Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku utemeljena je 1913. godine. Povjerena je hercegovačkim franjevcima. Župnik je fra Nikola Pašalić, a župni vikar fra Lovro Šimić. U župi su od 1931. djelovale časne sestre Kćeri Božje ljubavi. No, zbog smanjenja broja sestara zahvalile su se prije 70. godine prošlog stoljeća.
Pomažu u pastoralu
A od 1971. u župi djeluju časne sestre članice Školskih sestara franjevaka Provincije Svete obitelji sa sjedištem u Mostaru. Sestre s. M. Izabela Galić, s. M. Zdravka Širić i s. M. Mirela Kurevija sada djeluju u župi. Vode kućanstvo i pomažu u pastoralu, posebno u pripremanju liturgijskih slavlja i kateheza. Rekao bih da ovdje postoje dvije razine pastorala: klasični i "princip ujaka". Klasični pastoral je slavlje sakramenata, pokopi, kateheze, pobožnosti u crkvi… Pastoral "princip ujaka" je pastoral osobnog susreta s osobama u različitim životnim situacijama. Te dvije razine pastorala lijepo su definirane u Pastoralnoj konstituciji "Gaudiem st spes" o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog sabora: "Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu" (GS 1). Časne sestre pomagale su obogaćivati liturgijska slavlja pjevanjem i vođenjem zborova. Održale su brojne kateheze. Briga oko čistoće liturgijske odjeće i uređenja crkve na visokoj je razini. Nemoguće je nabrojiti sve susrete i razgovore koje su časne sestre obavile s našim ljudima u tuđini, posebno kad su župljani u osobnim ili obiteljskim problemima. Zbog udaljenosti često se koriste i poruke na mobitelu ili telefonski razgovori kako bi se ljude ohrabrilo i u njihovim teškim trenucima učvrstilo ih u vjeri i probudilo im nadu. Uvidio sam koliko su ljudima važni susreti i razgovori s fratrima i časnim sestrama, posebno petkom kada je hrvatska škola i folklor te nedjeljom nakon svetih misa u 9 i 11 sati u Hrvatskom centru fra Nikole Tavelića, koji je podignut uz župnu crkvu, a temeljito je obnovljen 2018.
- Sredinom listopada 2022. došla sam u našu župu u New Yorku. To je moje prvo stupanje na tlo Amerike. Topli doček naše braće fratara i časnih sestara uvjerili su me da ne gledam na svoj odlazak u Ameriku kao na nešto daleko. Osjetila sam da ovo može biti moj dom. To posebno osjećam petkom kada roditelji dovode svoju djecu u hrvatsku školu i folklornu skupinu. Velika je to žrtva. Nakon napornog radnog dana nije im teško dovesti djecu poslije nastave u redovitoj školi u naš Hrvatski centar fra Nikole Tavelića na Manhattanu, što pokazuje koliko im je stalo da djeca znaju svoj dragi hrvatski jezik – da se ne zaboravi. Nakon učenja hrvatskog jezika slijedi proba folklora. Nekada to sve traje i do 23 sata, a njima treba još najmanje sat vremena do kuće. Zacijelo, to je velika žrtva, ali i ljubav. U svemu tome uvidjela sam i kolika je vrijednost postojanja fratara i časnih sestara u tuđini. Naši im centri u tuđini pomažu sačuvati vjeru, kulturu i svoj hrvatski identitet. U Centru su sva važnija događanja tijekom godine, od banketa do slavlja obljetnica. Centar je posebno mjesto susreta i nakon nedjeljnih svetih misa. Ugodni su razgovori uz kavu i kolač. Čim sam vidjela i osjetila bogatstvo tog zajedništva, pomislila sam koliko mi je žao što je takvih susreta u domovini sve manje. Često župljani nas, župno osoblje, pozivaju u svoje obiteljske kuće. Meni su posebno takvi susreti dragi. Tu se bolje upoznajemo s našim obiteljima i tada čujemo sve bogatstvo njihova životnog iskustva - od dolaska u Ameriku do njihova sadašnjeg života s djecom, unučadi. Lijepo je to i mislim da je uistinu jako važno i vrijedno postojanje naših misija u inozemstvu! Sve to rezultiralo je time da sam uistinu u ovome dalekom svijetu pronašla ono čemu sam se najmanje nadala, a to je istinski dom - kaže s. Mirela o svojim prvim iskustvima u ovoj župi.
