Fra Miljenko Mika Stojić rođen je 12. prosinca 1960. u Dragićini, u župi Čerin, u čitlučkoj općini. Osnovnu školu završio je u Čerinu, a od 1975. do 1979. pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je kao izvrstan učenik oslobođen mature. Od 1981. do 1987. studirao je filozofiju i teologiju na zagrebačkom Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Za đakona je zaređen 1986., a za svećenika 1987., nakon čega je kao župni vikar te od 2000. do 2010. kao župnik u Čitluku djelovao u rodnoj Hercegovini, gdje je od 2001. do 2010. bio dekan Broćanskog dekanata.
Od 2007. do 2013. bio je povjerenik za Svetu Zemlju u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Svoj je humanitarni rad zapravo počeo 1990., kada je utemeljio Humanitarnu udrugu “Fra Didak Buntić”, koju je vodio osam godina. Službu ravnatelja Caritasa Bosne i Hercegovine obnašao je od 2010. do 2013. Trenutačno je voditelj HKM-a Frauenfeld u Švicarskoj.
Povod za razgovor s ovim hercegovačkim franjevcem i misionarom je godišnja skupština Humanitarne udruge “Fra Didak Buntić”, koja će se održati 30. listopada u Čerinu, a na kojoj se iznosi put svećenika i humanitarca, ali i pogled u budućnost.
Večernji list: Pomoć potrebitima... - kada ste osjetili potrebu za takvom vrstom rada?
- Kao student teologije u Zagrebu imao sam priliku pomagati Misionarkama ljubavi (sestrama Majke Terezije) dijeliti obroke u svratištu za nezbrinute. Moj obiteljski odgoj i situacija odmalena su me navikavali da primjećujem potrebe bližnjih jer je i moja obitelj trebala mnogo tuđe pomoći. Moj pokojni brat bio je bolesnik od rođenja jer je rođen sa srčanom manom. Kad je trebao ići u bolnicu u Beograd, mi smo, kao djeca, moji kolege iz susjedstva i ja, hodali kroz naše i susjedna sela, prikupljali jaja i onda smo to prodavali na tržnici kako bismo skupili nešto novca za pomoć mom bratu, zapravo za putovanje do Beograda. Država je u to vrijeme snosila troškove liječenja. Narod je dobro davao i ljudi su, iako su bili siromašni, bili vrlo solidarni.
Mi, kao djeca, već tada smo vidjeli što znače neimaština i nemoć, ali u isto vrijeme učili smo da se može mnogo kad se mnogo ljudi pokrene u akciju.
Sve to ostavilo je na mene vrlo upečatljiv dojam, tako da sam ja odmalena navikao na neimaštinu i bespomoćnost, ali istodobno sam uvidio da se mnogo može učiniti ako se ljudi pokrenu na neku akciju.
Večernji list: Kako teče kronologija vašeg humanitarnog rada?
- Nakon mlade mise raspoređen sam na župu u Mostar. Tu sam svakodnevno sretao ljude koji su dolazili u samostan tražiti pomoć. Vrlo brzo sam uočio da ima mnogo siromašnih, ali, isto tako, sretao sam one koji su tražili pomoć, ali nisu bili spremni raditi. Tako sam se “kovao” u takvom pastoralnom radu i okruženju te mnogo toga učio što mi je poslije dobro došlo u susretu s ljudima koji su tražili pomoć - opravdano i neopravdano.
Odmah sam osjetio potrebu da sve to treba dobro organizirati i stvoriti plan, red i sustav.
U Mostaru sam bio samo godinu dana i onda sam poslan u Široki Brijeg. I tu su bile slične scene traženja i dijeljenja pomoći. Vidio sam da nešto tu organizacijski nedostaje, ali nisam znao što i kako činiti, pogotovo što tada nisam bio u situaciji da se ja nešto “pitam”.
U ljeto godine 1990. dobio sam divnu priliku uz pomoć fra Svetozara Kraljevića da odem u SAD i malo učim engleski te da vidim kako tamo funkcioniraju župe i pastoralni rad.
