Bihaćka je enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi. U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.
Helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH upravljale su posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine. Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina. Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara.
Nema ukupne statistike zračnog mosta, no Armija BiH izradila je točnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim. Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u svibnju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH. Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada. U svojoj analizi i predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.
Danas, 24 godine nakon završetka rata, iz BiH stižu glasovi koji Hrvatskoj ne priznaju zasluge za održavanje enklave, prema nekim sudionicima koji kažu: “Vraga nas je Hrvatska spašavala”, ne bi bilo RH da nije bilo Bosanske krajine koja je spasila Zagreb... Takvo slobodno “kreiranje” povijesti nije nažalost novitet u BiH. Još prije dvije godine, u Oslobođenju su počeli izlaziti tekstovi koji lansiraju nove teorije oko hrvatske Oluje i njezine uloge u oslobađanju BiH.
Tvrdi se tako da je još na Brijunima Franjo Tuđman kazao hrvatskim generalima kako se Srbi povlače iz bihaćke enklave i neće dalje napadati, pa tako RH gubi izgovor za pokretanje vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedan od popularnijih citata iz Oslobođenja glasi ovako: “Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila deblokadu Bihaća lažna je i opasna.
Povucite se iz Hrvatske!
Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava Hrvatska vojska: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Videosnimka Atifa Dudakovića s kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać”. Dakle, ta teorija kaže da su snage 5. korpusa bez ičije pomoći oslobodile pola Like u dva-tri dana, a onda su Hrvati inscenirali susret HV-a i 5. Korpusa na granici kod Tržačke Raštele, na mostu iznad Korane. Ni riječi o tome tko je održavao na životu bihaćki džep više od tri godine. Dakle i bošnjačka politika danas, poput one iz Srbije, rat svodi na Oluju, akciju koja je trajala 4 dana, a uopće se ne spominje kontekst, odnosno ono što se godinama prije akcije zbivalo. Istina jest da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH, kada su se Srbi u panici povukli jer je počeo prodor hrvatskih snaga na “Krajinu”pokrenuli i prešli državnu granicu, te krenuli prema Plitvicama i Grabovcu, na istoku prema Dvoru, a na jugu prema Kulen Vakufu i Srbu. Nailazeći na slab otpor, stigli su do benzinske u Ličkom Petrovom selu, te natočili svoje žedne tenkove.
Snagama Atifa Dudakovića, zapovjednika Korpusa tada je iz Zagreba poručeno da će za otprilike 12 sati na to područje u prodoru stići i pripadnici 1. gardijske brigade na čelu sa zapovjednikom Marijanom Marekovićem, te da oni na tom pravcu ne očekuju prijateljske snage. Dakle, poruka je bila da se Dudaković smjesta ima povući tih nekoliko kilometara koliko su prodrli na teritorij RH. Valja objasniti i pozadinu ove priče – u Zagreb su počeli pristizati izvještaji o velikoj paleži i teroriziranju srpskih civila, što je u tom trenutku ugrožavalo blagonaklonost Zapada prema akciji. Nadalje, pokretom 5. korpusa prema Kulen Vakufu i Srbu prijetio je prekid koridora koji su Hrvati ostavili pobunjenim Srbima da se izvlače s područja “Krajine”. Da je došlo do prekida, oštar sukob hrvatskih i srpskih snaga bio bi neminovan, a bilo bi mnogo civilnih žrtava jer su se Srbi pomiješali s vojskom.
