Ako je od rata u BiH prošlo više od 20 godina, posljedice su još vidljive i razmjerno snažne, piše Večernji list BiH. Najizraženije su u tome što se veliki broj ljudi nije vratio u svoje prijeratne domove i što veliki broj uništenih domova, prije svega obiteljskih kuća u selima, nije obnovljen. Takvo stanje je u Skopaljskoj dolini, ne području općina Bugojno i Uskoplje/Gornji Vakuf. Od prijeratnih 16.000 Hrvata u općini Bugojno, sada ih tu živi samo 4200. Osim neriješenog položaja Hrvata kao konstitutivnog naroda, na život snažno utječe gospodarska i financijska kriza, a posljedice su odlazak trbuhom za kruhom s hrvatskom putovnicom. Pet kilometara jugoistočno od Bugojna nalazi se selo i istoimena katolička župa sv. Ilije Kandija. Sastoji se od šest sela: Kandija, Bojska, Golo Brdo, Goruša, Odžak i Vučipolje. Pred rat župa Kandija imala je 1990 stanovnika u 527 obitelji, a danas 523 člana i 204 obitelji.
Svjedočanstva povratnika
Ivana Jurić (32) živi s obitelji u Vučipolju. Njezin suprug Josip radi u kafiću u Bugojnu, mjesečna plaća mu je oko 500 KM. Imaju dvoje djece, Nikolu (9) i Ninu (8). - Živimo u kući koju su obnovili suprug i njegova pokojna majka. Dobili su nešto pomoći, a nešto su i sami uložili. Teško je živjeti samo od jedne plaće koja ionako nije velika. Suprug mora raditi i dodatne poslove kako bi se nekako zadovoljile obiteljske potrebe. Povremeno radim i ja, obiđem nekoliko starijih žena, očistim. Nekad dva puta mjesečno, nekad tri-četiri puta, a nekad ništa po mjesec-dva. Raditi se mora, nije važno kakav je posao, važno je da se zaradi pošteno. Imamo nešto zemlje, ne mnogo, uzgajamo povrće za svoje potrebe, držimo svinje. Djeca idu autobusom u hrvatsku školu u Bugojnu. Nažalost, Hrvati iz bugojanskoga kraja odlaze zbog posla, najviše u Njemačku. Osim toga, malo djece se rađa jer je malo mladih obitelji i većina njih se ne usudi imati više djece u ovakvim prilikama. U Bugojnu nedostaje radnih mjesta, svima je teško, a Hrvatima je posebice teško zaposliti se. Unatoč svemu, ovdje još ima života i ja ne želim otići. Imam brata u Bjelovaru i nimalo mu nije bolje nego meni ovdje. Poručila bih svim Hrvatima iz Skopaljske doline da ne odlaze, da čuvamo svoje. Crkva nam je jako važna, oslonac, duhovna i moralna potpora u svemu, u svim životnim poteškoćama i nedaćama - govori samouvjereno i hrabro Ivana Jurić. Dominik Žulj (84) je iz Vučipolja. On i supruga Ivanka imaju sedmero djece, 18 unučadi i dvoje praunučadi. S njima živi 29-godišnji sin Mario koji još jedini nije uplovio u bračne vode. Ostala djeca žive s obiteljima u BiH i Hrvatskoj. - Imam malo više od 300 KM mirovine u BiH i oko 800 KM iz Austrije, tamo sam radio 10 godina. Može se živjeti, malo pomognem i djeci. Gledajući općenito, druge ljude i njihove prilike i mogućnosti, stanje nije dobro. Mnogo je siromašnih, samaca... Zato nije čudno što se odlazi, ljudi se snalaze, mora se imati za život, za podizati djecu. Vlast bi se trebala pobrinuti da se osiguraju radna mjesta, otvaraju tvornice, pokreće proizvodnja. Nema ništa samo od otvaranja trgovina, ne može se prodavati i kupovati ako nema plaće. Župa će opstati, neće se ugasiti. Da je stotinu ratova i progona, uvijek netko ostane. Poručio bih našim ljudima ovdje da