Prijatelji Spahija, Stojko, Arapović, Suki, Pančo, Šveps..., kažu da je Dražen žudio za smijehom jer je uz sportski uspjeh prerano odrastao
Iz Večernjakova Specijala posvećenog Draženu Petroviću, a da bismo razvedrili sjećanja na genijalca koji nas je napustio na današnji dan prije 30 godina, izdvojili smo anegdotalne priče njegovih prijatelja na temu njegove neumorne spremnosti na smicalice.
Kad se dobrim igrama u New Jersey Netsima izvukao iz depresije koja ga je mučila zbog neigranja u Portlandu (bilo mu je to najteže razdoblje u životu), Dražen Petrović ponovo je postao onaj stari, zaigrani i razdragani momak kakvog su ga prijatelji pamtili od najranijih dana. Ponekad čak možda i pomalo neozbiljan s obzirom na igračku veličinu i karizmu.
Svoje dječačke strasti Dražen je najviše dijelio s Nevenom Spahijom, danas uglednim košarkaškim trenerom visokog ranga, za kojeg nam je Aco Petrović rekao da je bio najbolji Draženov prijatelj. Neven pamti mnoge anegdote, a nama je otkrio onu u koju je bio uključen i Draženov otac Jole, ali samo kao vlasnik objekta čežnje – "peglice".
– Kad smo počeli izlaziti, poželjeli smo to učiniti automobilom. Jednom smo ukrali Jolinu peglicu. Napravili smo rezervne ključeve i u sparno popodne, negdje oko 16 sati, iskrali smo se iz garaže i krenuli u Solaris. No stali smo već na prvom pješačkom prijelazu da bismo propustili jednog pješaka. Bio je to Draženov tata. Samo je pogledao prema nama i nastavio dalje. Bili smo svjesni da je naša avantura propala i odmah smo se vratili.
Dres iz finala za Sukija
Imali su Neven i Dražen još nekoliko automobilskih avantura, ali sve su srećom dobro prošle.
– Jednom smo se zapričali u njegovoj Alfi, ušli sa sporedne ceste na glavnu i pogodili neku Ladu novosadske registracije. Srećom, nitko nije bio ozlijeđen. U Zagrebu, kod Esplanade, neka nas je gospođa udarila u zadnji kraj, a jednom smo pogodili i policijski auto.
Puno zajedničkih doživljaja za vrijeme reprezentativnih dana imao je s Draženom njegov najbolji igrački prijatelj Stojko Vranković:
– Na Aljasci, na proputovanju za Univerzijadu u Kobeu 1985., netko je aktivirao alarm u aerodromskoj zgradi. Nastala je zbrka i panika pa smo ostali čekati dva sata. Nitko nije znao što se zbiva, a on se smješkao. Bio sam blizu, vidio sam taj osmijeh i sve mi je bilo jasno. On se osmijehom otkrivao. To je bio njegov stil, napravi gužvu, svi se smiju i gledaju u čudu, a on šuti i smješka se. U Kobeu, za vrijeme Univerzijade, ubacio je u Perasovićevu sobu protupožarni aparat. Puklo je kao bomba, pjene na sve strane. Nitko nema pojma što se dogodilo, a on se smješka. Uvijek isti scenarij.
Vratilo nas je to odmah na slike iz Draženova djetinjstva ispričane riječima Nevena Spahije:
– Stanovali smo na 50-ak metara udaljenosti, ulazi u zgrade bili su nam jedan nasuprot drugome. Na ulici su stalno bili stariji dečki od kojih bismo znali dobivati batine, no Dražena nikada nisu dirali. Imao je velike oči i čudan pogled, svi su ga maksimalno štitili i on je to koristio. Bio je hrabar i lukav. Znao je prvi udariti i pobjeći. Bježi tako i plače, pomislio bi netko da je on taj koji je dobio batina.