Stoga se Dudaković povukao nekoliko kilometara unazad, do mosta na Korani kod Tržačkih Raštela i ondje je, na državnoj granici, 6. kolovoza uslijedilo povijesno rukovanje njega i generala Marekovića. O toj situaciji svjedoči dopis predstavnika Bošnjaka iz Zagreba, koji su održavali vezu s Pantovčakom i Glavnim stožerom OS RH. U hitnoj depeši koja je odaslana pet minuta prije ponoći 5. kolovoza 1995. pišu o nastaloj situaciji generalu Atifu Dudakoviću. U prvoj točci kažu mu: “U potpunosti razumijem odluku da se naše snage s Hrvatskom vojskom spoje kod M. G. (Motel Grabovac, op. a.), a hrvatska televizija i kompletno hrvatsko vojno-političko vrhovništvo opravdavaju svoju vojnu aktivnost deblokadom i pomoći Bihaću. Naravno, ovo pravdanje je prema međunarodnoj zajednici. Oni će sigurno htjeti da se čin pozdravljanja vas i generala Marekovića odigra na ličkom Petrovom selu ili na državnoj granici, bez obzira gdje se vi spojite s hrvatskom vojskom oni će medijski bombardovati svijet kako su oslobodili regiju u potpunosti i izbili na svoje granice”. U drugoj točki ta veza, pod kodnim nazivom “Breza”, informira Dudakovića da će HV biti detaljno upoznat o rasporedu i obilježavanju vojnika crvenim trakama na dijelu prema Dvoru, a zelenim trakama na zapadnom dijelu ratišta.
Zračnim mostom prolazila je roba koju su plaćali Bošnjaci putem svojih Klubova iseljenika iz dijaspore, iz Zagreba gdje je jaka kolonija stanovnika iz bihaćke regije, plaćala je i Armija BiH. Kad bi prigustilo, prema osobnoj naredbi Franje Tuđmana, HV je otvarala svoja skladišta i organizirala dopunske letove helikopterima punim protuoklopnog oružja kojim su srpske ofenzive na kraju i zaustavljene, u studenom 1994. i srpnju 1995. O kakvim se količinama razne robe i oružja radi, ilustrira dokument iz vremena zapovjedništva Atifa Dudakovića, s početka 1995., kada u izvješću Ambasadi BiH u Zagrebu potvrđuje primitak putem zračnog mosta u razdoblju od 14. 6. 1994. do 7. 1.1995. U popisu stoji da je 5. korpus zaprimio: 3.729 komada mina za RPG, 216 lansera RPG, 3,6 milijuna metaka 7.62, 6,5 tona TNT-a, 1,98 tona baruta, 950 tisuća inicijalnih kapisli, 45.880 upaljača za ručne bombe (kašikare), razni pribor, nišani, ostali baruti, 29 ručnih bacača zolja, 10 projektila OSA i 2 lansera. Potom 2421 komad ručnih bombi, pa 366 tisuća komada metaka 7.62 M-30, 2032 puške 7.62 MP, 122.410 komada metaka 7,9 mm, 9.010 komada upaljača za minu UT M68 P1, 200 komada raketa za VBR 107 mm, 15.054 komada metaka 40 mm, pet lansera raketa 177 mm sa 60 raketa, 4 protuavionska lansera Strela 2-M, 8 komada teških strojnica 12,7 mm Browning,... isporučeno je i 48 projektila 100 mm za tenk T-55, oko 40 tisuća metaka za lovačko oružje, 4762 para rukavica, 535 hlača maskirnih, 53 bluze maskirne, 170 komada jakni zimskih maskirnih, 1856 pari čizama, te pripadajuće košulje, majice, čarape, prsluci, kape, pancirke. Ovaj popis je naslovljen “za PRIJATELJE”, što je bio kodni naziv za hrvatsku obavještajnu zajednicu.
Kada je bihaćka enklava bila pred padom, Atif Dudaković šalje pisma predsjedniku RH Franji Tuđmanu, a ista pisma naslovljuje i na ministra obrane Gojka Šuška, te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka. Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše: “Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo. Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.
Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”. Dudaković još traži dostavu obavještajnih podataka, a navodi i koje su mu vrste municije neophodne, te traži metke kalibra 7.62 mm, 7.9 mm, granate za RPG, protuavionsku municiju kalibra 12.7 mm, 14.5 mm, 20 mm i 30 mm te topovske granate 76 mm “ZIS”, kao i tenkovske granate 100 mm i eksploziv TNT. Svjedoci potvrđuju da je nakon tog pisma HV s pomoću dvaju helikoptera u idućih nekoliko dana dostavila traženo.