Ove godine pomažem blagoslivljati kuće u New Yorku. Kuće se blagoslivljaju subotom jer većina župljana radi radnim danom do kasnih sati. Obično jedne subote blagoslovimo po desetak kuća. Udaljenosti među kućama koje posjećujemo su velike, a i ostane se podulje razgovarati u svakoj obitelji. Između ostaloga, redovito u razgovoru nakon blagoslova domaćini upitaju za fratre i časne sestre koji su prije djelovali u župi. Sestre franjevke iz Hercegovine došle su djelovati u Franjevački samostan sv. Ante u Chicagu 1968. Prve sestre koje su došle u Chicago bile su s. M. Terezija Markić, s. M. Hijacinta Čuljak, s. M. Benedikta Luburić i s. M. Alvernija Raguž. Vodile su kućanstvo, njegovale bolesnike i pomagale u tiskari. Po potrebi, pomagale su i u pastoralu u hrvatskim župama u Chicagu. Sestra provincijalka s. M. Salezija Anić obišla je sestre u Chicagu 1970. Fratri, među kojima je bio i dr. fra Dominik Mandić, zamolili su provincijalku da pošalje časne sestre iz Hercegovine i u župu u New York jer je župa ostala bez časnih sestara. Župa je tada bila vrlo brojna. Župna crkva u 50. ulici na 10. aveniji bila je izrazito mala za hrvatske vjernike, kao i ostali prostori pri crkvi koji su služili za pastoral. Stariji se sjećaju dolaska u župu prvih sestara - s. M. Terezije Markić i s. M. Janje Boras. One su došle 4. lipnja 1971. Središte župe preselilo se iz 50. u 41. ulicu 1974. godine. Do sadašnjih časnih sestara koje djeluju u župi u New Yorku djelovale su od 1971. s. M. Terezija Markić, s. M. Janja Boras, s. M. Ljudevita Boras, s. M. Mirona Rupčić, s. M. Josipa Kordić, s. Benedikta Luburić., s. M. Robertina Barbarić, s. M. Mirjana Marić, s. M. Mila Mikulić, s. M. Anica Matić, s. M. Milka Pušić, s. M. Slavica Kožul, s. M. Jozefina Radić, s. M. Marina Ivanković, s. M. Lidija Banožić… Osim u New Yorku, časne sestre djeluju još i u Chicagu. Sada su tamo na službi s. M. Jozefina Radić, s. M. Anđelina Rotim i s. M. Krešimira Pandža. Sestre franjevke iz Hercegovine djelovale su i u Hrvatskom katoličkom centru u Norvalu (Kanada) od 1992. do 2011. Bile su zadužene za katehezu, predvođenje crkvenog pjevanja i domaćinstvo. Prve sestre koje su došle u Norval bile su s. M. Marcela Primorac, s. M. Hijacinta Čuljak i s. M. Ljudevita Boras te poslije s. M. Danijela Čilić i s. M. Branka Perković.
Školske sestre III. reda sv. Franje nastale su u Grazu. Utemeljila ih je Antonia s. Franciska Lapel, a odobrila Sveta Stolica 1842. Izvorna karizma sestara je školski rad i odgoj mladih iz siromašnih obitelji. Tri sestre dolaze iz Graza u Maribor 15. listopada 1864. Uselile su se u novu kuću 1865. Sestre u Mariboru su se osamostalile 13. rujna 1869. Temeljne kreposti sestara su molitva i pomoć konkretnoj osobi, posebno "malom čovjeku".
Počele raditi u sirotištu
Na poziv biskupa fra Paškala Buconjića sestre iz Maribora došle su u Mostar 16. rujna 1899., i to njih tri: s. Štefanija Detiček, s. Inocencija Ozimec i s. Gertruda Neuwirth. Počele su raditi u sirotištu. Provincija Svete obitelji Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Hercegovini utemeljena je 26. kolovoza 1932. U tom razdoblju od 90 godina bilo je i teških godina. S. M. Reginu Milas partizani su ubili u Čapljini 1945. Komunistički režim zatvorio je 29 sestara. Neke su bile po pet godina u tamnici. Iako su se društvene prilike mijenjale i u pojedinim režimima zabranjivali su sestrama izvršavati njihovu temeljnu karizmu, sestre su ipak uvijek čuvale i njegovale tu karizmu. Sada Provincija Svete obitelji ima oko 190 zavjetovanih časnih sestara.