Tamo sam vidio kako u župama postoji ekonomsko zajedništvo. Ne samo sa siromašnima nego i s ljudima koji žele pokrenuti neki biznis. To mi se jako svidjelo. Odlučio sam, kad se vratim, da ću i ja nešto slično pokrenuti kod nas.
Razgovarao sam s nekoliko ljudi iz župe i s ondašnjim gvardijanom pokojnim fra Mladenom Hrkaćem te smo krenuli. Osnovali smo Hrvatsku vjerničku zajednicu “Fra Didak Buntić”. Pristup je bio omogućen svakome tko želi. Nismo je namjerno nazvali katolička jer smo time otvorili mogućnost da i drugi vjernici mogu biti članovi naše udruge. Nazirale su se političke promjene i u Bosni i Hercegovini. Radili smo kao skupina vjernika bez bilo kakve registracije. Udruga je rasla polako, ali sigurno.
Večernji list: Je li rat prekinuo vašu aktivnost?
- Kad je počeo rat u Hrvatskoj i kad su bili napadi na Vukovar, organizirali smo molitvu ispred kapele sv. Ante u Klancu i tada prikupili oko 5000 njemačkih maraka te ih poslali u Vukovar. Ljudi iz tadašnjeg SDK poučili su nas kako poslati novac, a da ga ne ulovi onaj koji ne treba (jer BiH je i dalje bila u sastavu Jugoslavije). Fratar iz Vukovara nam je jako zahvalio i bili su sretni što smo tako učinkovito bili s njima.
S ratom su došle nevolje mnogim ljudima, a naša Udruga već je bila dobro organizirana i mogla je djelovati prema prognanicima i izbjeglicama te, naravno, prema domaćem stanovništvu.
Zamolili smo odvjetnika Damira Barbarića i on nam je napravio Statut u skladu s važećim propisima koji su se tada mijenjali. Registrirali smo Udrugu pri Višem sudu u Mostaru u proljeće 1992. godine. Na rješenju o registraciji bilo je zaglavlje nove vlasti, a pečat je od bivše SR Bosne i Hercegovine (onaj s tvorničkim dimnjacima).
Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, mi smo bili spremni za humanitarno djelovanje kao organizirana udruga.
Nije mi cilj opisivati sve što smo radili, nego pokazati koliko znače organiziranost i preventivno djelovanje. Uz pomoć časne sestre Tješimire Grgić posjećivali smo već 1990. godine i poslije siromašne na prostoru općine Široki Brijeg, a da oni sami nisu tražili pomoć. S. Tješimira poznavala je siromašne i ona nam je bila svojevrsni vodič te uzor u našem djelovanju.
Ova udruga djelovala je sve do mog odlaska iz Širokog Brijega. Nisam je htio ugasiti, ali ugasila se polako sama od sebe jer neki koji su trebali preuzeti vođenje Udruge nisu pokazivali zanimanje za to. O tomu ne bih više. S. Tješimira Grgić i Milijan Mandić, kao Tješimirin vozač, nastavili su posjećivati siromašne i bolesne dokle god je bilo donacijskog materijala u skladištima naše udruge.
Ja sam u Čitluku odmah nastavio humanitarno djelovati. Tu nisam osnivao udrugu. Bio sam župnik i djelovali smo preko župnog fonda “Kruh sv. Ante”. Don Jozo Ančić mi je preporučio da probam skupljati novac za siromašne prve nedjelje u mjesecu nakon sv. misa. Poslušao sam ga i to je postao dobar izvor novca za pomoć siromašnima. Redovito sam posjećivao oko 90 obitelji u župi Čitluk.
Od toga su samo dvije obitelji same zatražile pomoć, a do ostalih sam došao kroz razgovore s učenicima osmih razreda i srednjoškolcima. Oni su mi dali najtočnije informacije o siromašnima. Poslije sam osnovao Povjerenstvo za pomaganje siromašnima. Članovi tog Povjerenstva posjećivali su siromašne obitelji 3-4 puta godišnje, neke i češće. Mladi iz Frame posjećivali su one obitelji u kojima je bilo siromašne i bolesne djece. Iz tog rada rodila se ideja o osnivanju udruge roditelja i prijatelja djece s posebnim potrebama. Udrugu smo osnovali uz veliku suradnju s nekoliko roditelja takve djece, a na poseban način moram spomenuti bračni par Krunu i Jasminku Vasilj.
