Predsjednik Sjedinjenih Država Barack Obama objavio je prošlog mjeseca imena 105 mladih naučnika koji će dobiti "Predsjedničku nagradu za mlade naučnike i inžinjere", među kojima je i Ervin Sejdić, rođen u Gradačcu 1979. godine.
U Intervjuu za novi broj magazina Novo vrijeme, Sejdić kaže kako je put do nagrade bio veoma zanimljiv, te da se biti profesor na američkim sveučilištima prilično razlikuje od profesorske pozicije na sveučilištima u Bosni i Hercegovini, prenosi Fena.
- Velika je razlika u tome što mi ovdje moramo osigurati sredstva za naša istraživanja. Naprimjer, ako želim imati svoj istraživački tim, a koji se sastoji od doktoranada, magistranata, tehničara, za svakog od njih moram naći novac kako bih isplatio njihove plaće, školarine, poreze i sve ostalo. Biti profesor na tehničkim fakultetima, kakav je moj slučaj, slično je kao imati malo preduzeće koje morate voditi i plaćati - kaže Sejdić.
Navodi kako je prvo što je uradio kad je postao docent na Sveučilištu u Pittsburghu bilo da aplicira kod fondova američke vlade, posebno Nacionalnog instituta za zdravlje (National Institute of Health) koji je i najveći financijer istraživanja zdravlja u SAD-u.
- Nakon što sam uspio dobiti jedan od njihovih najvećih grantova prije nekoliko godina, pokazao sam se kao vrijedan i dobar radnik, i onda su oni odlučili u ime Agencije nominirati me za jednog od svojih istraživača. Sav taj proces je trajao otprilike dvije godine, od dana kad sam saznao da su zainteresirani da me nominiraju do same nominacije u Bijeloj kući, koja se održala prošlog ljeta, i do prije dva-tri tjedna kad je objavljeno da sam i izabran za jednog od nagrađenih - rekao je Sejdić.
Kaže kako iza svega stoji naporan i mukotrpan rad, mnogo naučnih radova, mnogo patenata. Predsjednička nagrada je najveće priznanje američke vlade za naučnike na početku karijere.
- Nagrada je, naravno, kulminacija mog dosadašnjeg istraživačkog rada, ali definitivno označava samo početak napornog rada koji tek predstoji. Smatram kako će mi nagrada otvoriti neka vrata kad je riječ o istraživačkom radu, ali samo ako nastavim tempom kao do sada - kazao je Sejdić.
Priča kako je za mnoge druge ljude, uključujući i njegovu obitelj, ovaj put bio nestvaran.
- Od prvog dana moji su roditelji insistirali na školovanju i edukaciji. Dok su sva druga djeca mogla da ne idu u školu, ja sam imao sreću da su mene roditelji upisivali u školu i sve se vrtjelo oko toga. Čak smo se selili na kraju školskih godina. Nisam izgubio ni dan škole. Sve je išlo nekim logičnim slijedom. Završio sam dvije osnovne škole u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dio srednje škole u Mađarskoj, dio u Kanadi, upisao fakultet, doktorirao. Nastavio s neophodnim specijalizacijama. Sve je išlo prirodnim tijekom kao da sam rođen ovdje. Nisam imao nikakvih prepreka. Valjda sam u svemu tome imao sreće. Želja za naukom je nešto s čim se ne rađate, posebno u BiH. Rijetko ko se rodi i kaže: "Ja ću biti naučnik." Kod mene se ta želja pojavila prilično kasno, nakon doktorata, koji sam upisao zato što sam dobio državnu nagradu kanadske vlade za istraživanje. Bio sam mlad pa sam čekao govoreći: "Završio sam sveučilište s 22 godine, ima vremena." Na kraju sam zavolio istraživanje i pronašao način na koji mogu doprinijeti društvu. Nekad sam ljubomoran na ljude koji su imali mogućnosti odrasta' u nekim sretnijim okolnostima. Veoma je teško zamisliti da ćete biti profesor u Americi, a 1992. je godina i vi ste dječak sa 12-13 godina, u Hrvatskoj i svugdje oko vas je rat - kazao je Sejdić za Novo vrijeme.
Sejdić je doktorirao na digitalnoj obradi podataka. Informatičar je i najviše se bavi bioinformatikom, analizom i procesuiranjem medicinskih podataka, odnosno bavi se izučavanjem procesa gutanja kod ljudi. To mu je jedan od većih projekata.