Dirljiva je priča Behrudina Delića iz Zenice koji se vratio u svoj rodni grad nakon velike borbe da se iz Mariupolja domogne BiH. U Ukrajini je živio od 1991. godine. U Mariupolju, ali i u Harkovu za vrijeme kćerkinog studija. Rat ga je zatekao u Mariupolju.
“Dragi Bože kad je ono udarilo. I sva kuća se zatamnila. Gađali su zgradu preko puta nas, haubicom, pet katova je bilo uništeno, sve prozore su nama poizbijali”, prisjeća se Behrudin Delić, javlja N1.
Ovako je Behrudina i njegovu obitelj u Mariupolju zatekao rat. Ni sanjali nisu da će se dogoditi. Od tada, život u stanu zamijenilo je preživljavanje u podrumu. Behrudin, kćerka, supruga i njeni roditelji spavali su na stolicama. Ničega nije bilo dovoljno.
I tako trideset osam dana. Za to vrijeme, obitelj u Zenici nije znala jesu li živi. Brat Sabahudin je svaki dan pokušavao ostvariti vezu s njima.
“Kako sam pratio je li živ – kad objavljuju leševe, ja gledam je li njegova kosa, jesu li oči, onaj okrenut onako, čim mi je rekao da je u podrumu, na koljenima sjediš tolike dane, znaš da je ubijen. Mislio sam da su svi ubijeni”, govori u potresnoj ispovijesti Bahrudinov brat Sabahudin.
Behrudin priča da su povremeno izlazili iz podruma. Svaki put riskirajući život. Snalazili se za vodu. Kuhali na otvorenom. I svaki put je bio novi šok. Grad je bio neprepoznatljiv.
“Nema ništa. Isto kao da vidiš da je sve zapaljeno, sve srušeno, ne možeš proći od armatura, ljude vidiš, ovdje mrtav, ondje, trunu, nitko ih ne sklanja. Nema ništa. Grad je 100 posto gotov i nema tamo života”, tvrdi Delić.
Pomogli su im ruski vojnici, nastavlja on zahvalno. Pristali su doći po njih i prebaciti iz podruma do autobusne stanice s koje su kretali autobusi. Prebačeni su u Rusiju. Tu je Bahrudin kontaktirao bh. veleposlanstvo u Moskvi. Tražio je da njega i kćerku prebace za Sarajevo. A tamo mu nisu pomogli.
Svi su mu nudili pomoć, ali ne i institucije. Na kraju je karte poslala bratova kći, kaže Sabahudin.
Delići su u Mariupolju ostali bez svega. Behrudin je došao u Zenicu sa svega par stvari. Jednim satom i kornjačom za koju tvrdi da mu je donijela sreću. Iako razočaran u sustav, vidno narušenog zdravlja, osmijeh mu najlakše izmami dok pokazuje fotografiju supruge koja je ostala u Rusiji, a kćerka je produžila za Njemačku. Da se snađe. Liječnica je. Nadaju se da će što prije steći uvjete da svi dođu za njom.