Preživljavanje teritorijalno relativno male bošnjačke enklave, bihaćke regije na zapadu BiH tijekom trogodišnje potpune blokade, od lipnja 1992. do kolovoza 1995., spada u ratna čuda. Na tom je malom teritoriju bilo stiješnjeno oko 170.000 ljudi, od čega su trećinu činile izbjeglice. Bihaćki je džep bio okružen sa svih strana, njega su ugrožavale čak dvije pobunjeničke srpske vojske, krajinska vojska tzv. RSK s okupiranih dijelova Hrvatske, te Karadžićeva vojska RS. No to nije bilo sve, jer neprijatelje su predstavljale i snage Abdićevaca, koji su oko Velike Kladuše bili proglasili autonomiju na zapadu Bosne. Tu kvazidržavicu logistički su pomagali Srbi, a kada su ih Bošnjaci iz Bihaća, snage 5. korpusa Armije BiH vojno potukle, srpske snage krenule su u kontraofenzivu i potisnule snage Armije BiH i osigurale sve do 1995. Abdićevim autonomašima njihovu državicu.
Poginulo 5000 ljudi
Takva kompleksna situacija na ovom prostoru koji se nalazi svega 50-ak, 60-ak km od Zagreba imala je velikog utjecaja i na rat u RH i onaj u BiH. Bihaćka je enklava dva puta bila pred padom, u studenom 1994., te u lipnju i srpnju 1995., uoči Oluje. Enklava je većinski naseljena Bošnjacima, no i manjinskim Hrvatima, a oni su se zajedno, dakle 5. Korpus Armije BiH i HVO borili cijelo vrijeme, čak i kada su u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH na drugim područjima ratovali međusobno. U enklavi je u te tri godine poginulo gotovo 5000 ljudi. Jedini zastoj u dopremi nastao je u ožujku 1995., kada je nestao zapovjednik HVO-a, general Vlado Šantić. O tome svjedoče i dokumenti i prepiska Ambasade BiH i Dudakovića, u kojemu oni na njega apeliraju da sprovede hitnu istragu jer je Zagreb prekinuo zračni most. Ta je situacija potrajala nekoliko mjeseci, no kada su krenuli posljednji veliki napadi i srpska ofenziva na Bihać, u svibnju je most opet proradio.
Ponovila se situacija iz studenoga 1994., kada Hrvatska nije mogla dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske, jer to bi za nas bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika opet je Washington uvjeravala da je rat ionako gotov, da Bihać sigurno pada i da Hrvati ne smiju krenuti u akciju. Posebno je u sprečavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Na kraju 1994. to je rezultiralo time da je Tuđman hitno u Pentagon poslao generala Janka Bobetka, general-pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška. Počeli su pregovori koji, u posljednji trenutak, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga – kreće operacija “Zima ‘94”. Gotovinine snage potiskuju Srbe i nastupa panika, pa oni moraju prekinuti opsadu Bihaća i brzo premjestiti svoje snage. – Operacijom HV-a Zima ‘94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga uslijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., bio je samo logičan nastavak operacije Zima ‘94. – sjeća se i umirovljeni general Krešimir Ćosić. No i Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice. Što bi bilo da Hrvati nisu krenuli u Oluju? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, stalna topnička granatiranja i zračni napadi prouzročili bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone veću od one u Srebrenici. Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi prisiljena prihvatiti srpske uvjete. No i tada se pokazalo, zahvaljujući tomu što je Hrvatska imala odgovorno vodstvo i spretne generale, da je snaga političke pozicije Hrvatske i Hrvata bila proporcionalna našoj vojnoj snazi. Dobra pouka za mlade generacije. A što se tiče veza Hrvatske i bihaćke regije, pa one su gusto isprepletene i danas. Geopolitički, ljudski, a osobito u ratu, kada su Hrvati i tamošnji Bošnjaci bili – braća po oružju. Nećemo valjda sada od toga bježati.