ostanu, a onima koji su otišli, da se vrate - poziva Dominik Žulj. S posebnim poteškoćama se susreću mladi. U procjepu su između želja, planova i stvarnosti. Antonija Budimir (17) je iz Kandije, ide u treći razred Gimnazije u Bugojnu. To su istureni odjeli, ima ih ukupno tri, Gimnazije iz Uskoplja, koja radi po hrvatskome nastavnom planu i programu. Odjeli su smješteni u zgradi Gimnazije u kojoj se nastava odvija po bošnjačkome nastavnom planu i programu. - Imamo prvi, treći i četvrti razred, drugoga nema jer lani u prvome razredu nije bilo učenika. U mome razredu je 27 učenika, a u prvome i četvrtome po 16. Predaju nam profesori koji dolaze iz Uskoplja. Između nas i bošnjačkih učenika nema nikakvih nesporazuma i neugodnosti. Imam mamu, tatu i dvije sestre. Starija sestra studira u Mostaru na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu, mlađa je ovdje, ima 10 godina. Tata povremeno ode po nekoliko mjeseci u Njemačku. Mogao bi se tamo stalno zaposliti, ali tada bi morali svi odseliti, a mi to ne nećemo. Ustvari, neće mama i tata, a mi djeca bismo to željeli. Ne brane nam otići, ali oni neće. Ovdje za mlade nema budućnosti. Kad završim gimnaziju ići ću u Njemačku kod tetke, zaposliti se i onda tamo nastaviti studij. Inače, svi mladi koji imaju mogućnost odlaze odavde, ili na fakultet, ili na zapad - kaže Antonija. Doris Zelić (16) također je iz Kandije, pohađa Medicinsku školu u Srednjoj školi u Uskoplju. I tu je riječ o dvije škole pod jednim krovom, hrvatskoj i bošnjačkoj. - Imam mamu, tatu i dva brata. Tata je časnik u vojsci u Banjoj Luci, mama radi u trgovačkom centru Bingo u Bugojnu. Jedan brat studira na Kineziološkom fakultetu u Mostaru, drugi je završio Srednju građevinsku školu u Uskoplju, ali nema posla. Ja još nemam neki jasan i točan plan za budućnost, želim završiti medicinsku školu i nastaviti dalje. Nažalost, ne vidim se u BiH, želim ići na fakultet, moguće u Hrvatsku. Kad mladi ovdje završe školu, ne mogu se zaposliti. Primjer je moj brat koji je radio malo kao konobar i to je sve. Zato mladi odlaze dalje ili sjede kući. Jedino što rade je to da mladići povremeno konobare, u Bugojnu ili Uskoplju, a djevojke rade u kladionicama.
Problem za problemom
Hrvati teško mogu dobiti neki posao u javnim službama. Učlanjena sam u Framu u župi Bugojno, druga godina, a u Kandiji sam članica HKUD-a Kandija i igram folklor. Voljela bih da je više mladih u Frami, to je lijepo druženje. Ukupno gledajući, nama mladima sada nije teško ovdje živjeti, ništa nam ne nedostaje, ali kad odrastemo moramo se suočiti s budućnošću koja nije obećavajuća - kaže Doris. Župu vodi domaći svećenik don Pavo Nikolić (61). Rodom je iz Pavić Polja, u susjednoj župi Skopaljska Gračanica. Sam je u župi, kako pomalo i u zbilji i u šali reče: “Sam sa svojim Bogom”, misleći na to da nema pomoćnika ni časnih sestara. Vihor rata zatekao ga je u Travniku i tu je bio do kraja. Župa sv. Ivana Krstitelja Travnik i njezin ratni župnik don Pavo Nikolić pokrivali su za vrijeme rata ukupno 10 travničkih župa, s obzirom na to da ni u jednoj drugoj nije bilo svećenika. U tih 10 župa, tijekom rata, od prijeratnih oko 20.000 vjernika, ostalo ih je između 3000 i 4000. I oni su u velikom broju, u strahu za gole živote, izbjegli