Franjo Arapović, Draženov suigrač iz dana velike Cibone, govorio nam je o Draženu kao osobi sklonoj sitnim nepodopštinama u kojima je jako pazio da ne pretjera, da budu do granice prijateljskog zezanja. Tijekom četiri godine provedene u Ciboni (1984.-1988.) Dražen se najviše družio s Ivom Nakićem i Franjom koji ističe:
– Dok je na parketu, bilo da je trening ili utakmica, bio jako, jako ozbiljan, Dražen je izvan parketa uvijek bio spreman na sitne nepodopštine. Recimo, za ručkom bi neprimjetno odvio čep soljenke pa bi ti, kada si htio dosoliti juhu, sva sol završila u tanjuru. U kafiću bi pak naručio čašu leda i onda bi nas gađao ledenim kockicama ili bi prošao pored tebe i stavio ti kockicu leda za vrat. Jako je volio zavezati nekome tenisice za nogu od stola. Sagnuo bi se da zaveže svoje tenisice, ali bi neprimjetno pod stolom svezao žnirance dvojici susjeda i onda bi umirao od smijeha. On se smijao 10 sati dnevno.
Za takvo ponašanje tadašnji Cibonin fizioterapeut Nebojša Perunović Pančo imao je jednostavno objašnjenje:
– S obzirom na to da je toliko puno trenirao, dva treninga dnevno plus individualni treninzi, u rijetkim slobodnim trenucima tražio bi sadržaje koji će ga nasmijati. On je prerano odrastao pa je bio veliko dijete, u pozitivnom smislu, što bi se vidjelo i u onom njegovu širokom i nedužnom osmijehu koji bi se pojavio nakon neke psine.
Je li i Panču priredio kakvu podvalu?
– Ja sam imao običaj istuširati se kada prije utakmice izmasiram igrače, a on je to znao pa mi je ručnik namazao finalgonom, vrlo jakom ruskom kremom koju su ruski vojnici koristili i kao lokalni anestetik. Dok sam tijekom zagrijavanja za jednu utakmicu sjedio na klupi, Dražen me u nekoliko navrata pitao kako sam. Kada sam osjetio da mi je počelo gorjeti na najosjetljivijim mjestima, kada je iz mene počelo dimiti, vidio sam njegov osmjeh i sve sam shvatio. Odjurio sam u svlačionicu i cijelo poluvrijeme prosjedio ispod hladnog tuša.
Zbog tog nestašluka Dražen je pristao s Pančom otići u Brckovljane, u njegovu vikendicu.
– Ljudi su me zamolili da pokušam dovesti Dražena na usmene novine, a ja sam rekao da hoću ako ispeku janjca. Dražen nije bio toliko zagrijan za janjca, no ja jesam i, dok se on bavio lokalnim novinarima, ja sam se bavio janjetinom.
U svojim zagrebačkim godinama Dražen je bio blizak s HTV-ovim producentom Zvonimirom Sunarom, koji mu je bio neka vrsta osobnog asistenta.
– Dražen me postavio za prvog ekonoma reprezentacije, a i pomogao mi je da se zaposlim u diskoteci Saloon, gdje sam radio na ulazu. Dražen je u Saloon dolazio kada se to ne bi kosilo s pripremama za utakmicu, a njegovo mjesto bilo je uz gornji šank gdje je obvezno pio schweppes.
Suki je bio zadužen za obožavateljice kojih u Draženovu životu nije nedostajalo. Dapače.
– Ja bih obično uzeo broj telefona, dogovorio kavicu i onda bih se tijekom kavice izgubio.
Govorio nam je Suki o svemu pomalo pa i o tome kako se Dražen nikad nije gurao preko reda, bilo da stoji u redu za kruh ili ulazak u disko. Dražen nikad nije zaboravljao prijatelje pa je tako iznenadio i Sukija:
– Dan nakon olimpijskog finala u Barceloni sjedim pred Draženovim kafićem "Amadeus" kad me odjednom pogodi u glavu neka vrećica mekog sadržaja. Pogledam unutra, kad ono crveni hrvatski dres s brojem četiri, na kojem se jedva osušio znoj iz legendarnog dvoboja s Dream Teamom.
Eto, takav je bio Dražen. Košarkaški genijalac, ali i brižan prijatelj i jednostavan momak za kojeg će fizioterapeut Perunović reći: "Tek kada je otišao iz Cibone shvatili smo kakva je to veličina živjela među nama."
