Doprinos stvaranju države nije kapitaliziran

Hrvati su imali veliku, a po mnogo čemu i ključnu ulogu u stvaranju neovisne Bosne i Hercegovine, ali tu činjenicu do danas nisu kapitalizirali. Naprotiv, njihove zasluge se često prešućuju, povijest se prekraja, a Hrvate kolektivno optužuje za ratno i poratno podrivanje neovisnosti i suvereniteta BiH. Tek u posljednje vrijeme iz Sarajeva se čuju i glasovi aktera dramatičnih događanja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća koji Hrvatima “priznaju zasluge” za neovisnost BiH, uključujući i uspjeh referenduma 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Institucionalne pripreme referenduma faktički bi bile nemoguće bez hrvatskih političkih predstavnika, ali i Hrvata koji su obnašali odgovorne dužnosti u pravosuđu, policiji i upravi. Zahvaljujući glasovima hrvatskih predstavnika u tadašnjoj republičkoj skupštini, 15. listopada 1991.godine usvojena je Deklaracija o suverenitetu Bosne i Hercegovine. Taj dokument predložilo je državno Predsjedništvo u kojem su opet bili presudni glasovi hrvatskih članova. Naime, dva srpska člana, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, bila su protiv, a da Franjo Boras i Stjepan Kljujić nisu snažno podržali deklaraciju, bošnjački predstavnici Alija Izetbegović i Fikret Abdić te Ejup Ganić, koji je u tom tijelu predstavljao “ostale”, ne bi mogli izglasati prijedlog deklaracije. U pripremi referenduma, kojem je prethodila spomenuta deklaracija, značajnu ulogu odigrali su i neki od vrhunskih hrvatskih pravnika u BiH, poput Mirka Boškovića, koji je bio na čelu Povjerenstva za provedbu referenduma. U medijskom i javnom djelovanju na promicanju ideje o neovisnosti BiH Hrvati su također prednjačili. Nije tajna da je veliki dio bošnjačke akademske zajednice, pa i sarajevskih medija do proljeća 1992. godine zagovarao “spas Jugoslavije”. Među Hrvatima je pak bio zanemariv broj onih koji nisu bili svjesni opasnosti ostanka BiH u krnjoj Jugoslaviji. Stoga ne čudi što su bh. Hrvati gotovo plebiscitarno podržali neovisnost države u kojoj se danas, nažalost, često osjećaju kao podstanari. Hrvati nisu uspjeli dovoljno afirmirati tu svoju ulogu u izgradnji države BiH, a paradoksalno je da se čak i osobe, organizacije i institucije bh. Hrvata koje su izravno bile involvirane u aktivnosti na stvaranju neovisne i suverene BiH proteklih godina, a i danas, optužuju za njeno rušenje. Kolektivno nezadovoljstvo Hrvata svojim današnjim statusom u “daytonskoj” BiH zlonamjerni će i dalje predstavljati kao neprijateljski odnos prema državi za koju je 29. i 1. ožujka 1992. godine glasovalo 99 posto bh. Hrvata.