jedinstveni i po vanjskom izgledu. Sa staklima, koja su iz automobilske industrije, dobili smo jednu sigurnost, dobili smo neprobojnost… Dobili smo praktički sve ono što je nedostajalo tom svijetu. Taj svijet bogatih ljudi ima svoje zakonitosti, a formula po kojoj smo mi išli, to je formula sigurnosti, jedna je od najbolje prihvaćenih formula. Znači, siguran auto, veliki auto, sigurna kućica, velika kućica je sigurno prolaz na takvom tržištu.

Ali, gospodine Kraljeviću, kako je moguće smjestiti toliko korisnog prostora u jednu kamp prikolicu?

Pa, to je upravo to spajanje dva svijeta. U brodograđevnoj industriji vi morate stvarati prostor. Stvaranje prostora znači da ga dijelite i po okomici i po svim linijama. Možete podijeliti prostore. Mi imamo brod koji ima tri kata i između ta tri kata postoje nekakvi međuprostori. Znači, mi smo u tom stvaranju prostora pokazali na jahti kako to može funkcionirati i napravili smo jedini jahtu koja ima četiri kupaonice, četiri sobe, jacuzzi veliki, vanjski, i sve ono što drugi nisu mogli ni zamisliti da može stati u takav jedan prostor. Kada smo s takvim iskustvom krenuli u realizaciju kamp prikolice, shvatili smo da i tu postoji jedan prostor koji se treba stvoriti, a ne prostor kojeg treba potrošiti. Pa smo tako to i stvorili, jedino mi imamo tako veliku kupaonicu koja je tri metra kvadratna, u kojoj je sve kao i u normalnom, kućnom ambijentu. Imamo dnevni boravak, ne samo mjesto gdje se može pojesti nešto za nekakvim stolićem, već imamo dnevni boravak od 10 metara kvadratnih, što je svakako stvorilo razliku… I ono najbitnije od svega, mi nemamo potrebu da s ormarićima stvaramo statiku cijelom prostoru jer mi gradimo monolitnost, monolitni odljevak, koji nema potrebe da bude opterećen nepotrebnim sadržajima, pa se samim time prostor jako otvorio. Napravili smo i viši prostor, i duži, i u svakom slučaju korisniji prostor od svega što je do sada napravljeno u tom svijetu.

Vi imate veliko iskustvo u toj oblasti. Međutim, radnici u Bosni i Hercegovini morali su krenuti u neku vrstu pionirskog pothvata da bi se osposobili za rad na ovakvim proizvodima i da biste uopće uspjeli. Kako ste obučili radnike i osposobili ih za takav posao?

Pa, tu morate znati jednu stvar – da je od dobrog čovjeka lako napraviti dobrog majstora. Od lošeg čovjeka ili čovjeka, koji ne želi raditi ili neće da radi, ne možete napraviti gotovo ništa. Moj prvi odabir je bio da stvorim ekipu ljudi koji hoće raditi, koji na kraju krajeva i moraju raditi zato što imaju svoje obitelji, svoje obitelji i jednostavno nemaju nekog velikog izbora. Ako krećete tako u posao s ljudima, onda je najbitnija stvar da pobudite u njima želju da se bave nečim čime se nitko do sada nije bavio…

I to je čarobna formula kako napraviti dobre majstore i kako napraviti dobar posao. Mladim ljudima, i ne samo mladima, treba pružiti nešto novo. Nitko nije išao u školu da bi na kraju završio da u šumi mjeri drva. To nije više nikome interesantno, a kako će u sljedećih deset godina mnogo zanimanja koja danas egzistiraju nestati, mi praktički stvaramo jednu novu klimu, stvaramo jedan novi mikrosvijet u kojem će ljudi moći normalno raditi, dobro zaraditi i voljeti posao koji rade. To nam je, s jedne strane, bilo i lako. Kada se pojavite na tržištu s nekakvim novim proizvodom, vi određujete uvjete. Nismo slušali nikakve savjete, nikoga, jer praktički nam nitko nije ni mogao dati savjet. Ne vrijedni ništa savjet od ljudi, koji daju 500 maraka plaće ljudima, svojim radnicima. Takvi ljudi mene ne zanimaju. Slušati ih i razgovarati s njima je gubljenje vremena. Mi smo stvorili svijet u kojem je plaća ekvivalent rada, a rad je ekvivalent zainteresiranosti za posao. Mislim da smo uspjeli u tome i da smo, uz alate koje smo stvorili, stvorili kvalitetnu kategoriju ljudi, koji će u budućnosti moći proizvoditi samo sve bolje i bolje.