u Travnik jer su sela bila puno nesigurnija. Don Pavo je preživio i podnio svašta, odrazilo se to i na zdravlje, ali još se drži i ne da. Međutim, muči ga nešto drugo. - Nakon sve te tragedije koju smo doživjeli, očekivao sam da ćemo biti bolji. Mislim pritom na sve nas Hrvate. Međutim, nešto se dogodilo s tim čovjekom. Ne samo da je stradao materijalno, nažalost, čini mi se da je stradao i moralno pa čak i na vjerskome planu, duhovno. Radovao sam se već koncem 1995. kad su se neki počeli vraćati, pa 1996. kad su se počeli vraćati i svećenici, kako se neću radovati. Župe uništene, razrušene, ali ipak se vraćamo. Ali, već kasnije kad bih čuo da se netko vraća, meni je bila muka. A zašto? Jednostavno, došlo je, nazovimo ga tako, do materijalno-duhovnoga kaosa. Između onih koji su se vraćali i onih koji su ostali došlo je do nezadovoljstva. Počeli su jedni druge tužiti, svađati se, mrziti… I evo, do dana današnjega, ovdje, u Kandiji, moja je Kandija, moj rodni kraj, dobrim dijelom - kao da se ništa nije dogodilo. U moralnome pogledu. Jednostavno, to se vidi kroz nezadovoljstvo. Kao da se nije dogodila tragedija. Kad je 1993. pošao u nepoznato, pokupio je dijete, ženu, vrećicu i bio sretan što su ostali živi. Kad se vratio zamjerio se sa susjedom koji je ostao: “Gdje su moji lonci i tanjuri…?” Osim toga, nakon svega što je bilo ne možeš čuti: “Hvala Bogu, dobro je”. Samo kukanje. A nikada taj naš čovjek ovdje nije materijalno bolje živio nego danas. Danas kad je prva pričest, veća je fešta nego prije 30 godina kad se ženio sin jedinac. Prije 50 godina, ovdje u Kandiji bilo je otprilike 300 krava, a tri auta. Sada nema petina ljudi i kuka se, teško, a ima 300 auta, a tri krave. Ali, ima nešto drugo što je tragedija. Ovdje, u blizini crkve ima 55 kuća, a samo troje djece. To je tragedija - živopisno i energično objašnjava župnik vlč. don Pavo Nikolić. Unatoč svemu, don Pavo vjeruje u budućnost i svjetlije dane za Hrvate u Bosni. - Doći će vrijeme kada će čovjek spoznati i zaključiti gdje je najbolje. Za sada je tome čovjeku, koji je negdje u Hrvatskoj, u Europi, tamo bolje. I to treba poštovati. Ali doći će vrijeme kad će mu ovdje biti bolje nego tamo. Već to pomalo uviđaju. Sve više dolaze, sve su kuće obnovili. Sjetimo se konca 19. stoljeća kada su uglednici, bogataši iz Austrije, iz Beča, Graza dolazili ovdje u BiH, živjeli, radili. Jer im je ovdje bilo bolje. Ne treba se bojati života. Politika radi po svome, sjetimo se što je radila prije 50 godina, što 1991., što radi danas, ali bit je u Božjim rukama. Zato mi svećenici posebice, a i vjernici, trebamo se moliti Bogu da nam da snage, hrabrosti, da nam prosvijetli pamet da vidimo što su prave vrijednosti. I onima koji su ovdje i onima koji su otišli. Najveći je problem, a to ja propovijedam i govorim - nemojte pogaziti i odreći se svojih korijena. Koliko je samo ovdje u BiH, ovdje u Kandiji, bilo krvi, znoja, ljubavi i da ti danas sve to ostaviš. Izrodili se…, pa kako je bilo našima prije 300 godina, za vrijeme Osmanlija, za vrijeme komunizma. I sve smo prevladali. Bilo je teško, i danas je teško, ali nikad se nije događalo da se prodaje kuća i ognjište. Nemojte to raditi - gotovo očajnički, ali i moli kandijski župnik vlč. don Pavo Nikolić.