Večernji list: Koje su vaše aktivnosti u Caritasu?
- U ljeto 2010. godine Biskupska konferencija BiH imenovala me je ravnateljem Caritasa Biskupske konferencije BiH.
Tu sam dobro snimio situaciju i vidio da postoji jedan veliki dio posla koji Caritas ne pokriva, a koji je jako bitan. Mnogo je ljudi tražilo od Caritasa za svoje bolesnike koji boluju doma ili su doma na rehabilitaciji razna pomagala, a posebno specijalne bolničke krevete. Kad sam to proanalizirao, odlučio sam osnovati Humanitarnu udrugu “Fra Didak Buntić” u svojoj rodnoj župi Čerin uz suradnju s mladim ljudima, ponajviše onima koje sam učio na vjeronauku i koji su mi pomogli osnovati udrugu te su sami postali članovi Upravnog i Nadzornog vijeća.
Posebno moram istaknuti trud i rad tajnika naše Udruge Pere Petrušića koji me u svemu zamjenjuje jer nisam s vama u Hercegovini.
Večernji list: Jesu li vaše aktivnosti oko humanitarnog rada smanjene odlaskom u Švicarsku?
- U Caritasu BK BiH odradio sam jedan mandat, tri godine, a onda je Franjevačka zajednica od mene tražila da idem raditi u Švicarsku. Nisam bio time oduševljen jer tada sam već imao 50 godina. Na nagovaranje fra Miće Pinjuha pristao sam i u Sarajevu sam položio ispit iz njemačkog na Goethe-Institutu kako bih mogao početi raditi u Švicarskoj.
Iz Švicarske sam nastavio raditi za Udrugu i pomagati. Zahvaljujući mom boravku u Švicarskoj dobili smo mnogo kreveta za naše bolesnike.
Večernji list: Imate li pomagače u domovini?
- U posljednje vrijeme, nekoliko posljednjih godina, puno nam je pomogao monsinjor Karlo Višaticki, svećenik Banjolučke biskupije, i njegova suradnica, od ljetos pokojna, Snježana Hrvačević iz Bosanske Gradiške.
Dobili smo mnogo kreveta. Jedan dio njih poslali smo u Posavinu (16 komada) te 10 kreveta u Sarajevo. To smo učinili u suradnji s Kruhom sv. Ante Provincije Bosne Srebrene.
Imamo dobru suradnju s Udrugom “Kap ljubavi” iz Tomislavgrada. Hvala fra Jozi Radošu Đoki i njegovoj tajnici Draženi Perković koji su uvijek otvoreni za suradnju. I njima smo donirali jedan dio kreveta.
Skladište u Dragićini vodi Mate Stojić Gračankić. Uvijek je tu, a ako njega nema, nađe zamjenika da izda krevet ili druga pomagala koja ljudi od nas traže.
Skladište nam je postalo premalo, ali nadamo se da ćemo uskoro dobiti nove četvorne metre prostora pod tribinom seoskog igrališta koje je odmah do našeg skladišta.
Hvala svima koji su članovi i donatori naše humanitarne udruge. Primamo i nove članove. Kad bi odziv bio veći, puno bismo više činili.
Večernji list: Što nas čeka u budućnosti?
- U Hercegovini je premalo domova za starije i bolesne. Tko će se brinuti za te ljude ako oni trebaju mjesto u domu, a domova nema dovoljno?! Mi smo se bavili idejom da pokrenemo izgradnju staračkog doma. Ali kako to ostvariti uz tako mali broj članova?! Kad bi odziv bio veći, ni dom za starije ne bi nam bio problem.
Nadamo se ubuduće većem odzivu novih članova i donatora kako bi i naša djelatnost bila veća.
Hvala svima koji na bilo koji način potpomažu naše djelovanje.