Kad već govorimo o budućim proizvodima, postali ste poznato ime u tim krugovima. Što je sljedeće od tih proizvoda, koji su prilično nepoznati na bosanskohercegovačkim prostorima?

Mi smo u svakom slučaju ambasadori Bosne i Hercegovine, možda i veći i značajniji od bilo kakvih drugih ambasadora, koji se kroz politiku žele profilirati na europskom tržištu. Europa je sita naših slučajeva. Mi moramo iz zemlje-slučaja prijeći u zemlju napredne tehnologije i nema boljih stvari od projekata, koje smo pokrenuli mi i druge kompanije… Nismo samo mi pokrenuli, pokrenule su i druge kompanije… To su projekti 21. stoljeća. Mi ćemo definitivno morati kroz naš rad uvesti još nekakve proizvode i to su nekakve stvari o kojima bi sada možda opet bilo, kao i kod brodova, malo prerano govoriti jer ljudi jedva dočekaju nešto da bi se smijali, umjesto da razmišljaju o tome koliko to, ustvari, može imati potencijala. Ono što nam sad predstoji je u sljedećih pola godine ovo sve etablirati, napraviti od ova dva posla velike poslove. Mi smo sada u fazi proizvodnje novih tvornica, ponovo ćemo biti u fazi velikog zapošljavanja, okrupnjavanja nekakvih znanja u klastere i mislim da ćemo se sad, sljedećih šest mjeseci, koncentrirati upravo na to, da od toga napravimo veliki posao… A projekti idu, idu, naravno, ide i sljedeći projekt, iza njega već ide drugi projekt, jer šteta je potencijal koji postoji ne iskoristiti.

Posao napreduje, brodovi i kamp prikolice na svom putu prema kupcima i morskom plavetnilu prolaze Lašvanskom dolinom – tamo gdje nikad nisu prolazili. Ljudi su, nakon vremena iščuđavanja, naučili da ništa nije nemoguće i nedostižno, samo ako su dovoljno odvažni da preskoče barijere u vlastitim glavama i shvate da je u poslu najvažnije imati ideju. Najmanje je važno što ona naizgled nema veze s tradicijom, navikama i prirodom ovog prostora. Ispade da je bio sasvim u pravu onaj Ilijaz Agić iz posavskog sela Smiljevca, što je u ljeto 2018. godine u našem programu mudro zborio o jednom sličnom neobičnom poslovnom pothvatu svog susjeda Gorana Gajića, koji je također krenuo u izgradnju brodova pod Majevicom, tamo gdje ih također nikad nije bilo. Treba, kaže, rušiti ograde u glavama, one su najopasnije za svaku sredinu, zatvaraju ljudima vidike:

„Treba njih neko da potakne, da im pomogne da bi oni nešto počeli raditi ono što se ovdje ne radi… da bi mogli proizvoditi ono što se daleko negdje proizvodi. Zašto ne bismo tako jedan dan počeli praviti avione, helikoptere, što ti ja znam, neke druge stvari, koje mogu da idu dalje?…

Ono što je ovaj posavski trgovac voćem svojevremeno predskazivao u svojoj maglovitoj viziji, Denis Kraljević pretvara u stvarnost. Nakon što su dva sad već prepoznatljiva proizvoda za bogate klijente njegovu kompaniju učinile poznatom na svjetskim sajmovima i poslovnim susretima, slijede nove ideje. Ali zašto o njima sad pričati kad će vrlo brzo ugledati svjetlo na nekom od prestižnih svjetskih sajmova.