Pitali smo Franju Arapovića je li se s velikim klupskim prijateljem ikad posvađao.
– Jesam, kada je kao igrač Reala igrao protiv Cibone. U jednom trenutku zagrebačke utakmice namjerno mi je podmetnuo nogu. Nisam mu vratio jer sam bio slab na njega, ali izvrijeđao sam ga. Nisam htio razgovarati s njim, no kada smo došli u Madrid na uzvratnu utakmicu, došao mi je u hotelsku sobu i zaletio se na mene. Onako nasmiješen poveo me na vožnju Madridom u svom Porscheu.
Još toplija Draženova gesta bila je ona kada je u bolnici, tijekom Domovinskog rata, posjetio višestruko ranjavanog branitelja Mirka Ljubičića, bivšeg košarkaša koji mu je bio jedan od dodavača lopti prigodom njegovih šuterskih seansi u trojci Doma sportova.
– Bilo je to početkom rujna 1991. Nakon što sam ranjen u okolici Topuskog, ležao sam na Rebru. Iznenadio me pojavivši se u mojoj bolesničkoj sobi. Čim se pročulo, odmah je 20 doktorica i medicinskih sestara došlo vidjeti ga. On je bio veliki čovjek koji je držao do malog čovjeka. Štoviše, bio je veliki domoljub i, da je poživio, mogao se kandidirati za predsjednika države.
A popularni Šveps, kako prijatelji zovu Mirka, Dražena pamti i po ovome:
– Znate li vi koja je to bila čast, vraćati Draženu loptu!? Kako sam napredovao, počeli smo skupa šutirati i igrati jedan na jednoga pri čemu sam ga jednom i pobijedio pa je počeo nagovarati Novosela da me uzme u Cibonu. Inače, on bi ugasio svjetlo u dvorani i driblao bi u mraku. Razvijao je tehniku vođenja slušajući loptu. Netko mu je rekao da to tako čine španeri u Harlemu pa je zatvorenih očiju dodavao loptu u zid. Ja sam mu bio asistent. Naučio me kako jako visoke igrače, tornjeve poput Vrankovića ili Sabonisa, navući na fintu. Kazao je da mi pogled mora ići na vrh table jer i Stojko i Sabonis gledaju oči suparničkog igrača i po tome čitaju što planira.
U drugoj epizodi američkog dijela karijere Dražen se zbližio sa Zadraninom Marijem Miočićem Parapetom i u te dvije i pol godine njih dvojica intenzivno su se družili.
– Kada je htio mira, Dražen je bio u svom stanu u New Jerseyu, a kada bi se htio malo ispuhati, onda bismo otišli u New York. A tada smo se znali javiti Stevenu Živkoviću, odnosno Stevenu Z-u, kako se čovjek prozvao. On je godinama bio menadžer po noćnim klubovima pa je Manhattan znao kao svoj džep. Kada je trebalo pronaći dobro mjesto i društvo za zabavu, Mister Z bio nam je na raspolaganju.
Nemoguće ga je bilo napiti
Je li za vrijeme tih i takvih druženja Parapet ikad vidio Dražena pod gasom?
– Ne, to je bilo nemoguće jer košarka je njemu bila broj jedan. Cure mu jesu bile u igri, ali ni tada ne bi bilo alkohola na stolu. On je sve imao isprogramirano, a u tom programu njemu je alkohol bio zabranjen.
Eto, takav je, po sjećanju svojih kompanjona, bio Dražen. Superstar od krvi i mesa, prije svega brižan i zabavan prijatelj.
Priča o Draženu kroz sjećanja njegovih prijatelja samo je jedna od 20-ak eksluzivnih priča koje možete pročitati u Specijalu "Dražen" na 132 stranice u izdanju Večernjeg lista. U specijalu možete pročitati i ekskluzivne ispovijesti majke Biserke i brata Ace, prisjetiti se najvećih Draženovih utakmica, razdoblja karijere u Šibenci, Ciboni, Realu, NBA-u. Donosimo i ekskluzivne fotografije iz albuma obitelji Petrović. Sve to od vikenda za cijenu od svega 3,85 eura.