Rođena Duvanjka Anđela Matić, koja će 22. kolovoza napuniti tek 21 godinu, proglašena je najboljom ročnicom 25. naraštaja na dragovoljnom vojnom osposobljavanju dragovoljnih i 7. naraštaja ročnika vrhunskih sportaša u vojarni 123. brigade Hrvatske vojske u Požegi, piše Večernji list BiH.
Obuku je završilo 159 ročnika, od kojih 29 ročnica i tri vrhunska hrvatska sportaša - gimnastičar Tin Srbić, jedriličar Mihovil Fantela te atletičar Stipe Žunić. Za izvršavanje postavljenih zadaća pismeno je pohvaljena i nagrađena knjigom i značkom Dragovoljni ročnik.
Kako je napredovala
Simpatičnu Anđelu upitali smo u čemu je tajna vojnoga, ali i sportskog uspjeha žena toga kraja. Naime, nedavno je obuku u HV-u uspješno završila i vrhunska sportašica Iva Radoš, članica seniorske taekwondo reprezentacije, rođena Zagrepčanka duvanjskih korijena (Ivini roditelji rođeni su u Seonici u općini Tomislavgrad).
- Mislim da je to upornost, hrabrost i odvažnost, ali i potpora obitelji – govori nam Anđela, koja je djetinjstvo provela i odrasla u rodnim Borčanima. Potječe iz osmeročlane obitelji i četvrto je od šestero djece Stipe i Monike Matić. Još od malih nogu bavi se raznim sportovima, od taekwondoa gdje je prve korake napravila u Taekwondo klubu Koryo u Tomislavgradu pa sve do nogometa, trčanja...
- Nakon srednje škole živjela sam godinu dana u Karlovcu gdje sam trenirala taekwondo kod izvrsnog trenera Mire Brežana, nositelja 9. dana crnog pojasa. Tamo sam stekla i zvanje 2. dana crnog pojasa. Ranije sam u Tomislavgradu položila za crni pojas, 1. dan. Za to vrijeme putovala sam i na nogometne treninge u ŽNK Dinamo Zagreb. Nisam se tamo puno zadržala, međutim stekla sam nova sportska iskustva – priča nam Anđela koja završava prvu godinu studija kondicijske pripreme sportaša na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Neko vrijeme bila je i asistentica u Taekwondo klubu Marjan u Splitu. - Unatoč svemu, nešto u meni vuklo me nečem višem, susretala sam časnike i brigadire Hrvatske vojske te u razgovoru s njima osjetila nešto i odlučila sam se prijaviti na dragovoljno vojno osposobljavanje. Odrasla sam u katoličkoj obitelji gdje je molitva ključ jutra i zastor večeri pa sam nekako i vjerovala da je vojska neki znak, poziv za mene... Sve se nekako brzo odigralo, prijavila sam se na dragovoljno vojno osposobljavanje i ubrzo dobila poziv da idem u Požegu na vojni rok. Uz vojni rok i općenito cijeli moj život, pratila me je Božja ruka koja me uvijek gurala naprijed. Već prvoga dana kad sam došla i susrela se s hrvatskom odorom i opremom te samom vojarnom, znala sam da je to to. Uživala sam u svakodnevnim zadacima, počevši od jutarnjeg ustajanja u 6 sati pa sve do počinka u 22 kada su se gasila svjetla vojarne. A kako biste opisali jedan dan u vojsci? - Ustajanje u 6, u 6.30 jutarnja tjelovježba, u 7 doručak, u 8 je podizanje hrvatske zastave te pozdrav domovini, što je u meni i u mojim kolegama svakoga jutra izazivalo jake i posebne emocije. Zatim bismo počeli s radnim zadacima od upoznavanja i čišćenja oružja i opreme, hodanje do određenih lokacija i terena, taktike u bojištu, motorike, prve pomoći, gađanja puškama, rastavljanje i sastavljanje AK -47... U 13 ručak i slobodno vrijeme do 15 sati za druženje s kolegama uz koje bi svi zadaci bili lakši. Zapravo, jedni uz druge nismo ni osjetili fizički pa ni psihički napor... Jedni druge konstantno smo gurali naprijed... Sve ovo ne bi bilo jednostavno da nije bilo instruktora i zapovjednika HV-a koji su se zaista trudili oko nas, bili strpljivi i potrudili se da što više upoznamo sebe i svijet oko sebe. Puno smo naučili o hrvatskoj domovini, braniteljima i ratovima na području Republike Hrvatske...
A kako je upravo Anđela proglašena najboljom ročnicom?
- Na ročništvu se ocjenjivalo sve od prvoga dana - od provjere motoričkih sposobnosti (trčanja, sklekova, trbušnjaka), pismenih provjera, brzina i sposobnost rastavljanja i sastavljanja oružja, poznavanja ratne opreme, eksplozivnih sredstava, kretanja u bojištu te prelazak prepreka i poligona... Pretposljednjega dana bilo je natjecanje u kojem sam bila najbolja, zapravo ostvarila sam najbolji rezultat u kojem se moj trud i rad isplatio. To je bilo nešto posebno, osjećala sam se jako ponosno – govori nam Anđela napominjući kako su za sve bile potrebne i psihičke pripreme i testiranja, ali njoj je, ističe, sve to bilo avantura i radovala se svemu što joj novi dan donosi. Uz sve, taekwondo trenira još od 2010.godine. - Mislim da je to izvrstan sport za stjecanje samopouzdanja i razvoja motoričkih sposobnosti, a ujedno i za stjecanje novih prijateljstava. Okušala sam se i u trenerskim vodama što je bilo jako zanimljivo. Prije odlaska u Karlovac i treninga u ŽNK Dinamo, trenirala sam nogomet u ŽNK Tomislav – otkriva.
Hobiji i što je ispunjava
Anđelini su hobiji sport, priroda, planine, rolanje, more, putovanja... - Zapravo, volim puno toga i lako mi se prilagoditi pa u svemu nađem nešto što me ispunjava i čini živom. A životni moto? - Za sve se uvijek nađe vremena jer tko ima volje, lako će pronaći i način. Već u rujnu očekuje je i vojna specijalizacija, daljnje tromjesečno obrazovanje. A iako trenutačno studira u Splitu, Anđela se uvijek rado vraća u svoj rodni kraj. - U Tomislavgradu sam često, jednostavno volim prirodu, obitelj, mentalitet koji me okružuje... A i prati me ona stara izreka: “Svugdje pođi, kući dođi”.•